The Economist: Američka politika na Balkanu sve se više vrti oko gasa

Preoblikovanje energetskog tržišta jugoistočne Evrope postalo je važan dio američke politike prema Balkanu, piše The Economist u današnjem editorijalu. Jedno od glavnih uporišta te strategije jeste plutajući terminal za ukapljeni prirodni gas kod hrvatskog otoka Krka, preko kojeg Washington nastoji potisnuti ruski utjecaj i osigurati dugoročnu potražnju za američkim LNG-om.

Sjedinjene Američke Države energetsku sigurnost regiona sve otvorenije povezuju s kupovinom svog gasa, dok Evropska unija od zemalja kandidata očekuje postepeno smanjenje upotrebe fosilnih goriva i usklađivanje s njenom zelenom politikom.

Američke namjere jasno su predstavljene krajem aprila na samitu Inicijative triju mora u Dubrovniku. Američki sekretar za energetiku Chris Wright najavio je program pod nazivom „Trump Peace Pipelines Framework“, čiji je cilj izgradnja gasne infrastrukture i povećanje evropskog uvoza LNG-a iz SAD-a. Američko Ministarstvo energetike tada je podržalo i Južnu interkonekciju između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Novi gasovod povezao bi BiH s hrvatskom mrežom i terminalom na Krku, čime bi zemlja dobila alternativu sadašnjem pravcu snabdijevanja preko Srbije i Bugarske.

Bosna i Hercegovina gotovo sav gas uvozi iz Rusije, a godišnja potrošnja iznosi oko 225 miliona kubnih metara. Diverzifikacija izvora zato ima snažno sigurnosno i ekonomsko opravdanje. Spor se, međutim, više ne vodi oko potrebe za interkonekcijom, već oko načina na koji će projekt biti dodijeljen, finansiran i kontrolisan. Najveće nesuglasice odnose se na to da li izbor investitora treba biti transparentan i otvoren za konkurenciju, ko će kontrolisati budući gasovod te na koji način će se obezbijediti sredstva za njegovu izgradnju.

Parlament Federacije BiH izmijenio je zakon tako da američka kompanija AAFS Infrastructure and Energy bude određena za investitora i nosioca projekta. AAFS Infrastructure and Energy je osnovana krajem 2025. godine i do sada se prvenstveno bavila savjetovanjem u oblasti infrastrukture, bez prethodnih iskustava u realizaciji većih projekata niti gradnji gasovoda ove veličine, zbog čega su se pojavile brojne sumnje oko njene sposobnosti da iznese projekat od strateškog značaja. Kao razlog za izbor AAFS-a vlasti su navele spremnost da preuzmu finansijski rizik i političku podršku iz Washingtona, što je izazvalo dodatne kontroverze unutar BiH i šire.

Na njenom čelu nalaze se Jesse Binnall, nekadašnji advokat Donalda Trumpa, i Joseph Flynn, brat Trumpovog bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Michaela Flynna. AAFS je najavio ulaganje od približno 1,5 milijardi eura, koje bi osim gasovoda obuhvatilo i druge energetske objekte.

Evropska unija upozorila je vlasti u BiH da bi direktno imenovanje investitora bez otvorenog i konkurentnog postupka moglo biti nespojivo s obavezama koje zemlja preuzima kao kandidatkinja za članstvo. Delegacija EU navela je da bi takav pristup mogao ugroziti pristup evropskom energetskom tržištu, ali i približno milijardu eura iz Plana rasta za Zapadni Balkan.

Sukob oko gasovoda prelio se i na širu političku scenu. Christian Schmidt u maju je podnio ostavku na mjesto visokog predstavnika, prvobitno navodeći lične razloge. Kasnije je izjavio da je bio izložen „ogromnom i iznenađujućem“ američkom pritisku. Reuters je izvijestio da američka administracija želi ograničeniju ulogu budućeg visokog predstavnika i politiku zasnovanu na stabilnosti i „obostrano korisnim partnerstvima“, naročito u energetici. Analitičari i evropske diplomate zato Schmidtov odlazak povezuju i s njegovim protivljenjem načinu na koji je američka kompanija uključena u projekt Južne interkonekcije, iako Washington takvu vezu nije službeno potvrdio.

Bosna i Hercegovina nije jedina meta američke energetske ofanzive. U aprilu je potpisan 20-godišnji ugovor vrijedan šest milijardi dolara za isporuku američkog LNG-a Albaniji. U Srbiji američke sankcije pritiskaju ruske kompanije Gazprom Neft i Gazprom da prodaju većinski udio u Naftnoj industriji Srbije, a kao mogući kupac pojavljuje se mađarski MOL.

Američka politika s jedne strane pokušava oslabiti utjecaj Rusije na energetskom tržištu Balkana, dok s druge strane pokušava otvoriti nove prilike za američke kompanije. Evropska unija podržava smanjenje ruskog utjecaja, ali se protivi američkim metodama koje zaobilaze konkurenciju, transparentne javne nabavke i evropsku klimatsku strategiju.

Za zemlje Zapadnog Balkana ponuda je primamljiva: američki kapital, politička podrška i brže donošenje odluka. Cijena bi mogla biti dugoročna zavisnost od još jednog vanjskog dobavljača i dodatno udaljavanje od pravila Evropske unije kojoj se formalno žele pridružiti. Takva zavisnost može povećati ranjivost ovih ekonomija na buduće promjene cijena i politike američkih energetskih kompanija, a istovremeno otežati usklađivanje sa evropskim standardima i pristup fondovima Unije. 

U krajnjem slučaju, to bi moglo usporiti ili čak predstavljati prepreku na putu ka članstvu u EU, jer bi zemlje Zapadnog Balkana mogle biti percipirane kao nepouzdani partneri koji ne poštuju evropska pravila tržišta i zaštite okoliša.

Ruski gas je trebao biti zamijenjen sigurnijim izvorom. Umjesto toga, gas postaje sredstvo novog nadmetanja Washingtona i Brisela za politički i ekonomski utjecaj na Balkanu.