Bećirović i Konaković iznad Istoka i Zapada – Bošnjaci nigdje, niko i ništa

Nismo bili na dženazi iranskom vođi Hameneiju, ali zato nismo bili ni na samitu NATO-a u Ankari – tako je naš kolumnista Haris Imamović opisao stratešku šupljinu bosanskohercegovačke diplomatije i bošnjačke politike.

U međuvremenu, treba dodati: ali zato nismo bili ni na Samitu Ukrajine i jugoistočne Evrope održanom u Kijevu ove sedmice. Nismo otišli u Teheran, ali zato nikoga iz BiH nije bilo ni na prijemu kod emira Katara nakon smrti njegovog oca. Ne dobijamo poziv za članstvo u NATO, ali se ne približavamo ni Evropskoj uniji...

Možemo, u ovakvoj ironičnoj ali preciznoj konstrukciji, redati i druge poraze i neuspjehe bošnjačkog člana Predsjedništva Denisa Bećirovića i ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića.

Uloživši sve karte, ionako slabe, stare i izlizane, na neprecizno pojmljeni Zapad – Trojka je vanjsku politiku vodila kao da je na seminaru iz doprinosa građanskog društva evropskim integracijama. I to 2012, u najboljem slučaju.

Bećirović je, poput kurira, kako primjećuje naš saradnik Nedim Hogić, hodao po svijetu i upozoravao na ruski utjecaj, otprilike se ponašajući kao da je Rusija tek izvršila agresiju na Krim.

Evropske integracije svedene su na sastanke, inicijative i poruke koje više liče na kakvu studentsku radionicu nego na ozbiljnu politiku i državnički rad. Evropski put ove zemlje – u trenutku kada EU spušta sve kriterije i otvara raznolika vrata – nikada nije bio gori.

Sa neuspješnih sastanaka s NATO-birokratama u Briselu, Bećirović se vraćao u zemlju i slao opasne, neistinite poruke o skorom članstvu, kao da je, u najboljem slučaju, 2014, kao da NATO ne prolazi kroz višeslojno resetovanje.

I onda kada je NATO, na važnom samitu u Ankari, ipak pokazao da ima nekog strateškog jedinstva, ispostavilo se da Bosna i Hercegovina tamo ne samo što nije pozvana nego nije ni spomenuta u zvaničnim porukama.

Upravo na tom istom samitu Turska, Bosni i Hercegovini i Bošnjacima tradicionalno naklonjena država, pokazala se u geopolitičkom i vojnom smislu jačom i važnijom no ikada prije. Bošnjaci i Bosna i Hercegovina su istovremeno pokazali da nikada tanje odnose s Turskom nisu imali.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan posljednji, deseti put, posjetio je Bosnu i Hercegovinu već – po dubini promjena – davne 2022. godine. Njegov ministar vanjskih poslova Hakan Fidan u Sarajevo nije nikad ni došao. (Činjenica da u kabinetu Bećirovića sjede i ljudi koji Ankari nisu nimalo mili zbog povezanosti sa pokretom FETO, zasigurno nije pomogla.)

Trojka, na ovom polju predvođena selfi-dvojcem Bećirović-Konaković, potpomognuta i instalirana rukom Bidenove administracije, vanjsku je politiku i vodila pričajući ono što bi bajdenovci voljeli čuti. Ali bajdenovci više ne samo da nisu bili vlast, nego su sada i omražena prethodna administracija. Time se bošnjačko-bosanska politiku samo udaljavala od Trumpove administracije, kojoj se, opet, približio Milorad Dodik.

Bošnjački reformski blok – kako ih je nazivao njihov zaštitnik, bivši visoki predstavnik Christian Schmidt – u doba kada je svaki politički potez ujedno i geopolitički, uglavnom nije djelovao. A i kada je djelovao, nastupao je u pogrešnom smjeru i na pogrešan način.

U ovom trenutku, bošnjačka politika i šire postavljena bosanska politika, nemaju nijednog važnog i snažnog saveznika. Nastojeći se ne zamjeriti Zapadu – ma kako pojmljenom – koji prezrivo manipulira našom izbornom voljom i skida sankcije dušmanima, odlučili smo ignorirati i Istok, sve od Ankare, preko Dohe, Rijada i Teherana, pa do Pekinga.

Bećirović i Konaković, te njihov vanjskopolitički mentor Zlatko Lagumdžija, sveli su Bosnu i Hercegovinu na diplomatsku provinciju koja nije ni na Istoku ni na Zapadu, ni između njih, nego negdje iznad njih, u serverskim bespućima po kojima se sudaraju amaterski reels & stories šefa države i šefa diplomatije.