Od Bildta do Schmidta: Kako sam, kao reisul-ulema, sarađivao s visokim predstavnicima

Postoje vrijeme kada granica između vjerskog i političkog gotovo nestane. Ne zato što vjera želi upravljati državom, nego zato što država bude razorena, institucije slomljene, a narod ostavljen da se spašava kroz ono što mu je ostalo: vjeru, sjećanje i moralni autoritet. Takvo je bilo stanje u Bosni nakon raspada jugoslovenskog društva i države. Naročito nakon agresije i genocida. U tom razorenu prostoru između međunarodne diplomacije, ratnih trauma i borbe za opstanak, odnos između Ureda Visokog predstavnika i vjerskih zajednica postao je mnogo više od protokolarnog dijaloga. Bio je to odnos političke nužnosti, moralnog posredovanja i često duboke međusobne sumnje.

Kao reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini od 1993. do 2012. godine, imao sam redovne kontakte sa gotovo svim visokim predstavnicima međunarodne zajednice. Ti susreti nisu bili samo kurtoazni niti isključivo diplomatski. Oni su bili dio šire borbe za očuvanje bosanskog duha međureligijskog dijaloga i suživota te jačanje bosanske državnosti i Bošnjaka kao političkog i duhovnog naroda nakon genocida.

Moj odnos sa visokim predstavnicima bio je korektan i kooperativan. Ali nikada nije bio slijepo savezništvo niti podaničko prihvatanje nedosljednih međunarodnih politika. Imao sam vrlo jasan stav prema međunarodnoj zajednici: s jedne strane smatrao sam da su OHR i Zapad važan garant opstanka države Bosne i Hercegovine; s druge strane, često sam ih kritikovao zbog sporog reagovanja tokom rata, toleriranja etničkih podjela i nedovoljne zaštite povratnika.

Dakle, naš odnos nije bio bez debate, ali je strateški uglavnom bio partnerski.

To je možda danas teško razumjeti mlađim generacijama koje nisu živjele atmosferu neposredno nakon rata. Bosna tada nije bila samo razorena zemlja; bila je psihološki slomljeno društvo. Ljudi su tražili oslonac. Međunarodna zajednica tražila je domaće sagovornike koji imaju moralni kredibilitet. A religijske zajednice, posebno Islamska zajednica, bile su među rijetkim institucijama koje su preživjele rat sa očuvanim autoritetom među narodom.

Zato odnos visokih predstavnika i Islamske zajednice pokazuje koliko su u poslijeratnoj Bosni religijske zajednice imale politički uticaj. Međunarodna zajednica nije mogla ignorirati činjenicu da je pitanje identiteta ostalo duboko povezano s politikom i ratnim iskustvom. U takvim okolnostima nisam mogao biti samo vjerski poglavar u uskom smislu te riječi. Htio to neko priznati ili ne, bio sam i društveno-politički akter. Moj odnos sa OHR-om zato je imao mnogo širi značaj od same vjerske uloge.

Najbliža saradnju imao sam s Paddyjem Ashdownom.

Naime, Ashdown je razumio Bosnu ne samo administrativno nego i moralno. Shvatao je da država razorena genocidom ne može opstati bez snažnih institucija. Za razliku od mnogih međunarodnih diplomata koji su Bosnu posmatrali kao “problem stabilnosti”, on ju je posmatrao kao pitanje evropske savjesti.

Zbog toga je snažno koristio bonske ovlasti, provodio reformu vojske, podržavao uspostavu jedinstvenih Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, radio na reformi pravosuđa i jačanju državnih institucija. Njegov cilj bio je stvaranje funkcionalne i evropske Bosne i Hercegovine.

Doista, Paddy Ashdown je bio više od međunarodnog činovnika. Bio je dio rješenja za bosanske poratne probleme, naročito oko osnivanja Srebreničke fondacije, izgradnje Musalle, postavljanja ploče sa spiskom žrtava genocida – šehida i mezarja sa bijelim nišanima u Potočarima. Jednostavno, Paddy Ashdown je razumio da je njegova uloga bila da bude u službi žrtava genocida a ne u službi onih koji genocid negiraju. Zato se može reći da najuticajnijim i najkorisniji visoki predstavnik za istinu, pravdu, mir i pomirenje u Bosni i Hercegovini.

Naravno, kritičari, posebno iz manjeg bosanskog entiteta RS-a, taj odnos često su tumačili kao dokaz pristrasnosti međunarodne zajednice prema bošnjačkoj politici. Tvrdili su da sam imao prevelik politički uticaj, da se Islamska zajednica previše miješala u politiku i da su pojedini visoki predstavnici bili suviše bliski bošnjačkoj strani.

Ali ta kritika je često svjesno zanemarivala jednu ključnu činjenicu: Bošnjaci nakon genocida nisu imali luksuz političke ravnodušnosti. Kada vam ruše džamije, ubijaju narod i osporavaju pravo na opstanak, onda pitanje identiteta prestaje biti samo privatno pitanje vjere. Ono postaje pitanje fizičkog i historijskog opstanka.

Sa većinom visokih predstavnika dijelio smo zajednički stav o očuvanju jedinstvene države Bosne i Hercegovine, provođenju Daytona, povratku izbjeglica, osudi ratnih zločina i protivljenju etničkim podjelama. Zbog toga je između OHR-a i mene često postojao politički i moralni savez, premda nikada formalni.

Podržavao sam jačanje državnih institucija, međunarodno prisustvo u Bosni i Hercegovini i aktivniju ulogu Zapada. Ali nikada nisam smatrao da međunarodna zajednica nema odgovornost za stanje u kojem se Bosna našla. Naprotiv.

Prvi visoki predstavnik, Carl Bildt, simbolizirao je upravo ograničenja tadašnje međunarodne politike. Njegov mandat bio je obilježen fokusom na stabilizaciji mira, ali uz vrlo oprezan pristup i bez ozbiljnijeg korištenja autoriteta. Mnogi od nas tada smo osjećali da međunarodna zajednica nema dovoljno odlučan odnos prema politikama koje su i dalje prijetile Bosni i Hercegovini. Naša kritika nije bila izraz neprijateljstva prema Zapadu, nego razočarenja što se nakon genocida i dalje kalkuliralo sa onima koji nikada nisu iskreno prihvatili Bosnu kao zajedničku državu.

Sa Wolfgangom Petritschem i Carlosom Westendorpom saradnja je bila snažno vezana za povratak izbjeglica, obnovu džamija i zaštitu ljudskih prava. Posebno sam cijenio Westendorpa zbog njegove odlučnosti i razumijevanja da mir ne može postojati bez simboličke obnove dostojanstva žrtava.

Petritsch je, s druge strane, pokušavao razviti koncept “lokalnog vlasništva” nad reformama. Vjerovao je da domaći političari moraju preuzeti veću odgovornost. Ali Bosna je tada još uvijek bila zarobljena između ratne prošlosti i nesigurne budućnosti. Problem nije bio samo u slabosti institucija nego i u nedostatku iskrene političke volje da se država prihvati kao trajna činjenica.

Mandat Christiana Schwarz-Schillinga obilježila je želja da domaći političari sami preuzmu odgovornost. Njegov blaži pristup i smanjeno korištenje bonskih ovlasti bili su izraz nade da Bosna ulazi u fazu političke normalizacije. Međutim, pokazalo se da prerano povlačenje međunarodnog autoriteta često ohrabruje one snage koje Bosnu vide samo kao privremenu i neželjenu državu.

Miroslav Lajčák pokušavao je ojačati funkcionalnost državnih institucija kroz izmjene pravila rada Vijeća ministara i Parlamenta Bosne i Hercegovine. Ali njegov mandat obilježile su stalne blokade i političke tenzije koje su pokazivale koliko je dejhtonska struktura ostala krhka.

Posebno mjesto zauzima Valentin Inzko, čiji je mandat bio jedan od najdužih. Često je kritikovan zbog pasivnosti, ali će ostati upamćen po historijskoj odluci da nametne zakon kojim se zabranjuje negiranje genocida i ratnih zločina. To nije bila samo pravna odluka; to je bio pokušaj da se zaštiti minimum moralnog poretka bez kojeg nijedno društvo ne može živjeti.

Jer društvo koje normalizira negiranje genocida zapravo normalizira mogućnost njegovog ponavljanja.

Kada je riječ o Christianu Schmidtu, moj odnos prema njemu ostao je pasivan iz perspektive umirovljenog reisul-uleme, ali i duboko rezervisan. Jedini ozbiljniji kontakt imali smo povodom njegovog tendencioznog i zlonamjernog uvrštavanja reisul-uleme Husein-ef. Kavazović u izvještaj Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija. Takav postupak ostavio je gorak utisak i otvorio pitanje razumije li Schmidt uopće složenost i osjetljivost bosanskog konteksta.

Schmidt me nije uvjerio da je istinski prijatelj Bosne i Hercegovine, jednako kao što to nije uspio ni Carl Bildt.

Ipak, kada danas posmatram cijelu historiju odnosa između visokih predstavnika i Bosne i Hercegovine, vidim jednu dublju istinu: međunarodna zajednica nikada nije do kraja vjerovala Balkanu, a posebno nije do kraja razumjela Bošnjake – bosanske muslimane. Zato je stalno balansirala između zaštite Bosne i straha od njene pune političke emancipacije.

U tom prostoru između pomoći i nepovjerenja odvijala se cijela dejtonska historija Bosne i Hercegovine.

Ali i pored svih neslaganja, sukoba i razočarenja, ostaje činjenica da bez međunarodnog prisustva Bosna nakon rata vjerovatno ne bi uspjela sačuvati ni minimum institucionalnog kontinuiteta. Problem je, međutim, što nijedna međunarodna institucija ne može trajno zamijeniti unutrašnju političku snagu jednog naroda i jedne države.

Zato danas, kada se sve češće govori o kraju ere visokih predstavnika, Bosna mora postaviti sebi pitanje političke zrelosti. Ne šta će biti sa OHR-om, nego šta će biti sa nama bez navike da neko drugi presuđuje naše sporove, štiti naše granice i spašava naše slabosti.

Jer nijedna država ne može vječno živjeti pod tutorstvom, ma koliko ono bilo dobronamjerno ili nužno. Isto tako, nijedan narod ne može sačuvati slobodu ako ne nauči da sam nosi teret vlastite historije.

Jer narod koji preživi genocid, a izgubi vjeru u vlastitu sposobnost da bude slobodan, ostaje zarobljenik vlastite traume.

Zato pitanje odlaska Visokog predstavnika nije samo pitanje međunarodne politike. To je pitanje bošnjačke političke punoljetnosti. Pitanje sposobnosti da se izađe iz psihologije permanentne ugroženosti i pređe u psihologiju odgovornosti.

Bosna i Hercegovina neće biti istinski slobodna onda kada ode posljednji Visoki predstavnik. Bit će slobodna onda kada njeni građani, a naročito Bošnjaci, kao narod koji je podnio najveću žrtvu za njen opstanak, prestanu vjerovati da njihova sigurnost zavisi od volje stranih sila više nego od njihove vlastite snage, mudrosti i jedinstva.