Pročitali smo programe kandidata za reisa: Šta predlažu Dedović, Grabus i Malkić

U javnosti su već poznata trojica kandidata za novog poglavara Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini: muftija sarajevski Nedžad-ef. Grabus, muftija mostarski Salem-ef. Dedović te aktuelni direktor Uprave za vjerske poslove Rijaseta hafiz Mensur-ef. Malkić.

Početkom septembra će Sabor Islamske zajednice konačno utvrditi kandidate, koji će potom predstaviti svoje programe izbornom tijelu, a izbori će biti održani 10. oktobra ove godine.

Portal !Odgovor imao je uvid u programe trojice kandidata, a ovdje iznosimo najvažnija zapažanja.

Program Nedžad-ef. Grabusa je najobimniji, preko 130 stranica teksta, gdje na samom početku oko dvadesetak stranica zauzimaju biografski i bibliografski podaci. Potom slijedi iscrpna teološko-pravna (akaidsko-fikhska) analiza same Islamske zajednice kao koncepta i institucije, pod naslovom Islamska zajednica: najveći idžtihad, koja se može čitati i kao autorski esej.

Malkićev program ima 30-ak stranica i donosi kratku biografiju na kraju. Dedovićev je najkraći: 24 stranice, sa dosta fotografija, a oko petine teksta zauzimaju biografski podaci. Program sadrži petnaest kratkih odjeljaka.

Za Grabusa je IZ institucija, a ključni pojam programa jeste murasela, koju izričito proglašava akaidskim, a ne administrativnim pitanjem: ko je ima, pripada „ulemanskoj liniji"; ko djeluje bez nje, „izlazi iz okvira sunijskog konsenzusa". Reis je izvor tog ovlaštenja i „personificira jedinstvo dina i ummeta", pa se tako Zajednica ustrojava po vertikali odozgo, od poglavara ka džematlijama, koje opisuje kao ljudske resurse „u širem smislu“, gdje su imami i drugi službenici resursi „u užem smislu“.

Iz Malkićevog programa se može zaključiti da je IZ organizacija ljudi. On polazi od ustavne definicije (jedna zajednica muslimana u BiH, Sandžaku, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji i dijaspori), jedini izričito navodi maturidijski akaid i hanefijski mezheb. „Njena najveća snaga nije u institucijama i administraciji, nego u džematima, imamima i brojnim vjernicima“, stoji u programu. Malkić ističe „otvorenu, inkluzivnu i komunikativnu" Zajednicu i traži da se „više sluša ljude s terena".

Ako je kod Grabusa reisul-ulema središnje čvorište, kod Malkića je to džemat, kojim se u programu podrobnije i bavi.

Za Dedovića je Islamska zajednica čuvar naroda. Prva rečenica programa kaže da je ona „čuvar i nosilac" vjerskog i kulturnog života „Bošnjaka kao autohtonog evropskog naroda", uz doprinos „očuvanju bošnjačkog nacionalnog i jezičkog identiteta". Temeljni cilj Zajednice jeste „briga za svakog džematliju". Imami su „nosioci svih vjerskih, obrazovnih i društvenih aktivnosti", a zajednica je tu vjernička i narodna istovremeno, barem deklarativno.

Od trojice kandidata, Malkić jedini imenuje obojicu prethodnika. Reisa Mustafu-ef. Cerića „u mandatu tokom i nakon Agresije", a reisa Husein-ef. Kavazovića „u mandatu prethodnih 14 godina", i obojici priznaje da su „uspješno vodili" Zajednicu. Program definira kao „kontinuitet, unapređenje i novitet". Za svoj program kaže da „nije zbir obećanja, nego iskaz o preuzimanju odgovornosti" te da „svaka odgovornost treba imati jasan cilj, nosioca i rezultat".

Grabus se poziva na Kavazovića imenom i citatom, kao na autora reforme visokog obrazovanja iz 2024, i stalno na „prethodni mandat". Grabus se opširno bavio samim ukupnim kontinuitetom IZ-e, od 1882. do danas, pa ta godina, te 2026. i 2033. (kao početak i kraj novog mandata) zauzimaju istaknuto mjesto na naslovnim stranicama poglavlja.

Dedović ne spominje nijednog reisa, na kontinuitet se osvrće samo u naslovu jednog poglavlja. Dedović je od trojice kandidata, zapravo, i najkritičniji prema dosadašnjem radu IZ-e: uprave Rijaseta „moraju biti mnogo prisutnije na terenu"; imenovanja treba zasnivati „prvenstveno na stručnosti, ostvarenim rezultatima, moralnom integritetu"; vakufi trpe „loše procjene, štetne aranžmane i nedorasle upravnike".

Grabus je jedini koji ima odjeljak posvećen samoj instituciji reisul-uleme. Za njega je reis „vrhovni muftija i najviši vjerski autoritet"; „vrši vrhovni nadzor nad cjelokupnim vjerskim životom", predsjedava Vijećem muftija, rukovodi Rijasetom, zastupa Zajednicu pred svima i „najvažniji je garant stabilnosti" identiteta muslimana gdje god Bošnjaci žive.

Isticanjem murasele, kontinuiteta i centralne uloge samog reisul-uleme, Grabusov program ostavlja dojam da se teži centralizaciji autoriteta u tumačenju vjerskih pitanja. Za njega su Bošnjaci, razvijajući model svoje IZ-e, „ostali ujedinjeni i jedinstveni u vjeri, ali nisu bili uniformni i jednoobrazni“.

Malkić funkciju reisa spominje kao „emanet" i ističe njenu „historijsku ukorijenjenost" u Sarajevu, u kontekstu jedinstva zajednice u regiji.

Iz Malkićevog programa proizlazi da se zalaže za šire krugove odlučivanja. On tako predlaže uvođenje šefova katedri visokoškolskih ustanova IZ u komisije Vijeća muftija, institut arbitraže za sporove prije disciplinskih postupaka, redovne sastanke s glavnim imamima i predsjednicima izvršnih odbora medžlisa, mjerenje uspjeha po rezultatima, monitoring statusa imama, kontrolu kvaliteta mekteba i vjeronauke. On je i jedini kandidat koji predlaže da se razmotre izmjene Ustava, i to u pogledu veće zastupljenosti dijaspore u Saboru i u tijelu koje bira reisa.

Muftija Dedović ne analizira instituciju reisul-uleme, nego predlaže administraciju kao „efikasan servis", uprave na terenu, muftijstva kao srednji nivo koji pokriva deficite medžlisa, spajanje Ureda za zekat i Ureda za društvenu brigu te ujednačavanje primanja imama na nivou cijele BiH.

Uloga i položaj imama je jedina tačka koju sva trojica stavljaju u vrh.

Kod Malkića se imamima daje ponajviše prostora. Kao odgovor na manjak kandidata za imame on predlaže ne „snižavanje standarda, nego osiguranje boljih uslova". Kriza imamskog poziva, o kojoj se u IZ aktivno raspravlja, za njega „nije samo materijalne prirode"; traže se poštovanje, sigurnost, sloboda i perspektiva.

U tom kontekstu Malkić predlaže: socijalnu zaštitu porodica službenika u slučaju bolesti, invalidnosti i smrti u saradnji s Udruženjem ilmijje; rasterećenje imama od administracije u korist džematskih odbora; uvođenje drugog imama u velikim džematima i pomoćnog muallima u velikim mektebima; mentorstvo u prvim godinama rada; stipendije s unaprijed definiranom obavezom rada u malim, udaljenim i povratničkim džematima; monitoring statusa na osnovu podataka; sistemsko finansiranje službe da se teret skine s članarine; za imame u Republici Srpskoj veći i predvidiviji grantovi Vlade Federacije. Obrazovanje veže za kategorizaciju džemata i stručna zvanja, uz praktičnu pripremu već tokom studija.

Grabus krizu imamskog poziva imenuje u prioritetu 3 i nudi: bolji materijalni i pravno-radni status, novi Pravilnik o priznanjima i nagradama, kriterije napredovanja, „modele funkcionalnije organizacije radnog vremena imama", finansiranje drugog i trećeg ciklusa studija, stalni stručni program s Fakultetom islamskih nauka, angažman penzionisanih imama. Poziva se na trostepeni model obrazovanja imama iz prošlog mandata i najavljuje da će ga pratiti. Predlaže Centar za obuku i kadrove kao platformu za upravljanje ljudskim resursima i bazu alumnista.

Dedović ne razlaže problem opširno, navodi da je „neophodna sistemska podrška", ali predlaže otvoreno ujednačavanje primanja i prinadležnosti „na nivou cijele Bosne i Hercegovine", jasni kriteriji nagrađivanja, mentorstvo, Udruženje ilmijje kao glas terena. Ujednačavanje plata jedini je prijedlog te vrste u sva tri programa i jedini koji bi tražio preraspodjelu između bogatih i siromašnih medžlisa, ali nema konkretnije razrade ovog krupnog prijedloga.

U pogledu obrazovanja, mladih i uloge žena u Zajednici, Grabus nakon pregleda sadašnjeg stanja predlaže da se otvori rasprava o Islamskom univerzitetu, koji bi objedinio FIN, IPF u Zenici, IPF u Bihaću i FIS u Novom Pazaru i bio međunarodnog karaktera, te ulazak Gazi Husrev-begove biblioteke u Univerzitet u Sarajevu kao pridružene članice, što bi otvorilo javno finansiranje.

Malkić se obrazovanjem bavi po nivoima: predlaže jedinstven program za vrtiće, s naglaskom na gradove; novi nastavni plan i udžbenici mekteba, sistem kontrole kvaliteta, mektepski centri, programi za adolescente i odrasle; sporazumi s kantonima o monitoringu vjeronauke; standardi za medrese i njihova finansijska samostalnost preko vakufa; koordinacija četiri fakulteta radi prohodnosti studenata, interdisciplinarna istraživanja, mobilnost.

Dedović naglašava važnost vrtića unutar IZ, mekteb prilagođen vikendima roditelja, vjeronauku u školama kao postignuće koje traži stalnu brigu. Jedini je kandidat koji tekije i zavije ističe kao „dosad nedovoljno prepoznat potencijal" u odgoju. Fakultetima daje obavezu istraživačkih projekata i prioritetnih tema.

Problemima mladih se bave sva tri kandidata.

Malkić prepoznaje uzrast od 15 do 25 godina kao onaj koji se „udaljava od mekteba, džemata i Islamske zajednice" pa Mrežu mladih vidi kao nosioca rada s ovom grupom. Grabus predlaže da Mrežu mladih godinu dana koordinira student Fakulteta islamskih nauka kojeg bira Udruženje studenata, a Dedović traži „proaktivnije uključivanje".

Malkić ima poseban odjeljak o ženama. Za muallime, vjeroučiteljice, profesorice i stručne saradnice kaže da „već daju značajan doprinos"; predlaže zapošljavanje muallima, programe usavršavanja, „mrežu žena iz različitih oblasti" i podršku majkama, udovicama i povratnicama.

Grabus žene vidi kao kadar, ali unutar odgoja i porodice: prioritet 8 traži „veću iskorištenost potencijala obrazovanih žena, naročito svršenica" u vrtićima, mektebima i medresama, a „nedopustivo mali broj“ je koordinatorica za brak i porodicu. Dedović ženama posvećuje jednu sintagmu, „jačaju ulogu žene u misiji Zajednice", a pronatalitetnu politiku stavlja „u vrh prioriteta".

Pitanje autoriteta u vjeri već decenijama je važno pitanje ne samo Islamske zajednice nego i Bošnjaka u političkom i društvenom smislu.

Grabus jedini navodi „vaninstitucionalna tumačenja i prakticiranja islama", „paralelne strukture", a u eseju kritikuje „imaginarne 'koncepte' hilafeta, lažne mesije, iscjelitelje i vjerske influensere koji nastupaju samostalno, bez murasele, kao spasitelji svijeta“. Njegov odgovor je „odbacivanje paralelnih struktura, poziv na dijalog i izgradnja pretpostavki za integraciju".

Malkić ne razrađuje ovaj izazov, ali jasno ističe maturidijski akaid i hanefijski mezheb kao temelj, predlaže slanje vaiza u džemate, a u digitalnom prostoru odgovaranje na „tumačenja koja nisu u skladu s autentičnim učenjem i tradicionalnim razumijevanjem islama na ovim prostorima". Dedović ističe autentično tumačenje islama te navodi tekije, kao mjesta koja se „tradicionalno bave odgojem i izgradnjom zdrave muslimanske ličnosti".

Grabus se u ovom pogledu vodi principima autonomije, odvojenosti i saradnje. U konkretnom pogledu, zalaže se zakon o restituciji, bolji penzioni fond imama i podršku baštini. Ugovor s državom, koji Islamska zajednica godinama ne uspijeva isposlovati, ne figurira u njegovom programu.

Za Malkića je ugovor s državom prioritet, i traži da se Islamska zajednica izjednači s druge dvije vjerske zajednice. Predlaže i grantove Federacije za imame u Republici Srpskoj i sporazume s kantonima.

Dedović ističe autonomiju i „jasno distanciranje od svih oblika političkog i drugih vanjskih utjecaja", a prema državi predlaže konkretniji pravni pravac: tužbe za naknadu oduzete imovine po praksi Evropskog suda za ljudska prava.

Dedović od Zajednice očekuje „jasno distanciranje od svih oblika političkog i drugih vanjskih utjecaja na njena unutrašnja pitanja i slobodu organiziranja“. Kod Grabusa se ističe da je „politička fragmentacija u BiH domaćeg izvora" i da je jedinstvo dina akaidsko pitanje, a nacionalni identitet nije. Kod Malkića nema direktnijih iskaza o ovom pitanju, mada kaže da Zajednica neće preuzimati „poslove i odgovornosti drugih institucija".

Muftija sarajevski ima najrazrađeniji i najodređeniji vanjski program: predlaže stalno prisustvo u tijelima UN-a u Njujorku i Ženevi, Vijeću Evrope, OSCE-u, komisiji Organizacije islamske saradnje (OIC) za ljudska prava. Kao ključne teme su u ovom kontekstu islamofobija, negiranje genocida, „zaštita institucije porodice" i „suprotstavljanje nametnutim konceptima koji ne uživaju međunarodni konsenzus (SOGI)".

On predlaže da IZ osnuje Centar za međureligijski dijalog sa specijalistima za katoličko, pravoslavno, jevrejsko i istočnoazijsko učenje.

Malkić i Dedović znatno manje pažnje posvećuju međunarodnim i vanjskim pitanjima.

Malkić navodi da će IZ nastaviti „jačati svoju međunarodnu vidljivost i razvijati odnose s relevantnim vjerskim institucijama, organizacijama i prijateljskim državama i na Istoku i na Zapadu, vodeći se svojim interesima te interesima Bošnjaka i Bosne i Hercegovine“.

Dedović ističe da je potrebno „nastaviti razvijati i jačati veze s islamskim institucijama u svijetu, međunarodnim organizacijama, akademskim centrima i drugim relevantnim partnerima te učestvovati u međunarodnim forumima od važnosti za muslimane i savremeno društvo te naročitu pažnju posvetiti predstavljanju bosanskohercegovačkog iskustva u organiziranju vjerskog života muslimana, afirmaciji vrijednosti umjerenosti, dijaloga, suživota i društvene odgovornosti, kao i razvoju akademske, naučne i kulturne saradnje“.

Dedović otvoreno ističe da „visok postotak vakufske imovine nije stavljen u funkciju i nema prihoda", a imovina trpi „loše procjene, štetne aranžmane i nedorasle upravnike". On direktno traži uklanjanje s odgovornih mjesta te „materijalnu i krivičnu odgovornost". Također predlaže mehanizam za unaprjeđenje vakufa: studija po svakom medžlisu, smjernice, i tri modela stavljanja u funkciju: zajedničko ulaganje s podjelom dobiti, dugoročni zakup s priznavanjem ulaganja zakupcu, zamjena neatraktivne imovine za nekretninu u drugoj sredini.

Malkić vakuf vidi kao potencijal za ulaganje i razvoj. Predlaže digitalni katastar vakufske imovine, angažiranje stručnjaka za veće vakufe, dugoročni investicioni plan, revolving fond koji ulaže, naplaćuje i ponovo ulaže, vakufske fondove za stipendiranje, dijasporu i solidarnost, vakufe medžlisa u većim gradovima koji bi izdržavali povratničke.

Grabus vakufima daje najmanje prostora te ističe načelo koje druga dvojica kandidata ne spominju a to je „poštovati volju vakifa i primjenjivati odredbe iz vakufnama". Nadalje samo kratko navodi da će Vakufska direkcija „i dalje imati najvažniju ulogu".

U pogledu zekata Malkić predlaže edukacije, elektronsko plaćanje, rad s privrednicima, nagrađivanje imama i medžlisa, godišnje analize, stroža kontrola trošenja Bejtul-mala i „postupno smanjenje ovisnosti" Zajednice o njemu. Grabus se poziva na stroge kur'anske kategorije korisnika zekata i predlaže kadrovsko jačanje Ureda za zekat. Dedović fond zekata i sadekatul-fitra, Bejtul-mal, vidi kao izraz socijalne osjetljivosti, naročito prema bivšim službenicima, i spajanje Ureda za zekat s Uredom za društvenu brigu.

Izvan reformi postojećih institucija i aranžmana, kandidati predlažu i nekoliko potpuno novih mehanizama ili institucija.

Grabus navodi da se treba otvoriti rasprava o Islamskom univerzitetu; najavljuje Centar za međureligijski i međukulturni dijalog, Mrežu studentskih udruženja, hor Rijaseta za duhovnu muziku; Izdavački savjet El-Kalema i Registar kulturnog naslijeđa. Predlaže da se Gazi Husrev-begova biblioteka uključi u sastav Univerziteta u Sarajevu, kao i stalno prisustvo u tijelima UN-a i evropskim institucijama.

Malkić od noviteta predlaže institut arbitraže u unutarnjim sporovima, prije disciplinskog postupka. Također predlaže revolving fond u upravljanju vakufskim dobrima, izmjene Ustava zbog dijaspore, mapu razvoja džemata, kao i uvođenje drugog imama i pomoćnog muallima, te odjel za digitalnu misiju u okviru Media Centra IZ.

Dedović predlaže spajanje Ureda za zekat i Ureda za društvenu brigu, ujednačavanje primanja imama na nivou BiH, tri modela komercijalizacije vakufa; tužbe po praksi Evropskog suda za ljudska prava; krivična odgovornost za štetu vakufu. Također ističe tekije i zavije kao odgojne ustanove, vjerski turizam ističe kao prostor prihoda medžlisa.

Grabusov program možemo čitati kao institucionalni program. Najopširniji je, najviše oslonjen na teološke osnove Zajednice i najviše se fokusira na samu instituciju reisa. Iako je program opširan, najviše se pažnje posvećuje strateškim pitanjima i dubini, pa tako izostaju konkretniji prijedlozi.

Malkićev program više djeluje kao organizacioni program. Uz minimalne opaske o dubini i naslijeđu, funkcionira na principu dijagnoze problema i predlaganja konkretnih mjera, naročito pažnju posvećujući imamu i džematu.

Dedovićev program se može označiti kao terenski program. Najkraći je, ali i najoštriji u prepoznavanju i navođenju problema.