Nakon nedavnog sastanka sa čelnikom SDA, predsjednik HDZ-a Dragan Čović svoju informaciju za javnost počeo sljedećom rečenicom: “U nastavku razgovora s političkim dionicima, održao sam sastanak sa Bakirom Izetbegovićem.” Dakle, Čović je sve relevantne bh. političke stranke, s kojima je u proteklom periodu održao sastanke, označio kao političke dionike.

Prema Rječniku bosanskog jezika, dionik je “onaj koji sudjeluje u vlasništvu nad čime, koji ima vlasnički udio, suvlasnik”.

Hrvatski jezični portal kaže da dionik, osim što nosi značenje sudjelovanja u vlasništvu, nosi i značenje sudjelovanja u događaju ili djelatnosti. Ili, prostije kazano, dionik, osim suvlasnik, znači i sudionik ili akter.

U dejtonskom političkom diskursu, riječ dionici (eng. stakeholders) učestala je i kod predstavnika međunarodne zajednice. Tako visoki predstavnik, kao vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, u izvještaju Vijeću sigurnosti UN-a kaže: All political stakeholders… U prevodu: svi politički dionici. Pri tom se misli na sve one, koji sudjeluju u vlasti i donošenju odluka.

Ovo stakeholders, koje ima slično značenje kao stockholders (“dioničari”), jedan je od omiljenih pojmova i Delegacije EU, Američke ambasade itd. Dioništvo označava još jedan važan engleski pojam, kojim se opisuje naš ustavni sistem, a to je power-sharing. Doslovno, dijeljenje vlasti. U tom kontekstu, moglo bi se govoriti o političkim dionicama (shares), a dionicima kao njihovim vlasnicima.

U Čovićevoj rečenici, dionik se odnosi na političke stranke koje sudjeluju u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, kao predstavničkom tijelu vlasti. Međutim, ako imamo u vidu da Čović poima političke stranke kao predstavnike tri konstitutivna naroda, onda su, u izvjesnom smislu, i sama tri konstitutivna naroda dionici, odnosno suvlasnici Bosne i Hercegovine odnosno sudionici u njenoj vrhovnoj vlasti (suverenitetu).

U građanski uređenim državama, suverenitet ili vrhovna vlast pripada narodu, demosu, odnosno građanima kao cjelini. Nasuprot tome, predsjednik HDZ-a ističe da je Bosna i Hercegovina “zajednička država tri suverena, ravnopravna i konstitutivna naroda”, pri čemu ne spominje građane.

Međutim, nasuprot Čovićevoj koncepciji, u preambuli Ustava Bosne i Hercegovine kaže se da “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi, u zajednici s Ostalima, i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav”. (Podvukao H. I.)

Ako su samo tri konstitutivna naroda, putem svojih političkih predstavnika, suvlasnici BiH i sudionici njenog suvereniteta, zbog čega utvrđuju Ustav, zašto se onda u preambuli podcrtava i građani BiH utvrđuju Ustav?

Ako je BiH u vlasništvu tri konstitutivna, zar onda građani nisu suvišni dodatak?

Koja je uopće razlika između konstitutivnih naroda i građana u preambuli Ustava?

Prije svega, građani BiH i konstitutivni narodi nisu dvije odvojene stvari, već dva različita pogleda na jednu te istu stvar – na stanovništvo ili državljane Bosne i Hercegovine.

U prvom dijelu formulacije navedene u preambuli, na stanovništvo BiH se gleda kao na tri konstitutivna naroda i Ostale. U drugom dijelu formulacije se na stanovništvo gleda kao na građane BiH. Ili, kako bi logičari rekli, isto biće je kategorizirano na dva načina.

Prema tome, valja imati na umu da je ustavotvorac (narod BiH) imao dva različita pogleda na sebe, a ne samo jedan. U jednom pogledu, kategorizirao je sebe kao tri etnosa i Ostale, a u drugom kao jedinstveni demos.

To znači da su dionici, odnosno suvlasnici države i sudionici u vrhovnoj vlasti – i tri konstitutivna naroda, preko svojih političkih predstavnika (u Domu naroda PSBiH), ali i građani BiH u cjelini, preko svojih političkih predstavnika (u Predstavničkom domu PSBiH, Predsjedništvu BiH, itd.).

Vlast se, u drugom domu Parlamentarne skupštine, dijeli između tri konstitutivna naroda, što ih čini dionicima; dočim se, u prvom domu i Predsjedništvu, vlast dijeli između građana dva entiteta, što ih također čini dionicima.

Tako u odluci U5/98 Ustavni sud BiH kaže da “striktna identifikacija teritorije i određenih etnički definisanih članova institucija Bosne i Hercegovine, s ciljem predstavljanja određenih konstitutivnih naroda, nije čak usklađena s pravilima o kompoziciji Predsjedništva BiH, kako su naznačena u članu 5, paragraf 1.”

Ustavni sud BiH u toj odluci kaže da član predsjedništva iz RS “ne predstavlja Republiku Srpsku kao entitet, niti srpski narod, već sve građane RS kao izborne jedinice. Isto važi i za Bošnjaka i Hrvata kao članove Predsjedništva izabrane iz Federacije.”

Dakle, kada je riječ o načinu izbora članova Predsjedništva, na stanovništvo BiH, odnosno na glasače se ne gleda kao na tri konstitutivna naroda, već kao na građane Republike Srpske i građane Federacije.

Upravo zbog toga, članovi Predsjedništva BiH, po Poslovniku (čl. 10 i 42), imaju pravo pokretati proceduru zaštite vitalnog entitetskog interesa, a ne vitalnog nacionalnog interesa. Vitalni nacionalni interes mogu pokrenuti delegati u Domu naroda PSBiH.

Tako se navodi da predložena odluka “može biti proglašena destruktivnom po vitalni interes bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog naroda većinom glasova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata”.

Dakle, ne po interes jednog od dva entiteta, već po interes jednog od tri konstitutivna naroda.

Razlog tome je što, za razliku od članova Predsjedništva BiH, koji predstavljaju građane FBiH i RS, delegati u Domu naroda predstavljaju tri konstitutivna naroda.

Tako Ustavni sud BiH, u odluci U23/14 (paragrafi 50-51), kaže da je “osnovna zadaća Doma naroda zaštita konstitutivnosti naroda”, te da “pravo na demokratsko odlučivanje koje se ostvaruje legitimnim političkim predstavljanjem mora biti zasnovano na demokratskom izboru delegata u Domu naroda FBiH onog konstitutivnog naroda koji predstavlja i čije interese zastupa”.

Ovakvo tumačenje svrhe Doma naroda znači da u našem ustavnom sistemu, uz druge, postoje zaista i predstavnici konstitutivnih naroda.

S obzirom da su i Amerikanci i naša delegacija bili svjesni poteškoća u funkcionisanju države s tako visokim stepenom decentralizacije, insistirali su na specifičnoj koncepciji Ustavnog suda BiH, koji igraju ulogu suplementa nedostajućeg jedinstvenog suverena,

Tako u zaključcima Izvršnog odbora SDA usvojenim neposredno prije početka dejtonskih pregovora (20. oktobra 1995.) piše da je izlaz u “ugrađivanju jednog mehanizma za deblokadu”, a zatim se precizira: “To bi vjerovatno bio Ustavni sud, koji bi, u ovom slučaju, uključivao i nekoliko stranih sudaca.” Istu koncepciju Ustavnog suda imala je i američka delegacije, na preporuku Clintonovog pravnog savjetnika Lloyda Cutlera. To je rješenje na kraju i uvršteno.

Ustavni sud BiH ciljano ne čine predstavnici tri konstitutivna naroda. Osim domaćih sudija, koje Ustav ne prepoznaje kao Bošnjake, Srbe ili Hrvate, a biraju ih domovi građana u entitetskim skupštinama (a domovi konstitutivnih naroda!), u Ustavnom sudu imamo i evropske sudije. Također, Ustavni sud svoje odluke donosi prostom većinom, bez mogućnosti entitetskog ili nacionalnog veta.

To znači da je, u našem političkom sistemu, bitan dionik i međunarodna zajednica, koja, osim kroz evropske sudije u Ustavnom sudu, djeluje i kroz Ured visokog predstavnika.

Tako da, kada se govori o dijeljenju vlasti i dionicima u političkom sistemu Bosne i Hercegovine, treba uvijek, uz konstitutivne narode i njihove političke predstavnike, kao nesumnjive dionike, navesti i predstavnike građana, kao i međunarodnu zajednicu, kao također bitne dionike.

U protivnom, zapadamo u propagandne simplifikacije i parolaške, dogmatske tvrdnje, poput one - da su isključivi vlasnici BiH tri konstitutivna naroda Bošnjaci, Srbi i Hrvati; ili da su isključivi vlasnici - građani BiH. Dakle, etnos ili demos. Ustav BiH je, očigledno, gipkiji od tih dogmatskih tvrdnji, te stanovništvo prepoznaje, u različitim kontekstima, i kao tri konstitutivna naroda i kao građane BiH.