Šta je Željka Cvijanović trebala pitati Vučića u kasarni Banjica 2

Dvije sedmice nakon što su Vojska Srbije, BIA i Aleksandar Vučić objavili da su „spriječili“ veliku diverziju na plinovodu koji povezuje Srbiju i Mađarsku kod pograničnog mjesta Kanjiža, još nema epiloga ovog slučaja.

Javnost u Srbiji, ali i u Mađarskoj, s pravom postavlja pitanje, je li cijeli „spektakl“ bio fingiran samo da bi se probalo pomoći Viktoru Orbanu, koji je već tada katastrofalno stajao u predizbornim ispitivanjima raspoloženja birača.

Vučić je, kao uostalom i mnogo manje političko-bezbjednosno gabaritne aktivnosti, sve koordinirao sam, navigao „svog prijatelja Viktora“ da, iako je dan Uskrsa, dođe na mjesto navodno planirane diverzije, pojavi se kao spasitelj naroda i lider koji ima odane prijatelje i saveznike spremne da priskoče u pomoć Mađarskoj u najtežim trenucima.

Ostalo je nejasno ko je i po čijem nalogu htio plinovod dići u zrak sa četiri kilograma eksploziva, mada se u breaking vijestima Pinka, Informera i ostalog medijskog Vučićevog trasha, dalo naslutiti da iza svega stoji Ukrajina.

Ovaj medijsko-politički performans podsjetio je javnost u Srbiji na svojevremeno "otkriće" velikog arsenala oružja u mjestu Jajinci, nedaleko od porodične kuće Vučićevih, koji također nikada nije do kraja razjašnjen te je arhiviran kao jedan u nizu prozirnih propagandnih spinova režima.

Cijeli slučaj iz Kanjiže „pomogao“ je Orbanu na prošlosedmičnim izborima gotovo istovjetno kao i simultana Trump-Vance-Putinova podrška, ali je okus poraza uzdrmao i neprikosnovenog autokratu iz Beograda.

Možda mu, iako je teško povjerovati u to, nije svejedno slušati prigovore dijela javnosti da je ugled i imidž Vojske Srbije založio u tako jednom jednokratnom, karikaturalnom, bizarnom i neuspjelom pokušaju spašavanja svog političkog „brata Viktora“.

Samo nekoliko dana kasnije, velemajstor distrakcije, generale Vojske Srbije i pješadiju iz entiteta RS-a postrojio je na sastanku u kasarni „Banjica 2“ u Beogradu.

Dramaturgija je, po ko zna koji put, bila dovedena do usijanja.

U svojim, ni na kakvim realnim osnovama utemeljenim, monolozima Vučić je ponovo optužio Hrvatsku, Albaniju i Kosovo za stvaranje alijanse protiv Srbije, posebno naglasivši da je „stanje bezbjednosti još složenije nego u januaru zbog djelovanja i aktivnosti vojnog saveza Prištine, Tirane i Zagreba.“

A Dodik, za koga se na zna u kojem je svojstvu govorio, proširio je tezu svog „vrhovnog komandanta „ i na RS, odnosno „srpski narod u cjelini“.

Nije se, dakle, ništa promijenilo ni nakon što je predsjednik Hrvatske Zoran Milanović Vučićeve ranije zapaljive izjave o agresivnim namjerama navedenog „trojnog pakta“, nazvao potpuno „šašavim“.

Vučić nastavlja prepadati mase ratom i istovremeno kupuje ogromne količine naoružanja, rušeći u potpunosti ranije obaveze i ugovore potpisane pod međunarodnim pokroviteljstvom o sigurnosnom balansu i stabilnosti u regiji.

Aneks 1 Dejtonskog mirovnog sporazuma, kao i sporazum iz Bazela iz 2014. godine pod pokroviteljstvom OSCE-a – kada su Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska i Crna Gora potpisale obaveze o odgovornosti nad regionalnom kontrolom naoružanja – očito su danas mrtvo slovo na papiru.

Ne prijeti Srbiji, naravno, nikakva agresija, niti iko ozbiljan razmišlja o tome.

Čak je i prištinski portal Koha Ditore ovih dana ismijao predsjednika Srbije, objavivši karikaturu na kojoj Vučić iz topovske cijevi osmatra namjere Kosova, Albanije i Hrvatske.

Prijeti li Srbija, neproporcionalnim ulaganjem u moderne kineske raketne sisteme, borbene avione i izraelske dronove, stvarno ili potencijalno, susjednim zemljama, to je pitanje za ozbiljan međunarodni monitoring (NATO), koji je na zahtjev premijera Hrvatske Plenkovića već aktiviran.

Iako vojni analitičar Aleksandar Radić smatra da Vučić trošenjem milijardi na naoružavanje Vojske Srbije kupuje naklonost velikih svjetskih igrača i vojnih lobija, iako pojedini analitičari sve tumače korištenjem ove teme na domaćem političkom terenu, mnogi ipak podsjećaju na Čehovljevu poznatu rečenicu: „Ako u prvom činu drame vidite pušku na zidu, u drugom ili trećem činu će sigurno opaliti“.

Dva navedena događaja, onaj iz Kanjiže i ovaj iz „Banjice 2“, pokazuju neiscrpne mogućnosti zloupotrebe vojske kada je ona pod apsolutnom autokratskom kontrolom čovjeka i bez demokratskog institucionalnog nadzora.

Bosna i Hercegovina sve prati sa prilične političke distance i bez zvanične reakcije.

Niko od državnih vlasti se ne oglašava o onome što se događa u neposrednoj blizini.

Niko čak nije komentirao ni prisustvo vladajuće strukture iz entiteta RS na sastanku s generalima druge države.

Da li je javno manifestiranje lojalnosti vrhovnom komandantu vojske druge države, što je učinila prije nekoliko dana članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, više od javne političke sramote i razloga samo za moralnu osudu?

Ona je, ipak, u svom osnovnom kapacitetu, vrhovni komandant Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Prisustvo članice državnog vrha Bosne i Hercegovine u kasarni Vojske Srbije, bez trunke digniteta, samopoštovanja, dostojanstva i političkog integriteta zaista je pokazatelj u kojoj je mjeri pola države Bosne i Hercegovine zarobljeno u politički nasilnom i ponižavajućem mobingu diktiranom iz Srbije.  

Iako se zaklela da će štititi teritorijalni integritet i suverenitet države na čijem je čelu, nije gospođa Cvijanović upitala svog kolegu vrhovnog komandanta, kuda vodi intenzivirano naoružavanje Vojske Srbije i koga namjerava gađati hipersoničnim kineskim raketama i izraelskim dronovima? Zašto je napuštena suština svih regionalnih dogovora o kontroli naoružavanja i održivoj stabilnosti?

Ako su ovakva očekivanja od Željke Cvijanović bila unaprijed osuđena na neuspjeh, ministar Zukan Helez i njegovo ministarstvo, prije svih, trebali bi ponuditi strateški odgovor na enormno naoružavanje Srbije i novouspostavljenu realnost u okruženju.

Nije dovoljno konstatirati da postoji očigledan debalans u naoružanju država regije u kojemu je Bosna i Hercegovina autsajder.

Ili se naša vlast zadovoljava garancijama i riječima koje je po ko zna koji put ponovio jedan od zvaničnika NATO-a ovih dana u Sarajevu da je „regija Zapadnog Balkana (za njih) od strateške važnosti“ i da „NATO u ovoj regiji neće dopustiti nikakvo postojanje sigurnosnog vakuuma“.