Bošnjaci su se navikli da je sve ono što dolazi izvan Bosne i Hercegovine prihvatljivo i dobro rješenje koje će nas povesti naprijed. Bilo da je riječ o stranom fudbaleru, od kojeg očekujemo da našem klubu ponudi više nego domaći igrač, ili o diplomati koji je kompetentniji od naših domaćih aktera – uvijek se prednost daje gostu umjesto domaćinu. Opčinjenost spasonosnim stranim faktorom posebno je izražena na našoj političkoj sceni u tri postdejtonske decenije.
Možda je ovo pravi trenutak da konačno spalimo iluzije. Očekivanja da će nam zagonetku riješiti ili šahovski potez odigrati oni koji ne mogu ni svoje probleme riješiti – ne smiju više biti zamjena za političku agendu.
Važno je racionalno pristupiti novim okolnostima i poraditi na otriježnjenju, koje može biti neugodna spoznaja, ali važna za povlačenje budućih poteza. Prije svega, bitno je napomenuti da je Evropska unija, kojoj težimo, nejedinstvena od osnivanja pa sve do danas i kao takva nije spremna rješavati ozbiljna pitanja.
Da je suprotno, ne bismo čekali Vašingtonski i Dejtonski sporazum za uspostavljanje mira u Bosni i Hercegovini u vrijeme agresije, nego bi se on uspostavio dosta ranije u vidu nekog evropskog rješenja koja su kreirana u evropskim politikama od Lisabona do Ženeve. Naprotiv, sve evropske ideje o miru su propale. Evropska unija nema jasan kurs i nije konkurentna SAD-u, a ukoliko ne iskoristi aktuelni geopolitički trenutak za reset i kreiranje autonomnije politike, teško je očekivati da će to uskoro i biti.
Slučaj Schmidta eklatantan je primjer da Evropska unija nema snage da se posveti bilo kakvim složenijim vanjskopolitičkim zadacima.
Najbolji osvrt na stanje u Evropskoj uniji dao je američki diplomata i intelektualac Henry Kissinger, kada je na pitanje nekog od američkih diplomata da li bi se o određenom pitanju trebalo konsultirati s Evropskom unijom, sarkastično upitao: „A koji je broj Evropske unije“. Slične je opaske iznio i Richard Holbrooke u knjizi Završiti rat. Iako je ovaj stav iskazan 1990-ih, stanje i danas odgovara Kissingerovom pitanju.
Što se tiče SAD-a, njihova politika je interes, a to je spoznao Milorad Dodik, dok Denis Bećirović nije, jer u suprotnom se ne bi javno hvalio kako on ne daje novac za lobiranje. Dodik je davao i daje, pa zato ima rezultate, a Bećirović ima floskule i populizam napisan na teleprompteru.
Bošnjaci i njihovi lideri na ključnim pozicijama prema strancima vode politiku opisanu na početku ovog teksta. Sve što dolazi od “stranaca” prihvatamo i divimo se, jer se bojimo reći “ne”. Jer zašto voditi autonomnu politiku kada imamo “garancije i prijatelje” koji će nas čuvati?
Vjerovatno na ovo pitanje ima odgovor neproduktivni uposlenik na mjestu člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka, čije vanjskopolitičke turneje završavaju fotografijama i monotonim izvještajima, od kojih Bosna i Hercegovina nema konkretne koristi.
Bošnjaci kada budu smogli snage da kažu “ne” i EU i SAD-u u trenucima kada to okolnosti zahtijevaju, bit će konkurentni. Do tada mogu vjerovati u garancije i shvatati sve aktere „našim prijateljima“, iako to nisu.
Politika klimanja glavom, prihvatanja i povlačenja pred vanjskim akterima je pokazala da oko Bošnjaka nije potrebno ulagati puno truda, jer oni ne znaju da eskaliraju i odbiju, već samo slijede i prihvataju. Epilog takve politike jeste kreiranje narativa da nas neko čuva i brine o nama te da neće dozvoliti velike promjene.
S druge strane, politički predstavnici bosanskih Srba i Hrvata u više navrata su pokazali da znaju rizikovati. Nekada su se takva ponašanja isplatila, a nekada ne, ali je ipak osjetno kako, za razliku od bošnjačke politike, ova dva unutrašnja aktera znaju da trguju i riskiraju za svoje agende, dok bošnjačka strana daje i prihvata sve bez pogovora, a agenda joj često nedostaje.
Schmidtova ostavka mora probuditi želju u bošnjačkom političkom faktoru za promjenu paradigme djelovanja prema unutrašnjima, ali i vanjskim akterima. Na unutrašnjem planu Bošnjaci moraju biti spremni za razgovor i saradnju s druga dva aktera, ali i za eskalaciju ako dinamika odnosa to zahtjeva, dok vanjskim akterima Bošnjaci moraju dokazati da imaju politički stav, hrabrost i spremnost da idu do kraja za svoje interese. Takvu politiku ne mogu voditi oni koji su u svojem kockarskom političkom pohodu sve odigrali na jednu opciju vjerujući u ispravnost svoje klimoglave politike, te očigledno izgubili.
