Netanjahu će otići, ali Izrael će umrijeti s njim

Piše: Carolina Landsmann (Haaretz)

U vezi s pričom o nagodbi s premijerom Benjaminom Netanjahuom u zamjenu za njegovo povlačenje iz političkog života, na čemu radi predsjednik Isaac Herzog; u vezi s pokušajima Vrhovnog suda da kupi vrijeme i odgodi “ustavnu krizu” - odnosno “juriš na Bastilju”, to jest na sud, od strane “naroda”, koji se ne zadovoljava time što je suveren, već želi biti oslobođen svih institucionalnih ograničenja i protivteža te “suditi sudijama”; u vezi sa svim izbornim kalkulacijama o broju mjesta u Knesetu, veličini blokova i oduševljenju političkim ujedinjavanjima, koja će brzo prerasti u opsesiju - Gadi Eisenkot će se ili pridružiti zajedničkoj listi opozicije ili će nostalgično gledati prema otrovnoj mašineriji vlasti - uoči “sudbonosnih” izbora: žao mi je što zvučim tako depresivno, ali naša sudbina je već zapečaćena. Sve se već dogodilo.

“Država, to sam ja”, implicirao je Netanjahu gotovo dvije decenije, a njegove pristalice su ga u tome slijedile. I sada je to istina. Država - to je on. Ironično, ovo poistovjećivanje čovjeka i države postaje očigledno upravo dok se prvi približava svom kraju, odnosno “kraju Netanjahuove ere”. U praksi, obojica “umiru” pred našim očima: Netanjahu kao čovjek i mit o Theodoru Herzlu, ocu osnivaču države.

Netanjahu će otići, ali država će umrijeti s njim. Jer moramo priznati da su, kada je riječ o razgradnji države, njegova dostignuća neosporna.

Uspio je uništiti sve - sve dobro, mislim. Ništa nije ostalo. Apsolutno ništa. Naše društvo je razjedinjeno, vojska se raspala, sudije umiru od straha, mediji su postali reality show, Kneset je postao ludnica, a opozicija dijeli Netanjahuov pogled na stvarnost: Iran je egzistencijalna prijetnja; za palestinski problem nema rješenja; samo cionističke stranke trebaju sjediti u vladi.

Svijet mrzi Izrael, a antisemitizam se vratio u svoju političku kolijevku. To više nije “nova”, ljevičarska kritička verzija, uglavnom usmjerena na izraelsku politiku i mane cionizma, već stara, desničarska i ubilačka verzija, ona koja s oduševljenjem prihvata retoriku “Protokola sionskih mudraca”. Istina je da je Netanjahu, dok smo sebe i svijet izluđivali Holokaustom, dok smo do besvijesti ponavljali “nikad više”, doveo svijet na rub ponavljanja historije.

Ljudi žive u zabludi da još postoji šansa: da su on i država odvojene stvari, da ćemo mi preživjeti njega i da će se budućnost ponovo otvoriti. Ta nada hrani strategiju “kupovanja vremena” koju su usvojile sudije na Netanjahuovom suđenju, Herzog u vezi s Netanjahuovom molbom za pomilovanje, Vrhovni sud u svim svojim odlukama o velikim pitanjima - regrutaciji, mandatu Itamara Ben-Gvira kao ministra nacionalne sigurnosti, državnoj istražnoj komisiji o propustima od 7. oktobra 2023. - kao i veliki krug Netanjahuovih protivnika koji pripadaju državnom establišmentu i koji, uprkos svojoj retorici i protestima, odbijaju prekršiti pravila igre.

Svi oni održavaju državu, a samim tim održavaju i Netanyahua, jer država je on. Šta je alternativa? Izbjeći regrutaciju i pustiti zemlju da umre? Ubiti državu da bismo se riješili njega?

Ako izbije rat, oni trče da se jave na dužnost. Plaćaju porez. Poštuju zakon. Pridružuju se vladi kada ih pozovu pod zastavu. Brane je u stranim medijima. Brane je pred međunarodnim sudom kada je napadnuta, čak i ako su ih Netanjahuove pristalice pet minuta prije i pet minuta poslije nazivale izdajnicima, kao u slučaju bivšeg predsjednika Vrhovnog suda Aharona Baraka.

Hoće li Herzog deaktivirati ovu bombu? Na kojoj on planeti živi? Bomba nam je već eksplodirala u lice hiljadu puta. Amputirala nam je udove i iščupala srca. Kupujemo vrijeme u nadi da je moguće ukloniti tumor i spasiti tijelo, ali ta bitka je već izgubljena. Prekasno je.

Suočeni s nadolazećim krajem, ostaje samo jedno pitanje: postoji li život poslije smrti? To samo Bog zna. Morat ćemo umrijeti da bismo saznali. Možda će se, nakon što država umre, roditi nešto novo i možda ćemo doživjeti nacionalnu reinkarnaciju. Ali jedno je sigurno: nećemo moći vratiti u život ono što smo imali. Nema povratka na ono što je bilo. Nema budućnosti za državu kakva je nekada bila. Država je on. I njegov kraj bit će njen kraj. On ju je ubio.