Neuspjeli rat protiv Irana: Vrijeme je da Amerika napusti Bliski Istok

Piše: Michael Fuchs (Foreign Affairs)

Rat s Iranom katastrofa je epskih razmjera. Sjedinjene Države i Izrael pokrenuli su nepotrebnu kampanju kojom su prekršili međunarodno pravo, ubili najmanje 1.700 iranskih civila, među njima 307 djece, teško oštetili civilnu infrastrukturu i produbili nestabilnost u regiji. U iranskoj odmazdi poginulo je 18 američkih vojnika, a više od 600 ih je ranjeno u bazama u susjednim zemljama. Ljudi širom svijeta još osjećaju posljedice skoka cijena energenata izazvanog zatvaranjem Hormuškog moreuza.

Ovaj rat je posljednja u nizu posljedica američkih političkih odluka iz proteklih 35 godina, zbog kojih su Sjedinjene Države danas manje sigurne, a sukobi na Bliskom istoku intenzivniji. Ti neuspjesi proizlaze iz američkog vojnog prisustva u regiji, koje je održavalo pogrešno uvjerenje Washingtona da radi vlastite sigurnosti mora neprestano pokretati ratove i intervenirati u sukobima koji su već u toku. Zemlje koje su ugostile američke baze i vojnike također su postale ranjivije jer su se izložile direktnim napadima Irana i oružanih grupa koje djeluju pod njegovim pokroviteljstvom.

Decenijama su Sjedinjene Države postupale kao da je njihovo vojno prisustvo na Bliskom istoku neophodno za američke strateške interese i sigurnost regije. Nastojale su zaštititi partnere poput Izraela i zaljevskih država, obuzdati Iran i druge protivnike te se boriti protiv terorizma. U praksi je raspored američkih snaga doprinosio nestabilnosti i razaranju. Nigdje to nije očiglednije nego u kampanji protiv Irana: rat je proizveo upravo one opasnosti koje je trebao spriječiti.

Odavno je došlo vrijeme da Sjedinjene Države povuku svoje snage s Bliskog istoka, prestanu naoružavati vlade koje krše američko i međunarodno pravo te okončaju svoju ulogu garanta regionalnog poretka. Washington bi se tako mogao usredotočiti na važnije ciljeve, uključujući odvraćanje od rata velikih sila u Aziji i Evropi.

Iako su Sjedinjene Države dugo bile angažirane na Bliskom istoku, Zaljevski rat 1990–1991. učvrstio je njihovu vojnu ulogu u regiji. Ono što je počelo kao vrhunac američke moći nakon Hladnog rata – okupljanje međunarodne koalicije kako bi se okončala invazija iračkog predsjednika Sadama Huseina na Kuvajt – pretvorilo se u obavezu koja traje decenijama. Uzastopne administracije zadržavale su desetine hiljada vojnika u regiji, uvjerene da će stalno prisustvo snaga osigurati nesmetan protok energenata, podržati Izrael, pomoći u borbi protiv terorističkih grupa i odvratiti Iran. Trenutno je oko 2.000 vojnika stacionirano u Iraku, 2.300 u Saudijskoj Arabiji, 3.500 u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, 4.000 u Jordanu, 8.000 u Bahreinu, 10.000 u Kataru i 13.000 u Kuvajtu. Tačan broj vojnika i raspored njihovih baza mijenjali su se tokom godina, ali je američko prisustvo ostalo golemo, rasprostranjeno i duboko ukorijenjeno.

Takvo vojno prisustvo može postati teret jer zemlje domaćine izlaže odmazdi, a Sjedinjene Države uvlači u lokalne sukobe. Zbog baza razasutih širom regije, prijetnje američkim interesima postaju trajne, a svaka od njih pruža novi argument za širenje prisustva. Američka okupacija Iraka nakon invazije 2003. uvukla je američke snage u dug i krvav sukob te ih izložila napadima milicija pod pokroviteljstvom Irana, što je potom potaknulo američke uzvratne operacije u Iraku, Siriji i drugdje. Rat u Afganistanu u međuvremenu se prelio u Pakistan, gdje su Sjedinjene Države izvele stotine napada bespilotnim letjelicama na militante koji su preko granice napadali američke vojnike. Nakon što su se 2011. uglavnom povukle iz Iraka, Sjedinjene Države morale su 2014. vratiti svoje snage kako bi se borile protiv Islamske države (ISIS), nastale u haosu poslije invazije.

Cijena je bila visoka. Sjedinjene Države potrošile su osam biliona dolara na borbe u Afganistanu, Iraku i drugim ratištima u sklopu „rata protiv terorizma“ pokrenutog nakon 11. septembra. Prema istraživanju Univerziteta Brown, približno tri miliona Amerikanaca služilo je u tim sukobima; poginulo je više od 15.000 pripadnika vojske i ugovornih saradnika, dok 1,8 miliona veterana ima određeni stepen invaliditeta. Stanovnici regije pretrpjeli su još teže posljedice i još ih trpe. U direktnom nasilju stradalo je više od 940.000 ljudi, među njima 432.000 civila; 3,6 miliona umrlo je od posrednih posljedica raspada države u Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Siriji i Jemenu, a 38 miliona ljudi bilo je prisiljeno napustiti svoje domove. Same brojke ipak ne mogu izraziti ljudsku cijenu vidljivu u očima djece koja su izgubila roditelje, porodica koje su ostale bez domova i generacije kojoj su neprekidni sukobi oduzeli mogućnost normalnog života. Zapanjuje i izostanak odgovornosti za odluke i postupke koji su sve to pokrenuli.

Sjedinjene Države direktno su doprinijele i nasilju i represiji drugih zemalja. Raspoređivanje američkih trupa širom Bliskog istoka pojačalo je sklonost Washingtona da tijesno sarađuje s represivnim vladama koje su često slijedile vlastite regionalne ciljeve. Washington je podupirao autokratske režime poput egipatskog, održavao saudijsku kampanju u Jemenu i omogućavao djelovanje Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) u građanskom ratu u Sudanu, gdje su istražitelji Ujedinjenih nacija dokumentirali djela koja predstavljaju genocid. Takva partnerstva raspirivala su bijes stanovništva prema vlastitim vladama i prema Sjedinjenim Državama.

Američki odnos s Izraelom pokazuje kako tijesne sigurnosne veze, u spoju sa stalnim vojnim bazama, mogu proizvesti katastrofalne posljedice. Nakon postepenog propadanja pregovora iz Osla između izraelskih i palestinskih čelnika tokom 1990-ih, američka podrška pretvorila se u blanko podršku jednoj izraelskoj vladi za drugom. Te vlade potkopavale su izglede za mir s Palestincima postepenom aneksijom i sistematskom represijom na Zapadnoj obali. Posljednjih nekoliko godina ta je podrška omogućila Izraelu da u Gazi počini djela za koja je istražna misija UN-a zaključila da predstavljaju genocid, a taj zaključak dijele i brojni izraelski naučnici i organizacije civilnog društva. U februaru 2026. Sjedinjene Države pridružile su se Izraelu u pokretanju nezakonitog rata protiv Irana.

I demokratski i republikanski predsjednici snose odgovornost za štetu koju je prouzrokovalo američko vojno prisustvo na Bliskom istoku. To je prisustvo umiješalo Sjedinjene Države u teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Washington bi trebao promijeniti kurs i početi povlačiti snage čim se uspostavi stabilno primirje s Iranom.

Američke čelnike sada čeka niz odluka s dugoročnim posljedicama, među njima i pitanje hoće li obnoviti baze oštećene u ratu s Iranom te regionalnim partnerima prodavati novo oružje. Neki odbrambeni analitičari zagovaraju zadržavanje manjeg vojnog prisustva – a prema pisanju Wall Street Journala, Pentagon razmatra takvu mogućnost – ali bi i djelimično povlačenje ostavilo Sjedinjene Države izložene trajnom riziku u regiji. U proteklih pet mjeseci Iran je uništio ili oštetio zgrade i opremu na najmanje 15 američkih vojnih lokacija. Čak i kada bi Sjedinjene Države koncentrirale svoje trupe u jednoj ili dvije baze, one bi ostale glavna meta Irana i oružanih grupa pod njegovim pokroviteljstvom, pa bi za njihovu zaštitu trebalo izdvajati znatna sredstva. Bez potpunog povlačenja Washington će se osjećati obaveznim da i dalje ulaže u zaštitu svog osoblja i podršku partnerima, a Sjedinjene Države i dalje će biti uvlačene u sukobe.

Povlačenje svih američkih trupa s Bliskog istoka ne podrazumijeva prekid svakog oblika saradnje s partnerima u regiji. Sigurnosna pomoć mogla bi se i dalje pružati pojedinim zemljama, poput Libana, gdje američka podrška libanskim oružanim snagama može ojačati državne kapacitete i učvrstiti ulogu zvaničnih institucija u očuvanju suvereniteta zemlje. Washingtonu je, međutim, u interesu da njegova pomoć i prodaja oružja budu usklađene s američkim zakonom, koji nalaže njihovu obustavu kada primaoci počine teška kršenja ljudskih prava, kakva je Izrael počinio u Gazi. Obustavom svake sigurnosne pomoći i izvoza oružja kojima se krše američko i međunarodno pravo Washington može smanjiti rizik da njegova podrška ohrabri nepromišljene politike drugih zemalja i dublje uvuče Sjedinjene Države u regionalne krize.

Dok smanjuju vojno prisustvo u regiji, Sjedinjene Države mogu i trebaju pojačati diplomatske, ekonomske i humanitarne napore u zaštiti ljudskih prava i mirnom rješavanju sporova. U sklopu tih napora trebale bi povećati humanitarnu pomoć Palestincima i podržati projekte ekonomske integracije koji bi mogli potaknuti stabilnost i blagostanje, poput novih cjevovoda kojima bi se izvoz energenata preusmjerio tako da zaobiđe Hormuški moreuz. Povlačenje bi trebale iskoristiti i kako bi jasno poručile da će Washington smanjivati pomoć zemljama poput UAE-a i Izraela sve dok ne unaprijede stanje ljudskih prava i okončaju svoje destabilizirajuće politike u regiji. Sjedinjene Države ne mogu prisiliti te vlade na reforme, ali im mogu uskratiti opremu i finansiranje koji omogućavaju njihovu represiju ili agresiju.

Iako je malo vjerovatno da bi sadašnja administracija prihvatila takav pristup, odluke Kongresa mogu oblikovati buduću američku politiku u regiji. Zakonodavci mogu usmjeriti Sjedinjene Države prema povlačenju ograničavanjem sredstava koja Pentagon dobiva za obnavljanje zaliha municije i obnovu baza te uslovljavanjem dodjele tog novca.

Neki će tvrditi da povlačenje američke vojske s Bliskog istoka nosi ozbiljne rizike. Ti su rizici stvarni, ali se njima može upravljati. Pođimo od energetskih tržišta i bojazni da bi američko povlačenje poremetilo izvoz nafte i plina. Washington je godinama pretpostavljao da američko prisustvo u regiji jamči slobodu plovidbe. Ipak, Hormuški moreuz zatvoren je upravo zbog američko-izraelskog rata protiv Irana, a američka vojska nije ga uspjela ponovo otvoriti silom, što dovodi u pitanje svrhu stacioniranja Pete flote u Bahreinu. Bez obzira na to kako će se riješiti spor u moreuzu, Iran i zaljevske države dijele interes za nesmetan protok energenata, premda se spore oko prava na naplatu naknada. Sjedinjene Države u međuvremenu su postale veliki proizvođač energenata, sektor obnovljivih izvora raste širom svijeta, a proizvođači traže načine da zaobiđu moreuz. Raznovrsnija globalna ponuda zato smanjuje opasnost koju bi donijeli novi poremećaji u pomorskom prometu.

Trumpova administracija i njene pristalice u Kongresu tvrde i da je američka vojna moć nužna za obuzdavanje Irana, koji destabilizira svoje susjede. Sadašnji rat pokazao je, međutim, da Sjedinjene Države nisu uspjele zaštititi svoje partnere u Zaljevu od iranskih napada. Zaljevske države trebaju uspostaviti nove međusobne sigurnosne aranžmane koji se ne oslanjaju na Washington, iako im on i dalje može pružati ekonomsku i diplomatsku podršku. Nema garancije da bi novi aranžmani bili bolji, ali sadašnji sistem, oslonjen na američku podršku, ne funkcionira. U poretku koji bi predvodili regionalni akteri Sjedinjene Države barem više ne bi potpirivale nestabilnost. Takav bi okvir mogao ponuditi trajniji put ka stabilnosti ako se osloni na regionalnu diplomatiju, dijalog i deeskalaciju s Iranom. Zemlje Bliskog istoka s vremenom bi mogle postati manje ovisne o vanjskim vojnim garancijama.

Dugotrajno prisustvo američkih trupa ne olakšava ni borbu protiv terorizma. Od napada 11. septembra teroristička prijetnja navodila je donosioce političkih odluka da se oslanjaju na američku vojsku. Ipak, napadi američkih bespilotnih letjelica u kojima je ubijen golem broj civila, zajedno s višestrukim invazijama, vjerovatno su potaknuli dodatne napade terorističkih grupa na američko osoblje. Povlačenje američkih snaga ne bi značilo odricanje od sposobnosti suzbijanja terorizma. Razmjena obavještajnih podataka s regionalnim vladama i saveznicima u NATO-u, zajedno s naprednom tehnologijom koja omogućava nadzor sa sve većih udaljenosti, mogla bi Washingtonu omogućiti praćenje prijetnji. U krajnjem slučaju američki čelnici mogli bi ponovo poslati snage u precizno određenu misiju ako bi izbila kriza koja ugrožava Sjedinjene Države.

Tu je i pitanje sigurnosti Izraela. Kao država koja posjeduje nuklearno oružje i najnapredniju vojsku u regiji, Izrael je potpuno sposoban da se sam brani. Američko prisustvo zapravo ga je ohrabrilo da usvoji politike koje su pojačale prijetnje njegovoj sigurnosti. Washington može prekinuti taj krug tako što će vojnu pomoć usloviti okončanjem izraelske okupacije palestinskih teritorija, ozbiljnim nastojanjem da postigne mir s Palestincima i obustavom vojnih kampanja u Iranu, Libanu i Siriji. Time bi se smanjile opasnosti koje Izrael sam sebi stvara, kao i ukupan rizik koji bi mogao pratiti gubitak američke sigurnosne garancije.

Skeptici povlačenja s Bliskog istoka naposljetku strahuju da bi takav potez, posebno ubrzo nakon američkih neuspjeha u Iranu, protivnicima signalizirao slabost. Washington se zaista suočava s ozbiljnim izazovom odvraćanja Kine i Rusije dok obje sve odlučnije nameću svoje pretenzije u neposrednom susjedstvu. Ostanu li Sjedinjene Države zaglibljene na Bliskom istoku, teže će sarađivati s azijskim i evropskim saveznicima u suprotstavljanju potezima Pekinga ili Moskve drugdje. Mala je vjerovatnoća da bi bilo koja od tih sila zauzela američko mjesto u regiji. Kina je i dalje veoma oprezna prema upotrebi vojske izvan svog neposrednog okruženja, a rusko vojno prisustvo na Bliskom istoku samo se smanjivalo od pada sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.

Nakon decenija gotovo neprekidnog rata na Bliskom istoku, Amerikanci su umorni od vojnih uplitanja u inostranstvu. Prema nedavnoj anketi Instituta Searchlight, 62 posto ispitanika želi da Sjedinjene Države ostanu „izvan ratova koliko god je to moguće“, dok 33 posto podržava upotrebu „vojne sile kada to koristi zemlji“. Cijela jedna generacija nikada nije živjela u miru, a većina mladih Amerikanaca, uključujući više od polovine republikanaca između 18 i 44 godine, protivi se ratu s Iranom iz 2026. godine. To je prvi rat u razdoblju modernih istraživanja javnog mnijenja kojem se javnost protivila od samog početka, u trenutku kada je podrška obično najveća.

Dok američka javnost preispituje ulogu Sjedinjenih Država u svijetu, politički čelnici sve se više razilaze sa svojim biračima. Predsjednik Donald Trump pobijedio je na dva izbora napadajući kandidate koje je krivio za beskrajne ratove na Bliskom istoku, a potom je i sam pokrenuo jedan. Kada su se pojedinci i institucije javno usprotivili politici prema Izraelu, predsjednik je državnu moć upotrijebio za obračun s njima: univerzitetima je uskraćivao sredstva, a demonstrante deportovao i zatvarao. U vrijeme kada Amerikance najviše brine mogu li sebi priuštiti osnovne životne potrepštine, budžet Pentagona dostigao je 2026. rekordnih približno bilion dolara, dok administracija za 2027. traži dodatno povećanje od 50 posto.

Sjedinjene Države još imaju važnu ulogu u globalnoj sigurnosti: njihovo vojno prisustvo i sigurnosne garancije u Evropi i Aziji pomažu spriječiti rat velikih sila. Međutim, način na koji Washington ostvaruje tu ulogu na Bliskom istoku nanosi mnogo više štete nego koristi. Promjena kursa neće biti laka, ali je nužna. Decenije loše osmišljenih ratova i vojnih uplitanja odnijele su previše života i progutale previše novca, a gotovo ništa nisu doprinijele američkoj sigurnosti. Takvi ratovi i uplitanja istovremeno su odvlačili pažnju Washingtona od hitnih izazova u Aziji i Evropi. Vrijeme je da američka vojska ode.

(Michael Fucsh je direktor u Fondacijama za otvoreno društvo. Od 2021. do 2022. bio je specijalni pomoćnik predsjednika Joea Bidena i zamjenik šefa kabineta potpredsjednice Kamale Harris. Tokom administracije Baracka Obame bio je zamjenik pomoćnika državnog sekretara za istočnoazijske i pacifičke poslove te specijalni pomoćnik državne sekretarke Hillary Clinton.)