Amidžićev fašistički istup kao generacijska poruka o kontinuitetu

U Orwellovom totalitarnom entitetu Oceanija, distopiji iz romana 1984, održava se svakodnevni ritual nazvan “Dvije minute mržnje” – Two Minutes Hate.

Stanovnici su prisiljeni gledati propagandni film u kojemu se na najnegativniji način prikazuje neprijatelj države i vladajuće partije.

Tokom emitiranja propagande s “telekrana” nijedan član Partije ne smije pokazati nezainteresiranost ili bilo kakvu suzdržanost; vriskom, bacanjem predmeta ili iskaljivanjem bijesa moraju pokazati odanost Velikom bratu i najveću moguću razinu prezira prema projektiranom neprijatelju.

Sve kulminira Sedmicom mržnje – Hate Week – godišnjim festivalom na kojemu se potvrđuju svi strateški pravci Partije utvrđeni tokom 365 dana. Tako se može desiti da odjednom Euroazija više nije glavni neprijatelj, nego je to Istoazija, ali masa odmah prihvata tu novu realnost i kompletno javno djelovanje prilagođava se dirigiranim okolnostima.

Orwellova genijalnost primjenjiva je na brojnim primjerima i tokom različitih epoha povijesti, ali neki suvremeni primjeri čak i nadmašuju maštu iz slavnog i glasovitog romana.

U dijelu Bosne I Hercegovine koji se zove RS, nekom novom suvremenom Orwellu danas bi bio olakšan posao. Dovoljno bi bilo svakodnevno pratiti i bilježiti rituale mržnje javno dostupne u mainstream medijima i na društvenim mrežama.

Doduše, glavna zvijezda, inspirator i kreator mržnje nije neka anonimna, nevidljiva sila iz sjene.

U slučaju entiteta RS to je glavom i bradom “veliki brat”, vladar nad svim vladarima, sila nad svim podanicima koji su u svakom trenutku spremni egzaltirano podržati njegove šovinističke monologe.

Neprijatelji su, naravno, muslimani kojima se “ne može vjerovati”, jer je to jedna “podanička nacija konvertita”, čiji glavni grad “smrdi na sirnicu i zeljanicu”, čiji vjerski predstavnici “arlauču sa munara”, koji su “Hitlerovci što surađuju s Iranom”…

Zato “veliki brat” negira genocid, psuje genocid u Srebrenici, odlikuje koljače i na doživotne robije presuđene ratne zločince…

Nažalost, fašizam više nije ispad jednog političara, niti kontroverza u stilu njegovog izražavanja. U entitetu u kojemu neprikosnoveno, izvan svih demokratskih normi i vladavine prava, caruje Milorad Dodik, fašizam je postao mjera društvenog ponašanja i političkog djelovanja.

Najnoviji primjer je istup državnog ministra finansija Srđana Amidžića.

Optužujući, bez i jednog argumenta, zvaničnika koji ga je uhvatio u pljački 150 miliona maraka da je njegov motiv “mržnja prema Srbima”, nazvao ga je “običnim muslimanom” što valjda, samo po sebi, treba biti oznaka za biće niže vrijednosti ili stvorenje “kojemu se ne može vjerovati…”

Kad je već u svojem govoru upotrijebio neke potpuno neodržive analogije i optužio Zijada Krnjića da Srbima želi na rukave staviti “žute zvijezde”, možda ne bi bilo loše da Amidžić zastane i oslušne ne podsjeća li možda sintagma “običan musliman” na naslove Gebelsovih filmova užasa, Vječni Žid ili Jevrej Suss, u kojima su Jevreji prikazivani kao “demoni čovječanstva”, a njihov dolazak stigmatiziran kao “najezda štakora”. Ta bi usporedba vjerovatno bila primjerenija.

Šovinistički govor političara nove generacije, malo starijeg člana Dodik-Jugenda, Srđana Amidžića bitan je iz još jednog razloga; to je pokazatelj i svojevrsna generacijska poruka o neprekinutom kontinuitetu politike od Karadžića i Mladića, preko Dodika, Karana, Stevandića, do nasljednika Amidžića, Košarca, Igora Dodika…

A ta politika, koja u bh. entitetu dobija nove, mlađe i entuzijastične pobornike, donijela je samo bijedu, podjele, stradanja i sukobe.

I da, ta ideologija insprirala je neke od najvećih zločinaca u 21. stoljeću.

Masovni ubojica Anders Breivik, koji je 22. jula 2011. godine u Oslu i na otoku Utoya ubio 77 mladih ljudi i ranio 319 osoba, u svom djelu Manifest 2083. glorificira Radovana Karadžića, koji će, prema njegovim riječima, „zbog svojih napora da očisti Srbiju od islama uvijek biti smatran i zapamćen kao čestit krstaš i evropski ratni heroj“.

Brenton Tarrant, koji je 2019. godine u dvjema džamijama u Christchurchu na Novom Zelandu ubio 51 osobu, a 40 ranio, također je uzora vidio u ratnom zločincu Karadžiću.

Na kundacima pušaka kojima je počinio masakr bilo je ugravirano Karadžićevo ime, a u svom manifestu koji je objavio uoči zločina objavio je da mu je upravo on bio inspiracija. Na mjesto zločina odvezao se slušajući u automobilu pjesmu „Karadžiću, vodi Srbe svoje...“

Nema nagovještaja da bi svakodnevni rituali mržnje, fašizma i islamofobije u entitetu RS mogli prestati.

Naprotiv, ohrabreni eutanaziranim pravosuđem i nekim globalnim tendencijama, sljednici odlikovanog ratnog zločinca nastavit će provoditi istu agendu pod jasnim pokroviteljstvom Moskve i Beograda, i uz unutrašnje savezništvo sa strankom lidera koji je sa govornice Narodne skupštine RS 2022. godine poručio: „Čuvajte Republiku Srpsku“!

Može li se ciljani objekt dirigiranih uvreda, prijetnji i omalovažavanja trgnuti iz ponovljene političke letargije?

Mogu li bošnjački politički faktor, slobodne nevladine institucije, kulturne i intelektualne ustanove pravilno razumjeti prijetnje, analizirati globalne prilike u kojima ekstremna desnica dobija na zamahu i ponuditi jasne i snažne institucionalne odgovore na stalne islamofobične napade, otvorenu mržnju, fašistička divljanja, poniženja i pokušaje dehumanizacije? Pogrešno bi bilo naviknuti se!

Nulta tolerancija prema govoru mržnje i fašizmu nije i ne smije biti samo proklamirani ideal. Takav jasan stav treba biti temeljna odrednica svakog demokratskog društva. U protivnom, raste rizik od ponavljanja loših scenarija iz epohe devedesetih.