Savezi i interesi: Odjeci napada na Iran od Mediterana, preko Rusije, do Pakistana

Pokretanjem ilegalne američko-izraelske agresije na Iran 28. februara 2026. prekršena je Povelja UN-a, budući da je Iran napadnut bez odobrenja Vijeća sigurnosti. Za napad na Iran nije bilo ni potrebe ni povoda koji bi se mogao opravdati međunarodnim pravom. Američki predsjednik Donald Trump je pokazao prezir prema međunarodnom pravu kazavši kako ga „ograničava isključivo njegova osobna moralnost“. Budući da je Iran s Amerikancima vodio posredne pregovore o nuklearnom programu i potvrdio da su pregovori bili nadomak kompromisnog rješenja, jasno je da nije planirao prvi napasti američke snage kako su ga optužili članovi Trumpove administracije. Iran nije predstavljao prijetnju ni jednoj od dvije agresorske države niti bilo kojoj drugoj državi u regionu. Iran je dva puta napadnut pod plaštom pregovora koji su bili smišljeni kao teatar da se pred američkom javnošću lakše može opravdati već unaprijed isplanirana agresija. Suočen s agresijom daleko moćnijih neprijatelja Iran koristi pravo na samoodbranu u skladu s mogućnostima kojim raspolaže i u okvirima međunarodnoga prava.

Ciljevi najnovijeg napada na Iran od početnih proklamiranih motiva uništavanja iranskog nuklearnog programa i sprječavanja njegovog naoružavanja, ograničenja dometa iranskih balističkih projektila i reduciranja iranskog utjecaja na regionalne saveznike, mutirali su na kraju u jedan stvarni i konačni cilj, svrgavanje režima putem tzv. dekapitacije iranskog političkog i vojnog vrha upotrebom neograničene vojne sile nakon čega bi bila instalirana nova, proamerička i proizraelska vlada. Dokaz tome je ubistvo iranskog vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hameneija i članova njegove porodice, na čiju je rezidenciju bačeno preko 100 bombi a ubijeni su i drugi visoki politički i vojni dužnosnici Irana. Raketirana je i uništena zgrada u kojoj su se trebali sastati i članovi Skupštine eksperata koji su trebali birati novog državnog poglavara.

Potom je uslijedilo nasumično ubijanje civila, uključujući i masakr 165 djevojčica od sedam do 12 godina u osnovnoj školi Šedžeretun Tajjibeh na jugu Irana, u gradiću Minab u provinciji Hurmuzgan, u blizini Hurmuškog moreuza. Uslijedilo je razaranje vojne, političke, civilne i industrijske infrastrukture, uključujući bolnice, univerzitete, spremišta nafte i postrojenja za desalinizaciju vode na jednom iranskom otoku, što predstavlja ratni zločin i zločin protiv čovječnosti. Cilj ovih napada je kažnjavanje civilnog stanovništva i stvaranje nemogućih uvjeta za nastavak normalnog života i kreiranje općeg haosa te izazivanje unutrašnje pobune protiv vlasti ili pronalaženja pukotina u redovima kompleksnog iranskog decentraliziranog političkog establišmenta, u nadi da bi moglo doći do puča i preuzimanja vlasti od strane umjerenijih (proameričkih ili proizraelskih) frakcija u Iranu.

Amerikanci su ovaj oblik rata usavršili bombardiranjem Vijetnama, Afganistana i Iraka, a Izraelci ga decenijama periodično primjenjuju u Libanu i Gazi (poznata Dahije doktrina koja podrazumijeva masivno razaranje civilne infrastrukture i civila u cilju promjene političkog kursa svojih protivnika). Kao izravna posljedica agresije i snažne iranske odbrane je i urušavanje višedecenijske sigurnosne paradigme u arapskim zemljama Zaljeva (GCC). Ta paradigma je bila utemeljena na doktrini odvraćanja i mitu o sposobnosti i namjeri američke sile da štiti svoje arapske saveznike. Prisustvo američkih trupa i njihovih vojnih baza u arapskim zaljevskim državama, zbog iranske odmazde, učinilo je ove zemlje manje sigurnim nego se to moglo očekivati. U pitanju je sigurnosni paradoks, jer su američke vojne instalacije i logističke baze u arapskim državama postale izvor nesigurnosti i straha a manje efikasno sredstvo zaštite za narode tih zemalja kako je to bilo zamišljeno i planirano.

Prije američko-izraelske agresije na Iran među zaljevskim državama je postojalo uvjerenje da je prisustvo američkih snaga na njihovoj teritoriji garancija sigurnosti i sredstvo odvraćanja od, ranije hipotetičkih, a danas stvarnih napada iz Irana. Ova odbrambena doktrina postala je upitna nakon što je Iran na napade odgovorio raketiranjem američkih vojnih instalacija i drugih sigurnosnih i ekonomskih interesa SAD-a na teritoriji zemalja GCC-a. U različitim državama regiona u momentu izbijanja rata bilo je 27 manjih ili većih američkih baza i oko 40.000 američkih trupa raspoređenih širom Arabijskog poluotoka, pogotovo na njegovim rubovima, u malim arapskim državama.

Razlog iranske odmazde po ciljevima u zaljevskim državama jeste američka vojna infrastruktura na njihovim teritorijama koja je navodno upotrebljena kao odskočna daska za napad na Iran, iako su zemlje GCC-a ranije izjavile da neće dozvoliti Amerikancima napade na Iran sa svoje suverene teritorije. Međutim, moglo se očekivati da Amerikanci neće poštovati ni savjete ni upozorenja a ni odluke svojih arapskih saveznika. To se može zaključiti i iz arogantne reakcije američkog predsjednika Trumpa, nakon protivljenja Španije da američkim snagama ustupi svoje vojne baze za napad na Iran. Kad je španski premijer Pedro Sanchez pokazao otpor Trumpu američki predsjednik je izjavio da ga on neće ni pitati za dozvolu. Možemo pretpostaviti da je na isti način postupio i prema arapskim vladarima. Oni nisu imali snage usprotiviti se Trumpu.

Poznata je odranije Trumpova sklonost da javno ponižava arapske lidere pred čitavim svijetom, uključujući i ponižavanje državnog poglavara Saudijske Arabije, kralja Salmana bin Abdul Aziza, u Trumpovom prvom mandatu. Istini za volju, iranski predsjednik Mesud Pezeškijan se javno izvinio susjednim arapskim državama kazavši da iranska odmazda u obliku napada balističkim raketama i samoubilačkim dronovima nije bila uperena protiv prijateljskih arapskih država i njihovog naroda već isključivo protiv američkih vojnih instalacija i logističkih i obavještajnih centara na njihovoj teritoriji. On je napade na druge ciljeve pripisao nekontroliranim regionalnim raketnim jedincima koje su djelovale prema ranije usaglašenim ovlaštenjima u sistemu iranske decentralizirane (mozaičke) odbrane, a u urgentnoj situaciji dekapitacije vojnog vrha i prekida veza s političkom i vojnom centralnom komandom. Njegovo izvinjenje se ne odnosi na napade na američke ciljeve. Ipak, većina američkih napada na Iran izvedena je krstarećim raketama s američkih ratnih brodova i avionima koji su uzlijetali sa dva nosača aviona te iz Izraela, čijih preko 200 borbenih aviona bombarduje Iran već dvije sedmice.

Do sada ni jedna od zaljevskih država nije uzvratila na napade iz Irana, ali se ne može isključiti da barem neke od njih to neće učiniti ako rat potraje duže i ako se iranski napadi prošire na druge ciljeve u Zaljevu.

Postoji i opravdana bojazan da izraelski agenti provokatori namjerno proizvode napade pod lažnom zastavom kako bi za njih optužili Iran i izazvali gnjev arapske populacije u nastojanju da ih okrenu protiv Irana i proizvedu arapsko-perzijski regionalni rat. Ova hipotetička mogućnost se ne može posve isključiti s obzirom na historijsku praksu i sposobnost Izraela da vrši različite subverzivne akcije.

Najpoznatiji izraelski revizionistički historičar Avi Šlaim, vodeći kritičar Izraela, više je puta govorio i napisao u svojim memoarima da su slične terorističke akcije postavljanja bombi od strane izraelskih agenata provokatora u Iraku, gdje je on rođen, bile praksa rane izraelske države. To su činili u cilju izazivanja odmazde iračkih vlasti protiv domaće jevrejske populacije, što se i desilo. Bila je to teroristička strategija kako bi se jevrejska populacija u arapskim zemljama nakon 1948. prisilila na imigraciju u novoproglašenu državu Izrael.

Najava vodećeg republikanskog senatora u Americi, evangelističkog kršćanina i cioniste, Lindseya Grahama, iza kojeg stoje stvarne sile koje drže poluge moći u Washingtonu, da će u narednoj sedmici Iranci osjetiti svu moć američke sile, ukazuje na realnu opasnost od eskalacije sukoba a njegove prijetnje neki komentatori čak tumače kao prijetnju upotrebom atomskog oružja protiv Irana, ako Iran pokaže još veći otpor i ako iranski politički sistem odoli američko-izraelskim udarima i ne pristane na kapitulaciju. Sudeći prema najnovijim izjavama Kemala Harazija, visokog iranskog dužnosnika, Iran se neće predati a rat će biti okončan onog momenta kad agresorske strane okončaju agresiju ili kad se druge sile kojim nije u interesu nastavak rata ozbiljnije uključe kao medijatori.

Trumpovoj administraciji i Izraelu bi odgovaralo da dođe do arapsko-iranskoga rata, jer bi to Izraelu olakšalo ekspanziju i aneksiju novih arapskih teritorija u Palestini, Libanu, Jordanu, Siriji, Iraku i dijelovima Saudijske Arabije u skladu sa strategijom koju je 1982. predstavio izraelski geopolitički strateg Oded Jinon. Radi se o planu balkanizacije i fragmentacije Bliskog Isoka u cilju stvaranja tzv. velikog, biblijskog, Izraela (eretz yisroel) od Eufrata na istoku do Nila na zapadu. Plan širenja Izraela na arapske zemlje nazvan je po imenu njegovog autora, Jinonovim planom. Ovaj dokument je objavljen u Kivunimu, časopisu Svjetske cionističke organizacije, ali ne samo kao spekulativni esej već kao strateški nacrt koji zagovara sistematsku fragmentaciju arapskog svijeta na manje etničke entitete (sunitske, šiitske i kurdske regije i sektaške državice.

Danas se ozbiljno govori o fragmentaciji i balkanizaciji Irana na više etničkih država, pothranjujući slabe ali postojeće secesionističke tendencije u redovima dijela ekstremnijih Kurda, Azera, ahvaskih Arapa u Huzestanu, Baluča i drugih etničkih manjina, radi lakše kontrole Irana. Izraelu bi takva vrsta haosa i građanskog rata posve odgovarala, ne samo po etničkoj i sektaškoj već i po ideološkoj osnovi, među monarhistima i ekstremistima marksističke organizacije Mudžahedin Halk (MEK). Izrael bi se tada mogao približiti granicama Pakistana, protiv kojeg navodno već vodi hibridni rat u Balučistanu, na strani separatističkih snaga, u suradnji s indijskom tajnom službom R&AW.

Da Jinonov plan više nije samo teorija već realnost koja se odvija pred našim očima potvrdio je i američki ambasador u Izraelu Michael Huckabee, baptistički propovjednik i kršćanski cionist koji podržava najekstremniji naseljenički jevrejski politički tabor u Izraelu. Huckabee je nedavno priznao novinaru Tuckeru Carlsonu (koji je i sam blizak Trumpovoj izbornoj bazi iako je vodeći američki kritičar politike Izraela), da širenje Izraela na arapske zemlje, kako je kazao, ne bi uopće bila loša ideja. Huckabee nije obični karijerni diplomat i državni činovnik već iskusni političar i bivši guverner države Arkansas (kao i Bill Clinton) a bio je i kandidat za predsjednika SAD-a. Njegov komentar ima posebnu težinu i ukazuje na podršku republikanske administracije projektu stvaranja velikog Izraela.

Pored toga, bivši komandant američke Centralne vojne komande (Centcom) general Frank McKenzie kazao je nedavno jednom iranskom akademskom istraživaču u Americi da je Iran regionalna sila koja će biti hegemon u regiji, ali ne zato što ima kapacitet da projicira vojnu moć u regiji, već zato što ima i volju i otpornost da primi i izdrži udarce.

Ovaj umirovljeni američki general smatra da Amerikanci moraju iskoristiti tu ogromnu energiju koja dolazi iz Irana i usmjeriti je u pravcu realizacije američkih interesa. McKenzie je ovu poruku uputio kodiranim jezikom, a ne eksplicitno, tako da se ona može tumačiti na više načina. Kazao je da Amerika mora po svaku cijenu Iran integrirati u regiju. Kao prijetnju toj integraciji smatra islamsko revolucionarno ideološko-vjersko opredjeljenje Irana koje ovu državu sprječava da postane vodeći regionalni igrač.

Čini se da Amerikanci žele Iran ustoličiti kao regionalnog hegemona ali pod uvjetom da Teheran bude podređen Americi. S druge strane, iako to možda zvuči kao kontradikcija, postoji i jedna tendencija u američkoj politici koja, čini se, napadom na Iran, svjesno ili nesvjesno, koristi iransku odbrambenu raketnu moć za kažnjavanje Izraela zbog neposlušnosti (jer ga zbog strukturnih kontradikcija Washington ne može direktno silom disciplinirati) ali to može posredno, provocirajući iranske udare na Izrael. Pored toga, Amerikanci također žele poslati poruku arapskim državama zaljeva (na sličan način na koji osjećaju prezir prema Evropljanima), da je njihovo postepeno i blago okretanje prema Rusiji i Kini i diverzifikacija njihove vanjske politike i posebno reorijentacija ka BRICS-u, za Washington neprihvatljivo i da neće biti tolerirano.

Zbog toga Washington, iako posredno omogućuje discipliniranje i samog Izraela na indirektan način, iranskim projektilima koji pogađaju izraelske gradove, istovremeno nastoji osnažiti i Izrael učiniti regionalnim žandarmom ali uz uvjet da Izrael mora biti u službi globalne američke strategije. Zato Abrahamski sporazum, koji je Saudijska Arabija odbila prihvatiti, uopće nije niti predviđen kao put ka normalizaciji odnosa u regionu već kao prikrivena strategija cionizacije i izraelizacije arapske politike od koje se očekuje da se potčini diktatu i regionalnim ciljevima Izraela.

Odbijanje arapske pokornosti Washingtonu, čini se, kažnjava se dopuštanjem širenja Izraela kao instrumenta discipliniranja arapskih zemalja koje mu se ne mogu ili ne smiju suprotstaviti. Danas je daleko jasnije zbog čega Izrael nema pisani ustav, jer bi ustav morao definirati granice Jevrejske države. To potvrđuje opravdanost optužbi da je Izrael po definiciji ekspanzionistička sila jer nema definirane granice i još uvijek se smatra nezavršenim projektom (unfinished business). Stoga Izrael predstavlja najveću opasnost za mir, sigurnost i ekonomski prosperitet Zapadne Azije.

Koordinirani američki i izraelski napadi na Iran predstavljaju najdramatičniju eskalaciju na Bliskom Istoku u posljednjih nekoliko decenija. Ovdje se ne radi samo o mogućnosti kolapsa iranskog političkog poretka već je u pitanju otvaranje daleko opasnijeg regionalnog poglavlja. Iran je decenijama bio izložen ekonomskim sankcijama i političkim pritiscima te kontinuiranim pokušajima međunarodne izolacije. Američke sankcije, posebno one maksimalnog pritiska od 2018. koje je primjenjivao i politički Zapad u cjelini, iransku su ekonomiju doveli na rub kolapsa. Iranska regionalna mreža saveznika, na kojoj je Iran bazirao svoju asimetričnu odbrambenu doktrinu, također je oslabljena nakon 7. oktobra 2023, kontinuiranim masovnim izraelskim obavještajnim i vojnim operacijama, ali ona nije potpuno slomljena.

Nemiri u Iranu koji su prethodili napadu, a koji su bili pod kontrolom CIA-e i Mossada, kao što je priznao Mike Pompeo, bivši državni sekretar SAD-a, nisu bili zamišljeni da automatski sruše već da omekšaju, oslabe, zbune i destabiliziraju iransku političku vrhušku. Njihov glavni cilj je bio da izazovu nemilosrdnu iransku sigurnosnu reakciju što se i dogodilo.

Iranski protivnici su željeli Iranski Tiananmen, kako bi pridobili simpatije liberalnih i lijevo orijentiranih masa u Iranu, ali više onih u Americi i Evropi, za agresiju na Iran, koja je već bila odlučena. Protesti su narušili podršku stanovništva vladajućim strukturama, a smrt velikog broja prosvjednika koja se planski preuveličava (iako je među njima bilo terorista), ali i disproporcionalno veliki broj snaga sigurnosti, uspjeli su pridobiti javnu podršku velikog dijela građana na Zapadu za smjenu režima u Iranu, ili makar njihovu šutnju.

Ipak, strateška ranjivost Irana kao države nije automatski proizvela njenu političku transformaciju. To potvrđuje i izbor Hamneijevog sina ajatolaha Mudžtebaa za novog vrhovnog vođu Irana. Njegov izbor, kao najutjecajnijeg čovjeka iz sjene koji je utjecao na iransku duboku državu i kao studenta utjecajnog konzervativnog islamskog klerika Muhameda Taki Misbaha Jazdija, vodećeg islamskog političkog teoretičara i pravnika u Komu, može se tumačiti ne samo kao opstanak iranske islamske revolucionarne vlasti već i kao njena još veća radikalizacija.

Hamneijevo ubistvo predstavljeno je kao uklanjanje arhitekte regionalne destabilizacije. Za Izrael, to je ostvarenje dugogodišnjeg sna koji je definiran kao obezglavljivanje ideološkog centra Islamske Republike. Za Washington, to je neophodan korak u cilju sprječavanja dalje eskalacije i zaštite trupa.

Međutim, regija je počela kliziti ka strateškom ambisu. Iran je uzvratio raketiranjem i napadima dronovima po cijeloj regiji. Ciljane su američke baze u Jordanu, Iraku i zemljama Zaljeva. Zračni prostor Zaljeva je više puta zatvoren. Energetska tržišta su postala nestabilna, police osiguranja za brodove kroz Hormuški moreuz su dramatično porasle. Zaljevske zemlje našle su se u sukobu koji nisu ni inicirale niti željele. Njihov delikatni politički akt balansiranja (održavanje sigurnosnih saveza s Washingtonom uz oprezno otvaranje kanala komunikacije prema Teheranu)sada je ozbiljno narušen. Novi rizik za nestabilnost u regiji više nije konvencionalni rat između Irana i Izraela, već potencijalni dugotrajni regionalni rat projektilima (missile war), kibernetičkim napadima i eskalacijom od strane iranskih saveznika (osovina otpora). Širi sukob, čiji je sjeverni front već otvoren, mogao bi zahvatiti Liban, Irak, Siriju i Jemen. Taj sukob više ne bi bio izoliran i izvan zaljevskih država već bi ih u potpunosti mogao zahvatiti.

Kroz Hurmuški tjesnac prolazi petina globalnih zaliha nafte. Ako rat potraje i ako Iran odluči poremetiti pomorski saobraćaj makar i samo privremeno, ekonomske posljedice će se proširiti daleko izvan regije. Napad na Iran do sada nije polučio očekivane rezultate. Iranci su se mobilizirali i okupili oko nacionalnog opstanka i islamskog revolucionarnog projekta. Ubistvo imama Hamneija dalo je novi polet i inspiraciju snagama islamskog poretka. Uklanjanje vrhovnog vođe ne samo da nije demontiralo politički sistem već ga je i ojačalo. Vakum u vodstvu je brzo popunjen a izbor novog lidera je osnažio političke strukture konzervativnih principalista u sprezi s Islamskom revolucionarnom gardom (IRGC).

Rusija, država koja trenutno, bez obzira na rat s Ukrajinom, ima podjednako dobre odnose s Iranom, SAD-om, Izraelom i arapskim zemljama Zaljeva, pokušava se nametnuti kao potencijalni posrednik u okončanju sukoba.

Ruski predsjednik Putin je već razgovarao s liderima UAE-a, Katara, Bahreina i Saudijske Arabije. Putin tvrdi da suosjeća s njima, ali nije voljan osuditi Iran kao ruskog strateškog partnera koji se brani od agresije. Iako neki posmatrači pogrešno vjeruju da je Rusija bliski iranski vojni saveznik, ta percepcija, koja se proširila uslijed alternativne stvarnosti koju su godinama stvarali vodeći proruski alternativni mediji izvan Rusije, bez obzira na njihove razloge, potpuno je pogrešna.

Rusija pažljivo balansira između Irana i drugih pripadnika tzv. osovine otpora koju predvodi Iran, s jedne, i Izraela i arapskih zaljevskih država, s druge strane. Ali, Abu Dabi je glavni zaljevski partner Rusije. Za Iran, preživjeti napad bez promjene režima, demilitarizacije ili "balkanizacije" iranske teritorije značilo bi pobjedu.

SAD i Izrael žele ali još uvijek ne uspijevaju provesti promjenu režima. Njihov cilj je i demilitarizacija Irana i njegov povratak u orbitu zapada i Izraela u kojem novi Iran vide u njegovoj predrevolucionarnoj ulozi, kao saveznika Amerike i Izraela.  

Arapske zemlje Zaljeva bile bi sretne da ih Iran više ne može napadati, jer to ne bi mogla podnijeti krhkost i modeli njihovih ekonomija. Imajući to u vidu, može se desiti da u jednom trenutku ove zemlje pristanu na učešće u demilitarizaciji Irana. Ipak, za sada su oprezne i suzdržane i ne žele antagonizirati Iran. Ruski interesi, pak, više su usklađeni s iranskim interesima, ali ne zbog političke solidarnosti ili simpatija Moskve prema političkom poretku Irana, već prosto iz pragmatičnih i sigurnosnih motiva.

Rusiji je u interesu očuvanje iranske države i održanje regionalne ravnoteže moći radi zaštite ruskih investicija. Interesi Moskve u Zaljevu u suprotnosti su s interesima SAD-a i Izraela. Očuvanje regionalne ravnoteže moći, makar do određene mjere, prihvatljivo je i za zemlje GCC-a. Bogate arapske zaljevske zemlje imaju dva straha, jedan od Irana a drugi od Izraela. Zato u Rusiji vide balansera a u Putinu potencijalnog posrednika. Računaju da ruski utjecaj i bliskost Iranu može osigurati prihvatljiv kompromis koji će pomoći da se očuva stabilnost i nastavi ekonomski razvoj zemalja GCC-a.

Ove zemlje se ne žele (a ne bi ni mogle) bez posljedica dramatično udaljiti od savezništva sa SAD-om. Ali, sada imaju dodatnu šansu da strateški diverzificiraju svoje pozicije, jer su se uvjerile u krhkost američkog odbrambenog kišobrana koji se ipak pokazao nepouzdanim i ranjivim.

Washington je uvijek prednost davao zaštiti Izraela nad arapskim saveznicima. Arapi su toga danas svjesniji nego ranije. Zato ozbiljno strahuju od velikog Izraela. Na Rusiju se oslanjaju u ograničenoj mjeri, kao silu koja im može pomoći da održe dobre odnose s Iranom. Zato je u interesu i arapskih zemalja Zaljeva i Rusije da se Iran odbrani i opstane, bilo u ovom ili nekom reformiranom obliku ali kao suverena država.

Ako padne Iran, šahovska partija će se nastaviti do granica Pakistana, Kine i Rusije. To ne bi bilo povoljno ni za zaljevske zemlje, otoke stabilnosti u okeanu sukoba i haosa. Ovog momenta postaje jasnije da izraelski režim i Trumpova proizraelska administracija ne žele kontinuitet mira i razvoja arapskih saveznika. Više im odgovora kontrolirani haos i širenje Izraela a ako bi uspjeli proizvesti arapsko-iranski rat, to bi, posebno za Izrael, bio veliki uspjeh.