Šta bošnjački bogataši ne vide: Politika je ekonomija, a ekonomija politika

Pad industrijske proizvodnje, rast cijena električne energije za firme. Vještački rast minimalne plate, inflacija, pad kupovne moći. Zabrana rada nedjeljom u trgovinama, prelijevanje maloprodajnog prometa u drugi entitet i u lance benzinskih pumpi.

Rast broja penzionera, pad broja zaposlenih. Prenapregnut višedecenijski penzioni sistem.

Uvođenje specifičnih nameta za proizvode s „ugljičnim otiskom“ (CBAM) pri uvozu u Evropsku uniju. Gotovo potpuno slobodan ulaz robe iz Evropske unije u Bosnu i Hercegovinu.

Industrije kojima smo se donedavno dičili i nudili ih kao svoju regionalnu, pa i evropsku prednost, poput proizvodnje određenih granata u namjenskoj industriji, ulaze u krizu. Brojke o tome još ne svjedoče, ali dešavanja unutar fabrika i pritisak stranog kapitala – najavljuju istiskivanje domaćeg vlasništva.

Niz promjena, zgusnutih u manje od pet godina, svjedoči da je ekonomija Bosne i Hercegovine, prvenstveno Federacije, u procesu strukturne preobrazbe. Nagore. Prelazimo u puni status perifernog tržišta ne samo Evropske unije nego i regije, kojom ekonomski dominiraju Srbija te Hrvatska, članica Evropske unije.

Jedna je ekonomija jaka onoliko koliko je jaka njezina država. I obratno. Politika je ekonomija, ekonomija je politika. I tako je još od zametka savremenog kapitalizma, o čemu majstorski pišu autori poput Immanuela Wallersteina.

Naša ekonomija, u kojoj živi manje od tri miliona ljudi, naravno, nikada nije ni imala šansu niti naročitu komparativnu, strukturnu prednost da se ravnopravno takmiči s dvije susjedne, a kamoli šire.

Međutim, to što nismo jaki koliko Srbija ili Hrvatska ne znači da im trebamo biti u potpunosti podređeni. Nastojanja ove dvije zemlje da susjednu ekonomski podrede i od nje sebi naprave tržište – sasvim su logična. Teretna prošlost, napeti etnički odnosi ugrađeni u Ustav – sve je to drugi, ali neodvojiv red pitanja.

Nešto manje od tri miliona ljudi u Bosni i Hercegovini nije veliko, ali nije ni malo tržište. Tako nas gleda i Evropska unija. Kao tržište i kao izvor kvalitetne, povoljne i kulturno prilagodljive radne snage.

Politika je ekonomija i obratno: svi ovi nepovoljni trendovi dešavaju se u vrijeme kada su dominantne bošnjačke političke snage istisnute iz entitetske i državne vlasti, a uvedeni manji partneri, poslušni. I to je razumljivo – politička stranka želi biti na vlasti. Ali okolnosti i uslovi pod kojima su ušli u vlast proizvest će dugoročne štete.

Podzastupljenost u vlasti jednako je podzastupljenost i podređenosti u ekonomiji.

I gdje su u svemu tome ljudi i grupacije koje nose ekonomiju Bosne i Hercegovine? Gdje su vlasnici i obrtnici kapitala? Razumiju li da nakon udara na industriju slijedi udar na trgovinu? O finansijama, kao najvišem spratu kapitalizma, teško je i govoriti. Udio domaćeg kapitala u bankarskom i osiguravajućem sektoru je zanemariv – i to jeste plod prve poratne privatizacije. Ali ako nema jake industrije i jake trgovine – gdje će nastati domaći kapital koji bi se vinuo u sfere finansija?

Političko razvlašćivanje jednako je ekonomsko razvlašćivanje. I obratno.

Kratkovidi vlasnici krupnog kapitala – koje ne možemo smatrati klasom, jer, sudeći po njihovom ponašanju, nisu razvili svijest o sebi, svijest o svom položaju, ulozi i svojoj budućnosti – ili još uvijek beru plodove ranijih rodnih godina ili hvataju male šićare u tuđim velikim računima. (Trgovački lanci i njihov pristanak na neradnu nedjelju najbolji su primjer.)

Ako misle da će u politički slaboj zajednici oni biti privredno i finansijski jaki subjekti – ili su naivni ili ograničeni. Možda oboje. Ako misle da će njemački, francuski ili austrijski kapital dopustiti da na tržištu od 2,8 miliona ljudi postoje relevantni domaći igrači, neka pogledaju zemlje istočne i srednje Evrope, članice Unije. Ima li u Rumuniji ili Češkoj veliki domaći trgovački lanac s udjelom sličnim jednom našem domaćem lancu, kojim se još uvijek dičimo? Nema. Industrija ili opada ili nije u domaćem vlasništvu. Simboli njihove industrije odavno su tuđi: Škoda je njemačka, a Dacia francuska.

Domaće industrije, u našem vlasništvu, ako se ovi trendovi nastave, najvjerovatnije, neće biti ni ovdje.

Jer jedina stabilna klasa u Bosni i Hercegovini je birokratsko-stranačka: oni pokazuju jasnu svijest o sebi i bore se za svoj neproduktivni položaj. Ako tu parazitsku klasu (jer takva je, po suštini, svugdje) ne počnu pritiskati vlasnici kapitala – postat ćemo periferija evropske periferije. A vlasnici kapitala će ostati samo lokalni bogataši, daleko od učešća u vladajućoj klasi.