Robin Brooks: Washington je mogao posvetiti više pažnje institucionalnoj krhkosti BiH

Godinama je Balkan zauzimao neobično mjesto u strateškom razmišljanju Washingtona: nikada potpuno riješeno, nikada potpuno zaboravljeno pitanje, ali je bio sve češće tretiran kao dovoljno stabilan region da funkcioniše gotovo na geopolitičkom autopilotu.

This article is available in English

Tako evoluciju američke politike prema regionu opisuje Robin Brooks, bivša američka diplomatkinja i nekadašnja direktorica za Balkan i Centralnu Evropu u Vijeću za nacionalnu sigurnost.

„Tokom Obamine administracije Balkan je gotovo bio na autopilotu“, kaže Brooks u razgovoru s Jasminom Mujanovićem u podcastu Balkanomnicon. Okvir se činio dovoljno stabilnim: širenje NATO-a, dejtonska arhitektura, KFOR, evropske integracije i koordinacija sa evropskim saveznicima.

„Gotovo da nije ni bilo sastanaka međuinstitucionalnih tijela o Zapadnom Balkanu“, prisjeća se ona. „Djelimično zato što smo mislili da nema potrebe. Sve je bilo na autopilotu.“

Ali Brooks danas smatra da je Washington potcijenio dugoročne rizike takvog pristupa.

„Možda smo djelimično skinuli pogled s lopte u Istočnoj Evropi, i to na vlastitu štetu“, kaže ona.

Takva procjena posebno je važna za Bosnu i Hercegovinu, koja je ostala formalno stabilna, dok su se neriješene političke tenzije godinama gomilale ispod površine.

Čak i kada se pažnja Washingtona preusmjerila na druge dijelove svijeta, Brooks kaže da su SAD ostale posvećene „Bosni i Hercegovini kao jedinstvenoj suverenoj državi“ i nastavile podržavati Dayton. Ipak, prema njenim riječima, stvarna promjena tokom prve administracije Donalda Trumpa nije bila nužno u formalnoj politici, nego u političkim signalima.

„To je ljudima poslalo poruku o drugačijem nivou američke brige za sigurnost regiona i njegove demokratske institucije“, kaže Brooks.

Za Bosnu i Hercegovinu, gdje politička stabilnost u velikoj mjeri zavisi od percepcije odlučnosti Zapada, ta razlika bila je izuzetno važna.

Brooks u jednom trenutku otvoreno priznaje da je Washington mogao posvetiti više pažnje institucionalnoj krhkosti Bosne i Hercegovine, uključujući „pronalaženje načina podrške visokom predstavniku“ i razumijevanje „uloge Mađarske kao remetilačkog faktora u regionu“.

Posebno je značajno što spominje i pokušaje „sprječavanja Dodika da Republiku Srpsku odvede ka secesiji“.

Jedan od najzanimljivijih dijelova njenog svjedočenja jeste opis načina na koji američka vanjska politika zaista funkcioniše iza zatvorenih vrata.

„Države nisu crne kutije“, kaže Brooks, naglašavajući ogromnu ulogu ličnosti, ambasadora, savjetnika, političkih signala i neformalnih odnosa.

Taj proces, smatra ona, često se pogrešno razumije na Balkanu, gdje se američka politika zamišlja kao savršeno centralizovan mehanizam.

U stvarnosti, opisuje mnogo fluidniji sistem.

„Ambasador dobije instrukciju iz Washingtona i provodi je“, objašnjava Brooks. „Ali ako je ambasador politički imenovana osoba bliska predsjedniku, njegov utjecaj je još veći.“

Za Bosnu i Hercegovinu, gdje su američki ambasadori historijski imali veoma vidljivu političku ulogu, njeno objašnjenje daje rijedak uvid u način na koji taj sistem zaista funkcioniše: manje kroz teorije zavjere, a mnogo više kroz pristup, povjerenje i sposobnost oblikovanja načina na koji Washington razumije događaje na terenu.

Balkan možda više ne dominira američkom vanjskom politikom kao tokom ratova devedesetih.

Ali, kako pokazuju razmišljanja Robin Brooks, nikada nije potpuno nestao sa strateškog horizonta Washingtona.