Granica je riječ koja u većini slavenskih jezika ima sličan oblik i jednako značenje. Od češkoga hranice preko poljskog, u pisanju istovjetnog našem, granica (izgovara se: granjica) do ruskog граница. Svejednako znači i fizičku granicu, u prostoru, ali i apstraktnu granicu, u ponašanju, jelu ili piću.

Korijen joj je zajednički praslavenski, u biti je umanjenica riječi grana (drveta), što opet, iz indoevropskih naslaga, potječe od korijena ghrō- što znači stršati. Grana strši na drvetu, izdvaja se, i sve grane jednoga drveta pripadaju njemu ali su ipak relativno zasebne. Otuda metaforički govorimo o granama privrede, naprimjer.

Slavenska granica toliko se dugo koristila da je ušla i u susjedne neslavenske jezike: u njemačkom je to Grenze, a u nekim dijalektima i Gränitz / Granitz, u rumunskom graniță, a u mađarskom granicz, pa čak i gránicsár.

Prema nekim istraživačima starih običaja i društava, zabodena grana je označavala među, pa je otuda od grane i nastala granica u savremenom značenju.

Za razliku od nekih drugih jezika, od engleskoga, naprimjer, gdje postoji jasna razlika između fizičke, međudržavne granice (border) i apstraktne granice, recimo u ponašanju (boundary), u slavenskim jezicima, kao i u njemačkom, granica je i jedno i drugo, i u prostoru i u glavi.

U Bosni i Hercegovini postoji jedna unutrašnja linija razdvajanja, koja je i ispregovarana na engleskom jeziku, u Daytonu, i izvorno se zove Inter-Entity Boundary Line (IEBL), a ne border.

Granice su ljudima najvažnije onda kada su prečvrste, preslabe ili ne po njihovoj mjeri. U tom je svjetlu, naprimjer, razumljivo zašto su političari i aktivisti iz entiteta Republika Srpska jedno vrijeme uzvikivali Granica postoji i nosali parole s takvim natpisima. Jer, ta granica ne postoji. Ako čovjek mora isticati, i to protestno, da nešto postoji, onda ili ne postoji ili bi moglo prestati postojati ili on želi da postoji. Dakle, granica između Federacije BiH i RS ne postoji – postoji međuentitetska linija razdvajanja.

Jer, kada granica postoji, ona se sama saopćava, svojim fizičkim prisustvom, putem rampe, bodljikave žice, betonskog zida, rijeke, jezera, planinskog grebena.

„... granice Bosne osjećam kao granice sopstvene kože“, pisao je veliki Nedžad Ibrišimović, sažimajući jedno životno-političko osjećanje miliona Bošnjaka, prije svih, kao nacije kojoj od postojanosti i nepovredivosti tih granica upravo ovisi egzistencija.

Bosna i Hercegovina graniči s tri države: Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom. Samo je s potonjom dovršila sve formalnosti oko međusobnog priznavanja granica, ugovor je kompletiran 2015. i usvojen na svim neophodnim instancama.

Sa Hrvatskom je ugovor potpisan 1999, ali nikada nije ratificiran u Saboru našeg zapadnog susjeda, navodno zbog otočića u blizini Neuma, premda se otezanje naprosto uklapa u višedecenijske nesusjedske odnose Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Hrvatska često prelazi granicu prihvatljivog u međususjedskim odnosima.

Slična je situacija i sa granicom između nas i našeg istočnog susjeda, koju najvećim dijelom čini rijeka Drina. Upravo su sporne, između ostalih, dvije hidroelektrane na Drini, izgrađene u zajedničkoj državi.

Nedovršavanja pravnih međudržavnih procedura o granicama između naše i susjednih država svjedoči, dakako, da postoji neki problem. Taj problem imaju susjedi, i njihovi politički čimbenici u našoj zemlji.

Ali ta granica svakako postoji. Prvo kao niz prirodnih granica, kakve i jesu granice između mnogih država u Evropi – rijeke i planinski grebeni – a potom i kao zbir graničnih prelaza i međuprostora od jednoga prelaza do drugog.

Protokolarno-politički upad premijera Hrvatske Andreja Plenkovića u Bosnu i Hercegovinu preko graničnog prelaza koji nije otvoren redovnim putem, nego privremeno, za potrebe amortiziranja njegovog imidža, pokazuje upravo dinamiku granica Bosne i Hercegovine. Nedvojbeno postoje, susjedi ih nedvojbeno moraju poštivati, ali unutar institucija države djeluju zvaničnici kojima je važniji interes susjeda nego ugled vlastite im države. Tako je i izvjesni Ivica Bošnjak, zamjenik a praktično ministar sigurnosti BiH, uspio formalno isposlovati da Andrej Plenković uđe legalno u Bosnu i Hercegovinu preko graničnog prelaza, koji ipak nije otvoren.

Jer za razliku od Ivice Bošnjaka, neki drugi Bošnjaci u strukturama vlasti i institucijama imaju časti i hrabrosti da djeluju u skladu sa interesima svoje a ne susjednih država. Tako bismo mogli opisati i granicu između destruktivne i konstruktivne politike u Bosni i Hercegovini.