Snage imamo, ali smo razbacani i strahom nagriženi

Ostajem pri tome da su sljedeće činjenice nepobitne: Dodik je u osnovi politički i identitetski švercer. On je primitivni šovinista i rasista, koji je svoje siledžijsko ponašanje i neofašističke stavove ovjerio u bezbroj prilika, uključujući i posljednju izbornu noć. To vrijedi i dalje, i njegov svjetonazor i njegova politika nisu postali prihvatljiviji time što je on sebi prokrčio put u vašingtonske koridore moći, u kojima trenutno vladaju ljudi koji su na sličnim ideološkim pozicijama.

On nije čovjek vrijedan divljenja nego najdubljeg prezira. Bosanskohercegovački građani trebaju sagledati realnost, pogledati istini u oči: Dodik nadigrao „partnere“ iz Trojke. Građani trebaju izvući određene zaključke iz posljednjih dešavanja, ali, isto tako, moraju izbjeći da, u sve većem bijesu prema Trojci, koja je dopustila ovakvo ponižavanje, upadnu u mentalnu zamku slavljenja vlastitog dželata te da počnu navijati za njega. Nikada ne treba zaboraviti: Dodik je sljedbenik i prirodni nasljednik zločinačke politike koja je željela, a i danas neskriveno želi i radi na tome, uništiti Bosnu i Hercegovinu i istrijebiti bošnjački narod.

Takve kvalifikacije ne odriču Dodiku velike sposobnosti koje ima i koje su neophodne za opstanak na političkoj sceni, nego ih, štaviše, dodatno podcrtavaju. Jer, u smutno vrijeme, a živimo odista u takvom vremenu, ovakav nasilnički tip ljudi, spreman na sve, ima naprosto jači odbrambeni mehanizam i izraženi instinkt za preživljavanje. Osim toga, u ovom času svijet je u crno-bijelom modusu radikalnog pojednostavljenja i ideološke ostrašćenosti, u kojima je već odavno suspendiran međunarodni poredak, a nisu uspostavljena nova pravila igre, u kojem dakle dominira zakon grube sile, pa arhaični i plemenski modeli svijesti koju izražava dodikovska politika bolje funkcioniraju. To je također činjenica koju treba uvažiti.

U jednom tekstu prije otprilike godinu dana sam napisao da se sad nalazimo u krizi iz koje se račvaju neke staze, ali nijedna ne vodi natrag u pređašnje stanje. Politički faktori koji su imali odgovornost u ovoj zemlji odlučili su tada da ne sprovedu akciju hapšenja nego da krizu relaksiraju zakulisnim dogovorima.

U trenutku kad su imali jednu od rijetkih mogućnosti da s punim legitimitetom eskaliraju i uspostave autoritet u korist države, kad su ih javnost, opozicija u RS-u, te gotovo cjelokupna međunarodna zajednica otvoreno ili prikriveno ohrabrivale da to učine, oni su oklijevali i na kraju izbjegli da preuzmu odgovornost, pravdajući se mogućim žrtvama.

Glasove koji su na to ukazivali, proglašavali su huškačima, emocionalno ih ucjenjujući skretanjem pažnje na to da bi u nekoj takvoj operaciji životi bili ugroženi. Oni nisu razumjeli da se Dodiku radilo o svemu, da mu je sve visilo o koncu, da je on igrao na sve ili ništa, te da je riječ o čovjeku koji će svako polovično rješenje, koja ga ostavlja u igri, iskoristiti za brzu regeneraciju svoje političke moći. Kako god, onda se i taj vremenski prozor u kojem je Trojka mogla uraditi nešto, zatvorio pa je u toj famoznoj međunarodnoj zajednici, naročito u njenom američkom dijelu, rečeno otprilike: kad nećete vi silom zakona, onda ćemo mi milom dogovaranja.

Skidanje sankcija, pa onda Dodikova američka turneja, kao i njegova pobjeda na ponovljenim izborima rezultat su tih dogovara. No, to je već standardna interpretacija; u međuvremenu je prihvaćaju i neki prorežimski komentatori koji su u tadašnjoj krizi favorizirali „mehki pristup“ Trojke, iščekujući rasplet u Srbiji,  premda većina i dalje zabija glavu u pijesak.

No, šta nam je sad činiti? Krajnje je vrijeme za veliko resetovanje, koje bi najprije podrazumijevalo „spaljivanje iluzija“ (Senad Avdić) na jednoj velikoj lomači, na kojoj bi se, među brojnim ostalim umišljajima, trebale naći i dvije velike zablude: da će se nekad velikosrpska i velikohrvatska politika prema BiH promijeniti, te da će neko izvana, neki dobri stranci, spašavati zemlju umjesto nas. Važno je pritom napomenuti: spaljivanje iluzija nipošto ne znači istovremeno i spaljivanje svih ideala i idejnih polazišta, jer da smo pristali na isključivu logiku surovog pragmatizma u ratu, i recimo pristali na podjelu koja se nudila, prvo bi nestala Bosna, a onda i svi mi s njom.

No, ovo veliko preslagivanje podrazumijevalo bi još mnogo toga, npr. mobilizaciju intelektualnih, društvenih i finansijskih resursa u cilju političke, pravne, diplomatske i svake druge odbrane zemlje, obustavljanje katkada krajnje štetnih i uglavnom potpuno iracionalnih međusobnih obračuna (npr. slučaj Hayat), utvrđivanje i osiguravanje zajedničkog idejnog i političkog okvira koji ne remeti demokratske procese i unutrašnju pluralnost, ali daje snagu za djelovanje prema vani.

Skenderova poruka iz 1939.

U jednom tekstu, signifikantnog naslova Jedna žalost i jedna potreba, objavljenom 1939. godine u časopisu Putokaz, u jednoj sličnoj globalnoj krizi, veliki bosanski književnik Skender Kulenović je napisao:

„Tvrdim da je naša najveća žalost u tome što su kod nas već izrasle takve snage s kakvim do sada u svojoj historiji nikada nismo raspolagali, a što usprkos tih snaga još idemo u strahovit raskorak s našim vremenom, prosto zato što su te naše snage raskomadane, razbacane, sumnjom, i strahom nagrižene, sirove i nedograđene, i zato u svojoj cjelini potpuno nemoćne da naprave kakav jači zahvat u našem društvenom zbivanju.“

Ono što je Skender Kulenović pisao onda, nepogrešivo vrijedi i danas: snage imamo više nego dovoljno, ali smo „razbacani“ i „strahom nagriženi“. Treba nam svijest, artikulacija volje, fokus, organizacija i upornost. Do nas je – to je uvid koji je ujedno i umirujući i zastrašujući, i žalostan i potreban, rekao bi Kulenović. Ali nemamo kud nego da ga prihvatimo.