Danas je trideseta godišnjica pogibije brigadira Zaima Imamovića, legendarnog komandanta 14. divizije Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji je svoj život uložio u odbranu Goražda i cijelog Podrinja.

Godišnjica pogibije brigadira Zaima Imamovića (Foto: Oslobođenje od 13.10.1995.)
Adem Dedić
09.10.2025. 16:23
Danas je trideseta godišnjica pogibije brigadira Zaima Imamovića, legendarnog komandanta 14. divizije Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji je svoj život uložio u odbranu Goražda i cijelog Podrinja.
Povodom ovog datuma donosimo pregled nekih tada objavljenih članaka koji svjedoče o njegovoj hrabrosti, predanosti i posebnom odnosu prema saborcima i civilima.
Spajao je ljude toplim riječima
List „Igmanska oluja“ pisao je o Imamoviću kao komandantu koji nije tražio respekt, već je sa svima razgovarao kao s prijateljima iz djetinjstva. „Oslobođenje“ je istaklo njegovu hrabrost i sposobnost da lično predvodi borce u najtežim akcijama, ističući kako je bio pravi jurišnik i ofanzivni komandant.
Novinari su opisivali Imamovića kao čovjeka koji je bio zaljubljenik u Podrinje i Goražde, a da su ga njegova hrabrost i predanost učinili simbolom herojstva i časne borbe Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Kada je o njegovoj pogibiji pisao list „Igmanska oluja“, naglasili su da on od svojih saboraca nije tražio respekt.
„Sa svima je razgovarao kao sa prijateljem iz djetinjstva. Ljude nije dijelio. Naprotiv, spajao ih je toplim riječima. Očinskim riječima koje su uvijek davale ton i dinamiku sagovorniku-borcu. Svi su to osjetili“, stoji u članku objavljenom u ovom listu 01. 11. 1995. godine.

Čuvao je svoje borce
„Cilj mu je bio svježa, bistra i zelena Drina okupana suncem. Sada teče krvava. To ga boli. Žuri da je opere za sva vremena. Zov Podrinja ga zove, vuče, vuče… Emocije snažno titraju kao žice na gitari. Zapjeva. To je pjesma sreće. Ratne sreće koja gasi suze na opijenim očima našeg naroda. Zaim je uvijek uz narod. Bio je i onda kada je prihvatio konvoj sa izbjeglicama iz Goražda u pravcu Grebka. Postaviti se onako prema običnim civilima, to jest starcima, ženama i djeci mogao je samo Zaim. Za njih postao je sin, otac, brat… Volio je i bio voljen od naroda. Pripadao mu je i srcem i dušom. Ali, Zaima zove borba. Čekaju ga borci, da ih povede naprijed. Bez njega oni teško idu. Uvijek je ispred i trasira put. Put sigurnosti ka neprijatelju kojeg treba uništiti. Obično, komandante njegovog ranga vojska rijetko viđa na liniji pred akciju ili u toku same akcije. On je bio tako jasan. Kristalno čist i jasan. Do Goražda se ne ide iz kabineta. Put vodi kroz pakao, u kojem agresor svim sredstvima sije smrt. Korak. Lagan. Tih. Oprezan. Bez srljanja. Znao je da život nema cijenu i zato je čuvao borce stavljajući se na čelo. Takav je bio i nedavno u posljednjoj akciji na Treskavici gdje je lično predvodio svoje saborce“, piše neimenovani novinar „Igmanske oluje“ o legendarnom komandantu.
Kako se navodi u bazi Infobiroa, ovo glasilo je bilo informativni list 4. motorizovane brigade Armije BiH, a časopis je izlazio u Hrasnici. Izdavač časopisa je Služba za moral, IPD i vjerska pitanja brigade. Prvi broj obavljen je 25. 12. 1992.godine.
Sve što se vidi – nije daleko
U dnevnom listu Oslobođenje od 13. 10. 1995. godine, novinar Daniel Omeragić piše da je Armija Republike Bosne i Hercegovine izgubila je jednog od svojih najslavnijih komandanata, brigadira Zaima Imamovića, komandanta 14. divizije Prvog korpusa.
„Njegovi saborci pričaju da je bio pravi jurišnik, komandant ofanzivac, koji je od boraca uvijek tražio više, ali sve im je i davao. Kada se 15. aprila prvi popeo na Đokin toranj, najdominantniji vis na Treskavici, s kojeg puca pogled na njegovo Podrinje, uskliknuo je: 'Došlo je vrijeme da sa rudarskih pređemo na umjetničke pobjede!' Ova Imamovićeva želja je ispunjena. Borci naše Armije nizali su poslije toga uspjehe, oslobođeni su mnogi gradovi u sjeverozapadnoj Bosni, a ni Goražde više nije tako daleko. Gledajući ovog ljeta sa Treskavice Kacelj, posljednju tačku odbrane Goražda, kazao je: 'Sve što se vidi, nije daleko'. Imamović je bio zaljubljenik u Podrinje“, piše Omeragić.
Navodi da je Zaimova specijalnost bila upravo ulaženje u dubinu neprijateljske teritorije, gdje je do izražaja dolazila njegova hrabrost, osjećaj za teren i sposobnost neposrednog komandovanja.

U istom broju Oslobođenja nalazi se i članak o dženazi komandanta Imamovića.
„Na mezarju kod Alipašine džamije u Sarajevu, jučer [12.10.1995. op. a] je obavljena dženaza Zaimu Imamoviću, komandantu 14. divizije Prvog korpusa Armije RBiH. Dženazu je obavio reisul-ulema Mustafa ef. Cerić. Slavnom komandantu počast su odali najviši vojni i civilni predstavnici, njegovi saborci i gradini, koji su se u velikom broju okupili na mezarju. 'On nije sin samo svoga oca, on je sin i ove Bosne', kazao je o Imamoviću reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić. 'Zato njegova Bosna kao njegov otac i majka place. Mi, kao njegova braća, plačemo ne zato što mislimo da je njegov život otišao sa ovog svijeta bez vrijednosti, već plačemo zato što ovakvih sinova Bosna malo ima. Mi, u Bosni ili smo gazije ili šehidi. Neka gazija i svi treba da se borimo da budemo gazije. Na ovom svijetu gazije, na drugom šehidi. Od srca zamolimo Boga da njemu oprosti grijehe, da njegovoj porodici podari sabur, a svima nama pouku i putokaz kako se brani dostojanstvo vjere, slobode, domovine, imetka i časti'“, navodi se u Oslobođenju.
Metak je mali, a prostor ogroman
O komandantu Imamoviću je govorio i armijski general Rasim Delić, komandant Generalštaba RBiH, predstavio je ratni put čuvenog komandanta. Govorio je i njegov saborac iz prvih ratnih dana Edin Vranj, koji se prisjetio neustrašivosti Zaima Imamovića.
„Koliko si puta ovu bosansku zemlju natopio svojom krvlju i kako su ti izranjavali tijelo, da još ne možemo da shvatimo da ti je jedna minijaturna rana uzela život. Gledali smo sve tvoje rane, Zaime, i sjećali se riječi koje si govorio izlazeći iz zaklona i stojeći uspravno: 'Gledajte ovamo, metak ne ubija, vidite li da ne ubija'. Kazivao si nam da je metak mali, a prostor ogroman. Tako si nas prvih dana oslobađao straha. Neka ti je rahmet duši“, kazao je Vranj prema, piše Oslobođenje 1995.
Zaim Imamović (22. april 1961 – 9. oktobar 1995) bio je borac i komandant 14. divizije 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Rođen u Poratku kod Ilovače, kod Goražda, završio je vojnu gimnaziju i Vojnu akademiju Kopnene vojske u Beogradu.
Početkom rata u BiH je napustio JNA i priključio se snagama lojalnim Vladi Republike BiH, organizujući odbranu Goražda i komandujući Prvom drinskom brigadom. Kasnije je postao komandant 14. divizije i u svom ratnom djelovanju bio ranjavan šest puta.
Poginuo je 9. oktobra 1995. na Rogojskoj gredi, na padinama Treskavice, tokom završnih borbi za deblokadu i povezivanje Sarajeva i Goražda. Posthumno je odlikovan Zlatnim ljiljanom, a kasarna OS BiH u Pazariću nosi njegovo ime. Dok je njegov sin Ernest Imamović sadašnji gradonačelnik Goražda.

Adem Dedić
Novinar portala !Odgovor. Prati političke i društvene teme u Bosni i Hercegovini.
Više od istog autora