Dobre i loše vijesti iz Washingtona: BiH je ponovo tema, ali probosanski blok šuti

Upravo sam završio trodnevni boravak u Washingtonu, gdje sam razgovarao s različitim relevantnim akterima, prvenstveno o tekućim dešavanjima u Bosni i Hercegovini, ali i o šire pojmljenom regionu.

Dobra vijest je da u obje stranke raste interes za region. Krug ljudi na Capitolu koji pažljivo prate Zapadni Balkan nije naročito veliki u poređenju s, recimo, Tajvanom ili Ukrajinom, što je i očekivano, ali taj krug postoji. Kao i široka saglasnost o ključnim pitanjima, uključujući i među ljudima koji se u pitanjima američke unutrašnje politike rijetko oko bilo čega slažu. To je važno.

Nedavno usvajanje Zakona o demokratiji i prosperitetu Zapadnog Balkana (Western Balkans Democracy and Prosperity Act – WBDPA) u tom je smislu naročito značajno, jer stvara trajan institucionalni okvir kroz koji Kongres može sarađivati s Bijelom kućom i State Departmentom na regionalnoj politici. To je nešto što je odavno bilo potrebno.

Relevantna politička arhitektura još se uspostavlja, ali riječ je o procesu u kojem regionalne prijestolnice mogu i moraju aktivno sarađivati sa svojim američkim partnerima. To je historijska prilika da redefinišu i vlastite potrebe i dugoročnu stratešku poziciju Zapadnog Balkana u raspravama o američkoj vanjskoj politici; prije svega u korist američkih interesa u jugoistočnoj Evropi, ali i ambicija prijestolnica poput Sarajeva i Prištine da se u potpunosti integrišu u atlantske političke i sigurnosne strukture.

Loša vijest, kada je riječ konkretno o bosanskom slučaju, jeste da angažmana iz Sarajeva praktično nema. Nismo samo ja i drugi analitičari politika ti koji ne možemo dokučiti šta zapravo žele takozvane „probosanske“ stranke. To ne mogu ni iskreni prijatelji Bosne i Hercegovine, niti oni kojima je u Washingtonu posao da prate ova pitanja. Upućeni posmatrači u Washingtonu žele razgovarati o Južnoj plinskoj interkonekciji, OHR-u, pristupanju NATO-u, institucionalnim reformama i drugim oblastima od zajedničkog interesa. Ali duboko osjećaju da lideri u Sarajevu ne artikulišu koherentne zahtjeve prema američkoj strani. Sve to čini i pomoć, a kamoli napredak, gotovo nemogućim. Ako „dobri momci“ nisu u stanju sastaviti ni osnovni sklop zahtjeva – kratkoročnih, srednjoročnih i dugoročnih – te jasno definisati moguće tačke kompromisa i pregovora, kao i precizno artikulisane crvene linije, onda je nemoguće voditi ozbiljan razgovor. Kultura naučene bespomoćnosti, prisutna širom regiona, ali nažalost posebno izražena u Bosni i Hercegovini, mora se iskorijeniti.

Da budem jasan, to nije nova frustracija. Ali u svjetlu posljednjih dešavanja djeluje naročito zapanjujuće. Pogotovo zato što se tokom mojih razgovora neprestano ponavljala jedna rečenica: „Zaštitne ograde više ne postoje.“ Sjedinjene Američke Države ne odustaju od Dejtonskog sporazuma, ali ova administracija nema mnogo unaprijed definisanih stavova o tome šta jeste, a šta nije održiva politika u regionu. Posebno kada procjenjuje da lokalni akteri prihvataju određene modele ponašanja. Opasnost za Sarajevo je, prije svega, u tome što SNSD i HDZ u Washingtonu uglavnom govore jednim glasom – baš kao i u Bosni i Hercegovini. Istovremeno, stranke vladajuće Trojke ne mogu postići saglasnost ni međusobno, a kamoli osnovni konsenzus s opozicijom, o fundamentalnim pitanjima sigurnosti i međunarodnog angažmana.

Ipak, ove frustracije nisu ograničene samo na probosanski politički blok u Sarajevu. Druga velika tema koja se neprestano pojavljivala u razgovorima jeste izražena iritiranost Evropskom unijom, uključujući i gorljive zagovornike transatlantske saradnje u Washingtonu, a možda naročito među njima. Još od 2003. godine Evropska unija predstavlja institucionalni horizont za Bosnu i Hercegovinu i region. Ali ona jednostavno ne isporučuje rezultate – ni građanima Bosne i Hercegovine, ni u pogledu američke strateške pozicije u regionu, pa čak ni u skladu s vlastitim deklarisanim ciljevima. Trenutno čak i oni koji kritikuju aktuelnu administraciju u Washingtonu praktično pitaju evropske partnere: „Pa šta ste očekivali?!“, kada je riječ o Južnoj interkonekciji i OHR-u. Ako je Južna interkonekcija bila toliko važan energetski koridor, zašto su je Brisel i evropske prijestolnice napustili?

Ako je OHR ključna institucija za sigurnost i stabilnost Bosne i Hercegovine, zašto su Brisel i evropske prijestolnice dozvolili Schmidtu da tako ozbiljno destabilizira zemlju, naročito kroz intervencije u izborni proces 2022. i 2023. godine? Ako ste glavni instrument reformi u regionu – gdje su rezultati? Evropski lideri puni su geopolitičke retorike, ali kada Brisel nije blokiran Orbanom u Bosni i Hercegovini, onda njime upravlja Plenković. Evropski zvaničnici negoduju zbog američkog ublažavanja sankcija Dodiku, ali nisu uspjeli ni aktivirati vlastite mjere.

Šta slijedi?

Teško je reći. Čak i oni koji trenutno „povlače poteze“ – oko Južne interkonekcije i pitanja OHR-a – priznaju da djeluju uz vrlo ograničen uvid u širu sliku. To je opasno jer, kao što smo i ja i drugi ranije tvrdili, aktuelni razvoj događaja pokazuje da Amerika i danas može pomjeriti stvari u Bosni i Hercegovini kada to želi, jednako kao što je mogla 1995. godine. Međutim, sadržaj sadašnje politike ozbiljno je manjkav. Štaviše, pod iole ozbiljnijom analizom djeluje gotovo nerazumljivo. Svi žele da Bosna i Hercegovina smanji zavisnost od ruskog gasa, ali zar ćemo to postići oslanjanjem na shell kompaniju čiji je direktor brat glavnog lobiste vodećeg proruskog ekstremiste u regionu? Naravno da nećemo.

Ipak, politika se ne može promijeniti bez alternative. Sjedinjene Države imaju dugoročnu energetsku strategiju za istočnu i centralnu Evropu koja prethodi ovoj administraciji i nadživjet će je. Za bosanske zvaničnike koji već dugo žele veće američke investicije u zemlji, to i dalje predstavlja historijsku priliku. Dajte kontraponudu – imate sredstva i resurse. Ono što vam nedostaje jeste politička volja. I niko drugi vam to neće proizvesti. Ni SAD, ni EU, niti neki treći akteri. Nada nije strategija, kao što ni nesposobnost nije strategija.

Isto važi i za Evropsku uniju. Ako ste uznemireni ili frustrirani sadašnjim smjerom američke vanjske politike u regionu – onda nešto poduzmite. Napravite vlastiti potez. Predložite svog kandidata za OHR, konačno aktivirajte sankcije Dodiku, izvršite pritisak na Zagreb – djelujte.

A za one koji su u Washingtonu posvećeni ovim pitanjima – nastavimo razgovarati. Kritizirao sam politike iz vremena Bidena, kritizirao sam inicijative iz Obamine ere, a imam ozbiljne rezerve i prema sadašnjem kursu. Ali posljednja decenija pokazala je da geopolitički značaj regiona samo raste. Loša politika prema Balkanu možda se ne vidi u američkim anketama, ali je jasno prepoznatljiva u rastućem utjecaju Kine, prije svega, ali i Rusije i drugih malignih aktera u regionu. Razlozi američkog angažmana možda su se promijenili od 1990-ih, ali američki interesi i dalje se najbolje ostvaruju kroz demokratizaciju i racionalizaciju lokalnih režima – prije svega ustavnog sistema Bosne i Hercegovine, koji su same SAD oblikovale – te kroz njihovu integraciju u transatlantske političke i sigurnosne strukture koje su Sjedinjene Države eksplicitno i implicitno pomogle stvoriti.