Šta crpimo iz duha Armije Republike Bosne i Hercegovine

Na dan pokretanja portala !Odgovor, 27. septembra 2025, u jednom od tekstova o Bošnjačkom saboru – čiju smo godišnjicu tog dana obilježavali – bavio sam se duhom ovog historijskog političkog događaja.

Važno mi je bilo naglasiti duh, jer se u decenijama nakon Sabora i rata povlačila mogućnost ponovnog sazivanja neke vrste sabora – svebošnjačkog političkog zbora, koji bi nastupao izvan ili iznad institucija, ali bi njegove odluke imale težinu. U trenucima izvanrednih političkih kriza neki glasovi u bošnjačkoj javnosti prepoznavali su potrebu nesvakodnevnog političkog djelovanja. Međutim, rješenje su tražili u formi, a ne duhu. Forme su određene kontekstima, duh je dugotrajniji. Svako naslijeđe, svaka tradicija i pamćenje mediji su duha, a ne forme.

U istom svjetlu razmotrimo i duh Armije Republike Bosne i Hercegovine, čiju 34. godišnjicu slavimo danas.

Kao što je nemoguće obnoviti formu Bošnjačkog sabora, nemoguće je obnoviti i formu Armije Republike Bosne i Hercegovine. Zato razmotrimo nekoliko sastavnica njezina duha. Uvidjet ćemo da su to vrijednosti koje je bošnjačka nacija usvojila, nekad njegovala, nekad zapostavljala, a bošnjačka politička i intelektualna javnost o njima vodila rasprave te propitivala njihovu svrsishodnost i učinkovitost.

Prva je vrijednost – zakonitost. Uza sve političke i druge prijepore i manipulacije, na kraju je neporeciva istina da je Republika Bosna i Hercegovina bila međunarodno priznata država, a njezine oružane snage – do sredine 1993. u potpunosti objedinjene pod Armijom – legalna vojna formacija. Sva kasnija, dejtonska, haška ili bilo koja druga popuštanja i transformacije ne samo da su odluke zakonitog vrha države i njezinih organa nego su se mogle desiti upravo zato što je vojnik Armije Republike Bosne i Hercegovine čizmom i puškom stvorio preduslove za političke i institucionalne aranžmane. Riječju, ni Vašingtonski ni Dejtonski sporazum ne bi bili mogući bez pobjeda i odbrana Armije.

Otuda je dilema o tome je li važnije imati papir ili pušku lažna dilema. Država ima oboje. Zato je država Bosna i Hercegovine, u istim granicama, s istim međunarodnim legitimitetom, kao sljednica Republike, nastavila postojati, a sve druge političke i vojne nelegalne tvorevine morale su se transformirati unutar novih okvira.

U svjetlu ove vrijednosti držim da se Bošnjaci i svi drugi Republici i ovoj državi lojalni građani, njihovi predstavnici prije svega, nikada ne trebaju odreći načela zakonitosti, ne graditi paralelne sisteme i ne urušavati institucije – uvijek vodeći računa o tome da su jednako bitni i papir i puška.

Druga vrijednost jeste odbacivanje zločina i kao sredstva i kao cilja. I ovdje vrijedi razriješiti jednu lažnu dilemu i jedno podvaljeno pitanje. Već trideset godina čujemo repliku da su svi činili zločine te da otuda svi trebaju jednako odgovarati. Niko nikada nije ni rekao da nisu svi činili zločine. Suština i pobjeda Armije Republike Bosne i Hercegovine u ovom kontekstu jeste da joj je zločin bio izuzetak, na nižim nivoima komandovanja, a nikada s vrha propisano načelo.

Jesu li vojnici i oficiri Armije činili zločine? Jesu. Jesu li oficiri morali odgovarati za zločine podređenih jer su ih propustili spriječiti ili kazniti? Jesu. Je li Armija pokrenula udruženi zločinački poduhvat? Nije. Je li Armija provodila sistemske, organizirane i politički osmišljene kampanje zločina protiv civila? Nije. Jesu li njeni viši komandanti osuđivani za naređivanje i poticanje ratnih zločina? Nisu.

Jedna logička smicalica o tome da bi i Armija činila zločine da je mogla koliko je zlonamjerna toliko je suluda i besplodna. Na kraju se broji ono što se jeste desilo, jer iz tog duha crpimo jednu plemenitu i u današnjem svijetu dragocjenu vrijednost: gnušamo se ubijanja civila, genocidnih kampanja, etničkog čišćenja i političkog rasizma i ksenofobije.

Zato nas je stid gledati neke naše prvake koji bi da baštine duh Armije, a prešućuju najteže zločine današnjice.

Treća vrijednost je hrabrost, kao spoj razumne odluke, emocije i produhovljenosti u trenutku istine. Pohvalno je i korisno što sve otvorenije slavimo časne heroje, istaknute komandante, ali je još dragocjenije što i generacije stasale tek poslije rata prepoznaju u roditeljima, djedovima i komšijama hrabre obične ljude. O tome sam više pisao u tekstu Šehidi i gazije: Bošnjaci između traume i trijumfa.

I četvrta vrijednost – posljednja u ovom tekstu, koji ne tek potiče mogućnost ovakvog tumačenja – jeste razboritost i racionalnost. I političko rukovodstvo i vojni vrh Armije umjeli su prepoznati i procijeniti kada je neophodna odsudna odbrana, kada je potrebno taktičko ustupanje s ciljem deeskalacije, kada je vrijeme prihvatiti minimalne okvire da bi se izbjegli maksimalni gubici uz nikakve dobitke ili kada je moguće nastupati odvažno i neočekivano, a uspješno, ili kada se može nastupati ambicioznije, ali organiziranije.

U tom duhu, duhu Armije Republike Bosne i Hercegovine, vrijedilo bi razmotriti i pretresati i tekuća globalna previranja i domaće napetosti, u trenutku kada su ratovi drugačiji po formi, ali istovjetni sadržinom: moćniji napadaju slabije, jedni krše norme i zakone, drugi se oslanjaju na njih. Treći se suprotstavljaju odvažno, ali i mudro, crpeći snagu ne samo iz oružja i papira nego i iz naroda i svog nacionalnog naslijeđa. Kao i naša Armija.