Šta je Igor Dodik mogao naučiti od ‘najboljeg’ oca?

Milorad Dodik imenovao je sina Igora za nosioca liste na predstojećim izborima za Narodnu skupštinu bh. entiteta RS.

Kaže predsjednik SNSD-a da je za tu odluku imao podršku rukovodstva stranke, a i šireg članstva. Demokratski, nema šta.

Kao što je nekada sa svojim ocem čestito i pošteno kopao krompir i tovario vreće na kamione za transport na tržnice Hrvatske i Slovenije, tako danas Dodik junior ima zadatak čuvati (sumnjivo i koruptivno stečeno) desetine miliona vrijedno obiteljsko blago – a to se ne može bez ulaska u političku arenu.

Mladi Dodik izjavio je da mu je čast „nositi listu SNSD-a na kojoj su ljudi od integriteta, ljudi sa znanjem i obrazovanjem, sa iskustvom i rezultatima, a nadasve ljudi odani i posvećeni RS“.

„Politiku sam učio od najboljeg, od svog oca. Naučio sam kako se pobjeđuje. Želim pobjedu za Banja Luku, za RS, čistu i ubjedljivu“, optimističan je Igor.

Poprilično retorički blag i tolerantan, podsjetio je na oca iz 1998. godine kada je tadašnjeg ambicioznog političara iz Laktaša američka državna tajnica Madeleine Albright nazvala „daškom svježeg vjetra na Balkanu“.

Šta je, dakle, u posljednje gotovo tri decenije, Igor Dodik mogao naučiti od tate Milorada?

Mogao je, recimo, naučiti kako se beskrupulozno zabija nož u leđa svim političkim protivnicima i sa samo dva zastupnika u NS RS, na (ozloglašenim) američkim tenkovima, apsolutno nedemokratski i presudnim glasovima mrskih Bošnjaka, postaje premijer entiteta.

Mogao je naučiti u jednom periodu da presuđeni zločinci Karadžić i Mladić drže taocima cijeli srpski narod i da treba da se predaju i odu pred Međunarodni tribunal za ratne zločine u Hagu.

„Sad čitav jedan narod ispašta...zato što jedan Mladić neće da ode na sud ili Karadžić. I onda kaže: - Ja volim srpski narod! Đavola on voli,“ izjavio je svojevremeno „svježi dašak“, a kasnije, kad je osilio, počeo je govoriti ono što zaista misli.

Presuđene zločince Karadžića i Mladića u više navrata nazivao je „istorijskim ličnostima“ i „herojima srpskog naroda“.

Mogao je naučiti, primjerice 2012. godine, kada je otac pružao podršku Borisu Tadiću, da su Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić „politički pobačaji“, a kasnije politički rektalni pristup Vučiću postao je njegova bijedna svakodnevnica.

„Pobačaj“ je preko noći postao „državnik u pravom smislu te riječi“, „lider i čovjek koji je izvor stabilnosti na zapadnom Balkanu“.

„Vučić je moj brat i zajedno stojimo u borbi za jedinstvo srpskog naroda“, kazao je jednom prilikom Milorad Dodik.

Mogao je Igor od tate naučiti kako se vrijeđa najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini, kako se šovinistički pljuje na komšije.

„Muslimani su konvertiti“, „muslimani su neprijatelji“, „muslimani su teroristi“... sipao je posljednjih godina gotovo svakodnevno dehumanizirajuće uvrede Dodik dodajući da „ne vjeruje u dobre namjere muslimana, jer imamo potpuno negativno istorijsko iskustvo“.

Mogao je od oca Igor naučiti da „savršeno dobro zna šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica“.

Kasnije će, dosljedan kakav jest, potpuno okrenuti ploču, negirati, i u svom bahatom stilu, psovati genocid u Srebrenici čineći na taj način krivično djelo.

Mogao je sin od oca naučiti da „hodže arlauču sa džamija“, da ga je „kao malog baba plašila strašnim Turcima“, ali i to da kada ode od kod predsjednika Turske Taipa Erdogana u Ankaru neustrašivo, ne misleći na babu, vojnike počasne Turske garde pozdravi glasno sa „Merhaba asker“.

Mogao je Igor od „najboljeg“ naučiti da mrzi svoju zemlju, da psuje po svim njenim vrijednostima, nasljeđu i simbolima, da navija protiv reprezentacije svoje države, da šalje policiju na bošnjačke povratnike, na žene i djecu, da kažnjava ljude koji poštuju vlastite nacionalne simbole, da vrijeđa i psuje novinare koji nisu na njegovom platnom spisku, da šovinistički Bošnjacima pripisuje terorizam, da mrzi i najodvratnije vrijeđa glavni grad Sarajevo, da huška na ljude koji kupuju nekretnine u entitetu RS, da svakodnevno prijeti razlazom i otcjepljenjem, da kočijaški gazi sve političke protivnike...

A mogao je Igor naučiti i nove lekcije iz „međunarodnih odnosa“.

Mogao je naučiti kako biti snishodljiv prema najvećim zločincima, kako poput političke prostitutke statirati na dvorovima najozloglašenijih vladara današnjice.

U lekcijama o geopolitici ili, kako stariji Dodik voli reći, geostrategijama, mogao je naučiti da mrzi Evropu, a voli Orbana, da mrzi Ameriku, a voli Trumpa, da mrzi Njemačku, a voli AFD, da mrzi Slovence, a voli Janšu, da mrzi Evropsku uniju, NATO, Albance, Kosovo, muslimane, a voli Putina i Netanjahua...

Bijeda demokratije, kriminalno dužničko ropstvo, ekonomska, socijalna i demografska katastrofa su već na sceni.

Jedino što i samom Igoru Dodiku otac mora podrobnije objasniti želi li od entiteta RS napraviti „Somaliland“, „Abhaziju“ ili „Južnu Osetiju“...

Ali mlad je Igor, ima od „najboljeg“ još mnogo učiti...