Svi Dodikovi “atentati”: Od OSA-e, preko Britanaca i biznismena do mudžahedina

Milorad Dodik je u posljednjih nekoliko godina u više navrata iznosio je tvrdnje o navodnim planovima fizičke likvidacije, optužujući, između ostalih, britanske službe, bivše rukovodstvo OSA-e te neimenovane biznismene. Nijedna od ovih tvrdnji nije potvrđena od nadležnih institucija.

Početkom 2024. godine predsjednica Kluba SNSD-a u Predstavničkom domu PSBiH Sanja Vulić tvrdila je da se na Dodika sprema atentat. Postojale su navodne operativne informacije i MUP RS-a, ali i MUP FBiH radili su na istraživanju ovih navoda kako je tada u toku bio sudski proces protiv Dodika.

Nekoliko mjeseci kasnije Dodik je tvrdio da je i Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA) BiH pripremala atentat na njega i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Prema njegovim navodima, te namjere je osujetila BIA.

Sredinom aprila prošle godine, nova tvrdnja. Dodik je tada govorio da je četrdesetak britanskih vojnika došlo u BiH uz naređenje da ga „zveknu uz priču pružao otpor“.

U ovo vrijeme lani godine ubistvo Dodika, prema njegovim navodima, pripremali su „poznati biznismeni“. Kazao je da je „zna se koji čovjek u Konjicu“ okupio određeni broj ljudi i u te svrhe osigurao milion eura. Generalno, period nakon presude Suda BiH, februar 2025., obilježile su Dodikove tvrdnje da mu se sprema “politička i fizička eliminacija“.

Sada Dodik dobija „operativne podatke“ da ga žele „likvidirati mudžahedini“. Samo ne zna ko ih je naručio.

Iako zvanične tvrdnje o planiranju atentata zahtijevaju hitnu reakciju i temeljitu istragu, nijedan od brojnih Dodikovih javno iznesenih navoda do danas nije dobio zvaničnu potvrdu.

Istovremeno, ovakva retorika nije nepoznata na političkoj sceni regiona. Slične narative o stalnim prijetnjama, zavjerama i planovima za likvidaciju godinama koristi i Vučić. Srbijanski predsjednik često govori o dokazima da postoje centri moći koji rade na njegovom uklanjanju.

U oba slučaja, takve poruke dolaze u politički osjetljivim trenucima i bez predočenih dokaza koji bi ih potkrijepili. Naravno da sigurnosne prijetnje ne treba unaprijed odbacivati. Ali, njihovo učestalo i olako iznošenje bez čvrstih dokaza, koji bi se podrazumijevali za ovako ozbiljne tvrdnje, sve više ostavlja utisak političke strategije, a ne stvarnih sigurnosnih procjena.