LIČNOST SEDMICE: Mirsad Sijarić

“Oni koji biraju puteve utrte, ne pale svjetla onima koji dolaze.”
(Hamza Humo, iz pjesme Hanarin pogled)

Čitajući vijest o Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine i ostavci njegovog već legendarnom direktora, dr Mirsada Sijarića, moram naglasiti da uz njega i ljude poput njega ja ne mogu izgubiti ni nadu ni želju da doprinesem svojoj zajednici.

Nažalost, dao je ostavku. Nije on osoba koja se može tek tako zamijeniti nekim stranačkim kadrom i baš zato se treba boriti za ovakve ljude. U kakvom god kolektivu radili, oni će doprinijeti.

Ako bih mogao izdvojiti još nekog svog uzora u našem tegobnom poratnom razdoblju borbe i opstanka, onda bi uz Amora Mašovića to baš bio Mirsad Sijarić, moj lični heroj.

Šta bi bilo da je on razmišljao o parama i da je napustio Muzej kada je bilo najpotrebnije. Šta bi bilo da on nije u svijesti imao svrhu, koju mnogi ne osjećaju. Vjerovatno danas mi kao država i narod ne bismo ni imali muzeja.

Istraživanja pokazuju da nedostatak svrhe u životu dovodi do rane smrti. Neke studije predviđaju da ljudi koji u svojim šezdesetim imaju slabo osjećaja i smisla za bilo šta osim sebe, imaju duplo veću šansu umrijeti u narednih pet godina u usporedbi s onima koji imaju svrhu, stvaraju i doprinose zajednici – a time, na kraju, i samima sebi.

Tužno je na gotovo svakom koraku gledati prijatelje, užu i širu rodbinu, komšije, ljude koji lutaju bez svrhe i cilja, iako imaju i vremena i uslova da doprinesu nekom većem dobru, da urade nešto bez naknade, bez certifikata i priznanja.

Kao što su prijelazni i zarazni kukavičluk ili hrabrost, prijelazni su i entuzijazam i inspiracija. To ponajbolje znaju kolege Mirsada Sijarića. Koliko je samo taj insan, jedan od najboljih među nama, naveo ljudi na borbu očuvanja nekih drugih institucija. Nije samo ličnost sedmice ili godine, on je ličnost naše epohe. Čovjek koji zaslužuje Šestoaprilsku nagradu i svaki drugi vid poštovanja u ovom društvu.

Promjena ne dolazi iz znanja, a najveća iluzija savremenog svijeta jeste da će znanje donijeti promjene. Promjena dolazi iz srca, a znanje i informacija sami po sebi ne mijenjaju srce. Imamo dovoljno, pa možda i previše, doktora nauka, magistara, stručnjaka. Svakako, možda je pogrešno reći „previše“ o nekome ko je tolike godine potrošio na svoje obrazovanje. I sam ovaj glagol pogrešno zvuči, ali nam se uvukao u svijest. Možda bi ispravnije bilo reći uložio vrijeme i energiju. Ali i to možemo reći ako drugi, zajednica, imaju koristi od takvoga ulaganja.

Ipak, i ulaganje je dio kapitalističkog misaonog sklopa, i očigledno ga ne možemo izbjeći. Taj su sklop dodatno ubrzale društvene mreže: egocentrični i populistički besmisao postojanja u svijetu lajkova i dijeljenja, hranjenje taštine i najnižih strasti preko javne funkcije i budžeta građana uz laž o doprinosu zajednici.

Znanje je vrijedno samo kada ga oživimo djelima, a mnogima je jedino djelo objava fotografija sa neradnog mjesta. Često te fotografije naprave u maju, a objave ih u decembru, bude malo smiješno, ali niko se i ne obazire previše na puku laž. Bitna je svrha te objave: da se opravda pozicija, titula i stečeno znanje. Ne znam da li se ovakve svrhe mogu podvesti pod one svrhe iz istraživanja koje produžuju život.

Kada je projekat Sniper Alley Photo pokrenut 2019. godine, ni slutio nisam da ću se baviti stvarima kojima se bavim danas i da će me doticati politička i ideološka situacija, ili ljudi iz diplomatskih krugova. Teško je govoriti o svemu tome, a da čovjek ne spomene samog sebe i sve vrste prepreka.

Javlja se jedna doza gađenja, i osjećam se u najmanju ruku jadno. Samom sebi ličim na prosjaka kada na bilo koji način moram tražiti pomoć, pogotovo od neljudi. Svi oni koji misle da pomažu meni a ne domovini i višim ciljevima – zaista i ne trebaju da pomažu.

Često se razočaram, budem frustriran, zapadnem u beznađe – ali onda se vratim na pitanje smisla i svrhe. Pročitam intervju Sijarića, mog ličnog heroja, poslušam šta govori o radu i borbi za našu kulturu.

Ne želim se, naravno, uspoređivati s njim, ali moram reći da je jedan od ljudi koji me ohrabruju, inspirišu i uvećavaju mi nadu. Još uvijek se nekako nadam da neće napustiti Muzej, da će povući ostavku i da će ova ponajvažnija institucija ostati u dobrim rukama.

Iako svi znamo da za trideset godina nije imao adekvatnu podršku, kao institucija koja pripada svima nama, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine više nego ikada treba našeg “nevidljivog” heroja.

Iako je rat završio prije trideset godina, ja ću se i dalje ponašati kao da je još uvijek Opsada: nema sredstava, kao što ih nije bilo u ratu kada su naše učiteljice, nastavnici, profesorice, doktori, medicinske sestre išli na posao bez naknade i posebne zasluge.

Dušan Toholj je imao šezdeset godina kada je počela agresija na našu domovinu 1992. godine. Cijeli rat je dolazio i radio u Vijećnici, spašavao je knjige i našu historijsku građu. U ratu. U gradu pod opsadom. Kako je i sam rekao: “Biblioteka je moj život”. Hodao je i po petnaest kilometara dnevno da bi izvršio svoju građansku dužnost. Bez naknade, ali sa svrhom.

Dušan Toholj je dokaz teze iz one studije s početka teksta – preminuo je 2023, u 91. godini života. Pokoj mu duši i neizmjerno hvala za sav njegov doprinos.

Naravno ljudi sa smislom za populističke nauke i sa svrhom samopromocije posthumno su mu dodijelili Plaketu Kantona Sarajevo. Zašto nije bilo volje da mu se priznanje oda dok je bio živ.

Davno sam našao jednu vrstu utjehe i inspiracije u stihu pjesme Hamze Hume Hanarin pogled: “… oni koji biraju puteve utrte, ne pale svjetla onima koji dolaze.”

Projektom Sniper Alley Photo nastojimo doprinijeti jednom višem dobru u našem društvu, utabati staze onima koji dolaze poslije, baš kao što su Toholj, Amor Mašović i Mirsad Sijarić utabali puteve kojima ja kročim.

Uz njih, i svi svjetski i naši domaći fotografi, novinari, kamermani, urednici, tonci, vozači, imaju udjela u našim postignućima. U svijetu konzumerizma i lažne slave, prividne popularnosti, plitkih objava sa desetinama hiljada dijeljenja, često je teško vidjeti pravu cijenu kvalitetnog rada. Na osnovu svega toga, slabog odziva, male podrške u moru nepotrebnog jeftinog sadržaja, čovjek sebe kori i gleda tu vrstu neuspjeha kao svoju ličnu manjkavost.

Teško se tome oduprijeti, a u isto vrijeme ne pomisliti na našeg poslanika Nuha, koji je prenosio Božiju poruku 950 godina da bi na kraju samo nekolicina ljudi krenula za njim.

Moramo nositi baklju svjetla koju su mnogi drugi nosili kroz našu historiji. Donedavno je tu baklju nosio naš, moj Mirsad.