Je li PIC opredijeljen za mir?

U zaključcima konferencije Vijeća za implementaciju mira (PIC), održane u Bonnu 12. decembra 1997, pozdravlja se “namjera visokog predstavnika da koristi svoj neprikosnoveni autoritet na terenu [final authority in theatre] u vezi sa tumačenjem Sporazuma o civilnoj implementaciji mirovnog rješenja, a sve kako bi razrješavao poteškoće kroz donošenje obavezujućih odluka, kako on sam procijeni”.

Zatim se, uz ostalo, kaže da će visoki predstavnik donositi privremene mjere (interim measures) u situaciji kada strane nisu u stanju iznaći konsenzus, pa se dodaje da će te mjere ostati na snazi sve dok Predsjedništvo ili Vijeće ministara ne usvoje odluku po datom pitanju, u skladu s Dejtonskim sporazumom.

Također, kaže se da će visoki predstavnik donositi i druge mjere (other measures) kako bi osigurao implementaciju Dejtonskog sporazuma, “kao i neometano djelovanje institucija” (smooth running of the institutions).

Dakle, sasvim je jasno definisana funkcija visokog predstavnika kao suplementa institucija BiH, u stanju kada one ne mogu donijeti odluku, usljed nedostatka sporazuma. Također, njegova misija je striktno vezana za funkcionalnost institucija.

Na kraju se kaže da će u ove druge mjere spadati i “potezi protiv zvaničnika ili osoba koje obnašaju javne funkcije, a koje bez opravdanja izostaju sa sjednica ili po ocjeni visokog predstavnika krše zakonske obaveze utvrđene Dejtonskim sporazumom”.

Svako ko prati rad državnih institucija, npr. Doma naroda BiH ili Vijeća ministara, zna da zvaničnici bez opravdanja bojkotuju sjednice, opstruiraju rad institucija, itd. i da je stoga potreba za OHR-om, koju propisuju navedeni zaključci Bonske konferencije, još uvijek prisutna.

Zvaničnici iz Republike Srpske redovno dovode u pitanje zakonitost “bonskih ovlasti”, zanemarujući ulogu koju je Vijeće sigurnosti UN-a imalo u tome.

Prema 7. poglavlju Povelje UN-a, Vijeće sigurnosti odlučuje koje će se mjere poduzeti radi održavanja mira. 

“Mjere”, kaže se u Povelji, “potrebne za izvršenje odluka Vijeća sigurnosti radi održavanje međunarodnog mira i sigurnosti poduzimaju svi članovi UN-a ili neki od njih, kako to Vijeće sigurnosti odredi.” (čl. 48)

Neki od članova UN-a, udruženi u Vijeće za implementaciju mira, poduzeli su mjere u BiH radi održavanja mira, a na osnovu ranijih odluka Vijeća sigurnosti, kojima se traži prekid rata.

Tako je na sjednici održanoj 19. decembra 1997. Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo rezoluciju 1144, u kojoj, uz ostalo, “izražava podršku zaključcima bonske konferencije PIC-a”, ne postavljajući nikakve rokove niti uslove podršci.

Dakle, za razliku od mirovne vojne misije, čiji se mandat produžava na godišnjem nivou, podrška data visokom predstavniku nije vremenski ograničena.

Tako su zaključci PIC-a postali aktivne mjere Vijeća sigurnosti.

Navedenom podrškom Vijeća sigurnosti zaključcima Bonske konferencije PIC-a, zaokružen je pravni proces kojim je OHR dobio trajna ovlaštenja da izriče obavezujuće mjere.

Prema tome, bonske ovlasti bi se mogle ograničiti ili oduzeti visokom predstavniku samo kroz isti model: Vijeće za implementaciju mora bi moralo usvojiti zaključke u tom pravcu, a koje bi onda Vijeće sigurnosti UN-a potvrdilo. 

U našoj javnosti stvorena je još jedna dilema, a tiče se načina izbora visokog predstavnika. Zvaničnici Republike Srpske, kao i vlasti Rusije i Kine, već duže vrijeme tvrde da visokog predstavnika imenuje Vijeće sigurnosti UN-a, dočim vlade Sjedinjenih Država, EU, itd, podcrtavaju da visokog predstavnika imenuje PIC (a Vijeće sigurnosti može pozdraviti njegovo imenovanje, ali i ne mora).

Tumačenju, koje nude zapadne vlade, u prilog ide praksa. Naime, prvog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Carlda Bildta nije imenovalo Vijeće sigurnosti UN-a, već PIC.

U tački 18. zaključaka konferencije Vijeća za implementaciju mira, koja je održana 8. i 9. decembra 1995. u Londonu, kaže se da je ova konferencija “odobrila imenovanje [approved the designation] Carla Bildta kao visokog predstavnika i izrazila mu je zahvalnost što je voljan preuzeti ovu odgovornost”.

Zatim se kaže: “Konferencija poziva Vijeće sigurnosti UN-a da se složi sa imenovanjem g. Bildta kao visokog predstavnika [to agree Mr. Bildt’s designation as High Representative].”

Dakle, Vijeće sigurnosti se ne poziva da imenuje Bildta, već da se složi s njegovim imenovanjem koje je već izvršeno na sjednici PIC-a. 

Nekoliko dana kasnije, 15. decembra 1995, Vijeće sigurnosti se, u tački 26. rezolucije 1031, složilo sa imenovanjem g. Carla Bildta kao visokog predstavnika (agrees the designation of Mr. Carl Bildt as High Representative).

Da se Vijeće sigurnosti, kojim slučajem nije složilo s imenovanjem Bildta, on bi i dalje bio zakonit visoki predstavnik (iako bi, razumije se, imao manje političko zaleđe). 

To potvrđuje slučaj Christiana Schwarza Schillinga, kojeg je PIC imenovao u februaru 2006, a Vijeće sigurnosti UN-a se nije izjasnilo o njegovom imenovanju. Također, iz rezolucije 1722 iz decembra 2006, kao jedine usvojene u Schwarz-Schillingovom mandatu, vidljivo je da Vijeće sigurnosti prihvata njegovo djelovanje kao zakonito, iako ga je, dakle, imenovao PIC bez odobrenja Vijeća sigurnosti.

Isti je slučaj sa dosadašnjim visokim predstavnikom Christianom Schmidtom, kao i sa njegovim nasljednikom, koje PIC treba imenovati.

Aneks 10 Dejtonskog sporazuma kaže da će visoki predstavnik biti “imenovan u skladu sa relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti [to be appointed consistent with relevant United Nations Security Council resolutions]”. 

Da su vlasti RS-a u pravu, ovdje bi pisalo da “Vijeće sigurnosti imenuje visokog predstavnika [The Security Council designates High Representative]”. Ali ne piše tako.

Dakle, nije utvrđeno da će ga imenovati Vijeće sigurnosti, već ga imenuje PIC, a u skladu s npr. rezolucijom 771 iz 1992, u kojoj Vijeće sigurnosti poziva na prekida kršenja međunarodnog humanitarnog prava i ističe da će djelovati po osnovu poglavlja 7. Povelje UN, koje se tiče međunarodne intervencije.

Ili u skladu sa rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 1031 iz 1995, u kojoj se pozdravlja “odluka o uspostavljanju Vijeća za implementaciju mira i njegovog upravnog odbora”, kao i imenovanje Carla Bildta od strane PIC-a.

Ili u skladu sa rezolucijom 1088 iz 1996, koja je relevantna u navedenom smislu, a kojom se “naglašava važnost nastavku, na pojačanoj osnovi, onoga što je dogovoreno na Pariškoj i Londonskoj konferenciji, tj. uloge Visokog predstavnika u praćenju provedbe Mirovnog sporazuma”.

Dejtonski sistem, koji, uz ostalo, stanovništvo BiH kategorizira i kao tri konstitutivna naroda, čija saglasnost se traži za donošenje brojnih odluka, prepun je prostora za opstrukcije. Zbog toga je i nastala potreba za izvanjskim, vrhovnim arbitrom. To znači da oni koji insistiraju na pravim konstitutivnih naroda ujedno insistiraju i na potrebi za međunarodnom supervizijom.

Kao što su bivši visoki predstavnici, Carl Bildt i Wolfgang Petritsch, podcrtali u svom osvrtu uoči naredne sjednice PIC-a, bilo kakvoj odluci o smanjenju uloge OHR-a morala bit prethoditi ograničena ustavna reforma, kojom bi se unaprijedila funkcionalnost sistema. 

Drugim riječima, morao bi se naći domaći mehanizma koji će omogućiti ono “neometano djelovanje institucija” (smooth running of the institutions) o kojem govore zaključci Bonske konferencije PIC-a. Zvaničnici iz Republike Srpske koji se protiv reformi dejtonskog sistema u navednom smjeru protive se samim time i odlasku OHR-a. Prije nego što do takve reforme dođe, dirati u ovlasti OHR-a više je nego opasno.