Zlatan Bajramović, operativni mozak u Barbarezovom štabu

Neki ljudi iz Bosne i Hercegovine odlaze ka moru. Neki prema velikim gradovima. A, Hadžo Bajramović iz Zabrđa kod Viteza krenuo je prema Hamburgu, gradu koji je više ličio na sjevernu maglu nego na obećanu zemlju. Tamo gdje kiša pada gotovo dvije stotine dana godišnje, gdje se Elba ulijeva u svijet, a ogromna luka svakoga jutra podsjeća da je čovjek uvijek samo putnik između dvije obale.

Hamburg nije bio san. Bio je prilika. A na Balkanu je to često važnije od sna.

U gradu koji ima više milijardera nego bilo koji drugi njemački grad rodio se dječak kojem su dali ime – Zlatan. Nije bio onaj Zlatan iz Malmöa, koji će kasnije postati globalni brend, niti onaj Zlatan iz Banje Luke, koji će kao izbjeglica fudbalsku sreću pronaći u Švedskoj, pa zaigrati za BiH.

Ovo je bio Zlatan iz Hamburga. Dječak iz St. Paulija. Iz kvarta koji ne liči ni na jedan drugi u Evropi.

St. Pauli nije samo četvrt. St. Pauli je stav. Ondje zidovi govore prije ljudi. Grafiti su važniji od reklama. Zastave vise s prozora kao politički manifesti. Fasade se raspadaju dostojanstveno, poput starih rok zvijezda koje su preživjele vlastitu slavu. Iz svakog pukotina betona izbija nešto što podsjeća na pank, bunt i slobodu.

Nedaleko je Reeperbahn, slavna ‘‘grešna milja“, ulica koja nikada ne spava. Turisti dolaze zbog noćnog života, prostitucije i legendi koje su godinama rasle poput urbanih mitova. Tamo je nekad svirao i mladi Beatles. Tamo su se mnogi izgubili. A jedan dječak iz bosanske porodice pronašao je sebe.

Prvi put je šutnuo loptu upravo u St. Pauliju.

Nije to bila neka velika scena. Nije bilo kamera. Nije bilo skauta iz Real Madrida. Bio je samo dječak koji je volio nogomet i koji je iz dana u dan postajao sve bolji. Ušao je među kadete. Ostao među kadetima. Postao standardan. A onda su ga primijetili oni koji znaju prepoznati igrača prije nego što postane poznat.

Godinama kasnije Ivan Klasnić mi je ispričao jednu rečenicu koja najbolje opisuje koliko je Zlatan Bajramović bio dobar.

‘’Pomirio se da neće igrati napadača pored mene. Zato je otišao u vezni red.“

Klasnić se smijao dok mi je to govorio jednog kišnog marta dok smo radili intervju u Hamburgu, ali iza te šale skrivala se velika istina. Bajramović je bio jedan od onih igrača koji mogu igrati gotovo sve. Nije bio fudbalski činovnik. Nije skupljao kilometre bez razloga. Bio je veznjak koji je razumio igru.

Znao je kada treba ubrzati, a kada usporiti. Kada zatvoriti prostor, a kada ga otvoriti. Bio je igrač koji je istovremeno mogao spašavati vlastiti šesnaesterac i nekoliko sekundi kasnije stajati pred protivničkim golom. Kidao se na travnjaku, a da se nikada nije čuo. Osmijeh mu je bio zarazan.

Takvi igrači nikada nisu najglasniji. Ali ih treneri najviše vole. Govore na terenu, služeći ekipi.

Njemačka ga je vrlo brzo prepoznala. Freiburg je bio savršena pozornica za njegov razvoj. Tamo nogomet nije bio vojna vježba. Nije se vjerovalo da igrača treba slomiti kako bi postao bolji. Volker Finke bio je jedan od onih rijetkih trenera koji su razumjeli da sloboda ponekad proizvodi više od discipline.

Dok su drugi klubovi jurili kilometre i ponavljali iste vježbe do iznemoglosti, u Freiburgu su igrači između treninga igrali odbojku na pijesku, vozili bicikle i uživali u nogometu.

Bajramović je procvjetao. Odjednom je postao jedan od najtraženijih veznjaka Bundeslige. Telefoni su zvonili. Menadžeri su dolazili. Bayer Leverkusen, HSV, Werder Bremen, Stuttgart, Hertha, Schalke...

Njemačka je tih godina proizvodila sjajne vezne igrače, ali Zlatan je imao nešto što se ne može naučiti. Imao je karakter. Imao je osjećaj za igru. Na kraju je izabrao Schalke.

Navijači iz Gelsenkirchena dočekali su ga s osmijehom, ali i s jednom starom novinskom izjavom. Dok sam radio u Avazu, često smo razgovarali j jedne prilike mi je rekao da se u budućnosti vidi u Borussiji Dortmund.

Fudbal voli takve ironije. Umjesto žuto-crnog dresa završio je u plavom. I postao ljubimac navijača Schalkea.

Da nije bilo povreda, njegova bi karijera vjerojatno bila još veća. Fudbal je okrutan prema koljenima, zglobovima i prstima jednako kao što je okrutan prema snovima. Tri operacije velikog nožnog prsta. Četrnaest mjeseci izvan terena. Dani kada čovjek više gleda doktore nego suigrače.

Mnogi se nikada ne vrate. Bajramović se vratio. I odmah pokazao zašto je poseban.

Ćiro Blažević bio je oduševljen. Gledao ga je kako zatvara prostor, presijeca napade i organizira igru pa je samo odmahivao glavom kao čovjek koji je pronašao izgubljeni komad slagalice.

Reprezentacija Bosne i Hercegovine tih godina još je tražila svoj identitet. Nije bilo velikih takmičenja. Nije bilo glamura. Bilo je puno nade i još više razočaranja.

Ali bilo je igrača zbog kojih se dolazilo na stadion. Zlatan Bajramović bio je jedan od njih.

Za reprezentaciju je odigrao 35 utakmica. Prvo se okušao u mladoj ekipi BiH. Šener Bajramović ga je našao u Njemačkoj. Sjećam se da ga je zagrijavao jedno poluvrijeme u Zenici kada je U21 tim igrao sa Španijom. Nije ga uveo, bojeći se da će ga optužiti za nepotizam. Obojica Bajramovići.

Zlatan je debi upisao na Grbavici protiv Makedonije, u utakmici koja je završila nevjerojatnih 4:4. Tipično balkanski rezultat. Dovoljno lud da ga niko ne zaboravi.

Nakon igračke karijere nije pobjegao od fudbala. Iako je mogao. Ljut što ga je ranije prestao igrati. Da je poslušao Ćiru ,koji mu je ozbiljno savjetovao da amputacijom prsta produži karijeru, ko zna... Možda bi Zlatan igrao kao Džeko. Do 40. godine. 

Neki bivši igrači pobjegnu čim skinu kopačke. Zasićeni su. Umorni. Potrošeni. Bajramović nije. Počeo je graditi novu karijeru. Trenersku. Profi licencu u Vogošći posvetu je ocu i pustio suzu. Dok sam ga gledao kako brani svoj rad, znao sam da će jednog dana raditi velike stvari, kao i kad je bio igrač.

Počeo se trenerski obučavati, a gdje drugo nego kući – u St. Pauliju. Potom ga je Mirko Slomka odveo u HSV. Nakon toga Karlsruhe. Gotovo decenija rada, učenja i usavršavanja. Bez pompe. Bez naslovnica.

Kada je Sergej Barbarez 2024. godine postao selektor Bosne i Hercegovine, njegov prvi ozbiljan potez bio je poziv Zlatanu Bajramoviću.

Nije to bilo samo prijateljstvo, nego i poslovna logika. Nakon nepunih godinu Karlsruhe ga je otpustio. Zaboljelo ga je. Ali, napravili su nam uslugu, jer se Bajramović potpuno posvetio reprezentaciji.

U štabu punom velikih imena upravo je on donio najviše trenerskog iskustva. Dok Barbarez predstavlja lice projekta, Zlatan često djeluje kao njegov operativni mozak.

Vodi treninge. Analizira protivnike. Razgovara s igračima. Traži rješenja.

Autoritet se ne gradi vikom nego znanjem. A Bajramović ga ima. Njegova biografija govori sama za sebe. Bundesliga. Schalke. Reprezentacija. Godine provedene na klupi. Njemačka škola rada. Profesionalizam koji se ne može odglumiti.

U vremenu kada bosanskohercegovački nogomet često luta između improvizacije i iluzije, Zlatan Bajramović djeluje kao čovjek koji zna put.

Možda zato što je odrastao u Hamburgu. Možda zato što je nogomet učio u St. Pauliju. A možda jednostavno zato što je cijeli život bio jedan od onih tihih ljudi koje najviše primijetiš tek kad ih nema.

Takvi rijetko završavaju na naslovnicama. Ali bez njih se ozbiljne ekipe nikada ne grade.

I zato je važno da se ne zaboravi jedan šutljivi čovjek koji sklapa kockice velikog mozaika. Trener jako važan u reprezentaciji koja će igrati na Svjetskom prvenstvu. Njegov doprinos je ogroman. Možda i ključan. Uz Spahića, Milenkovića, Papca, Hasagića – jer svaki od njih imaju svoju ulogu – Zlatanova je krucijalna.