Zašto mislimo da smo pametniji od predaka i da nikad nije bilo bolje

Skoro sam prisustvovao ceremoniji povodom 489 godina Gazi Husrev-begove biblioteke. Dodjela plaketa i priznanja, prigodna obraćanja i kuloarsko ćaskanje obično prate takve događaje, ali meni je na prvom mjestu bio prijatan i ugodan ambijent.

Tema rupture međunarodnih odnosa koja vrhuni javnim mnijenjem, a koja je posebno eksplodirala posljednjih mjeseci, dovela je do toga da se svi bave globalnim pitanjima. Tako je ta tema svoje mjesto našla i na ovom skupu. Jedna teza ovogodišnjeg dobitnika nagrade, Hilme Neimarlije, lično me je značajno zaintrigirala, jer se iz diskursa ludosti koju svjedočimo uzdigla u misao o dvojbenosti opće paradigme. Nije nova niti dosad neizgovorena, ali je ponovo zagolicala i privukla moju pažnju, jer je se, barem mi tako djeluje, ne tretira dovoljno studiozno. Naime, profesor Neimarlija je kazao da temeljni problem našeg vremena, iz kojeg se procesuiraju potresi i nemiri, možemo sažeti u svojevrsnu kriza smisla.

Dakako da su zaglušujući ratni zvukovi i prejako izgovorene riječi svjetskih vođa stavili ekonomske razloge u prvi plan. Sadašnja geopolitika beskompromisna je borba za resurse. Razlozi su višestruki. Zaokruživanje gravitacionih polja već sada jasno uočljivih centralnih polova jedan je od njih. Drugi razlozi dolaze iz konglomerata želja onih koji gube višestoljetne privilegije. Bivše evropske kolonijalne sile, u prvom redu Francuska, mogu biti dobar primjer, jer su čak i pored snažne neokolonijalne politike minimizirale gotovo sve pozicije koje su imale u posljednjih pedesetak godina i iz kojih su crpile dobar dio ekonomske i političke moći. Izgleda da još samo Maroko čvrsto stoji na pariškoj uzici, dok su ostale zemlje, posebno u regiji Sahela, u procesu punog skidanja okova.

Međutim, Francusku prvotno izdvajam kao faktor koji je suštinski oblikovao svjetsku modernu društvenu i političku misao. Od Francuske revolucije do danas upravo je iz ove zemlje dolazio revolucionarni zov koji je stajao na temeljnoj ideji društvene promjene i kontinuiranog progresa. Perpetuiranje ove ideje imalo je različite faze i ishode, ali je jasno da je uspon modernosti sjedinjen sa sviješću o kontingenciji kao temeljnom karakteristikom. Ništa više nije bilo samorazumljivo i bez alternative, govorili o institucijama ili oblicima modernog života; promjena u čijoj srži se nalazila kontingencija postala je smisao. Pretpostavka da sve što postoji u društvu može biti i drugačije rasla je snažno, nezaustavljivom progresijom.

Holistički zahvat nove društvene misli pokosio je norme i vrijednosti, zakone, kulturu i ekonomiju, konačno društvo u cjelini, a “kultura kontingencije“ svojski je pristupila oblikovanju i mijenjanju društvenog svijeta. Kako kaže Hartmut Rosa, izuzetni njemački teoretičar, biti kontingentan značilo je biti otvoren za mogućnost transformacije, čak i izazivanja revolucije, odnosno biti spreman za horizont mogućnosti koji se otvara i ispunjava uvijek novim činovima “činjenja“.

No, recentni opći trendovi doveli su do ponovnog preispitivanja. Još krajem 20. stoljeća Jean-Francois Lyotard je svojim djelom The Postmodern Condition (1979), u argumentiranju o kraju velikih narativa, pa tako i narativa o modernosti, ustvrdio da su kao takvi izgubili kredibilitet. Ovdje nije značajno njegovo ne tako uvjerljivo tumačenje o velikim narativima koliko o kredibilnosti. Postmoderna je, dakako, sve potpuno ubrzala otvarajući prostor općoj kontingenciji. Hartmut Rosa je u tom smislu razvio teoriju socijalnog ubrzanja, tvrdeći da se tempo modernog života povećavao tokom vremena, što je stvorilo situaciju u kojoj se čini da vrijeme ističe, čak i dok tehnologija obećava uštedu vremena. Da se oslonim na jednu značajnu misao iz islamske tradicije – brz protok vremena, tj. osjećaj da vrijeme brzo prolazi, povezan je sa gubitkom dobra, bereketa koje se u njemu nalazi.

Ključna figura kritičke teorije, Rosa je bio zaokupljen idejom da modernost karakteriziraju ne samo promjene nego i kontinuirano ubrzavanje društvenih. Nesumnjivo je s tim u vezi najznačajniji suvremeni mislilac. Činjenje je samo sebi postalo smisao, a njegova vrijednost je dokazivana u promjeni koja nije morala biti tek vidljiva nego i česta. Dapače, što češća. Promjena je izgubila kvalitativnu dimenziju, njeno odvijanje je postala nužnost, a rezultat nebitan. Da se, opet oslonim, ovaj put na naše skorašnje političko iskustvo – promjena je morala da se desi makar i na gore. Vjerujem da je i posljednji veliki potres koji se odigrao na ovoj matrici, LGBTIQ+ ideologija, u svojim određenim agresivnim promjenama imao odsjaje logike “što gore – to bolje“.

Da se vratim krizi smisla.  Teško je zanemariti skoro nevjerovatne domete kolektivnog Zapada, posebno u segmentu naučne inovativnosti i kritičkog promišljanja. Značajno je u ovoj raspravi podvući Zapad jer je upravo civilizacija izrasla iz ere prosvjetiteljstva dominantno oblikovala naš svijet u posljednjih 300 godina. I u ovom trenutku, kad se potrage za novim pristupima traže i grade, teško je promišljati izvan te paradigme i epistemologije. No ključni problem koji je doveo do tačke na kojoj su stvari obesmišljene, a kada kažem stvari, mislim na sve pa i život kao takav, dogodio se u bespogovornom rušenju svih oblika autoriteta. Sloboda koja se na taj način osvajala stvarala je prostor gore spomenutom ali isto tako dezintegrirala čovjekove praiskonske oslonce i utočišta. Slobodan, univerzalizirani čovjek postao je globalan i težio je punoj promjeni, deautoritativnom procesu unutar čitave vrste.

Moderni čovjek je, u umišljenoj nadmoći, svoga pretka smatrao nazadnim, jer ga je tumačio doslovno, iako je njegov predak svoj svijet tumačio simbolički. Iz tog osjećaja intelektualne nadmoći, potpomognute tehnološkim zadivljujućim napretkom i dostignućima, rođena je misao o našem vremenu kao najboljem koje je ikad postojalo. Međutim, niti se desio kraj historije niti je zapadna sloboda opstala kao preuzvišena paradigma. Istok je obnovio tradicionalne vidove društvene kohezije, nebitno govori li se o socijalizmu ili nekim drugim formama. Događaji su razorili narativ o vrijednostima zapadnog liberalizma. Genocid u Gazi i nerijetko filmskom trakom zabilježeno dostojanstveno suočavanje sa smrću Palestinaca, ljudima diljem planete poljuljao je temelje shvatanja o svijetu, čovjeku i životu.

S druge strane, establišment koji simbolizira progres postao je upitan. Ne radi se tek o grabežljivom mentalitetu, sklonosti ka prevari i nasilju već i o potpunoj prizemnoj logici djelovanja. Upravo tu je i došlo do krize smisla. Uzdrmani stari autoriteti su odavno izgubili glas. Njihovi moralni kodovi i pouke suvremenom čovjeku nisu ništa više od priče iz dječje slikovnice. Ali trenutni odnosi i ponašanje predvodnika slobodnog i progresivnog svijeta razorilo je i posljednju nadu u njihovu idejnu konzistentnost. Ovih dana kada u Davosu uporno ponavljaju kako je stari poredak srušen, ali bi trebali biti svjesni da je srušena i njihova uloga u svijetu koji izrasta, ali i ideja kontingencije. Ljudima treba izvjesnost i neupitna istina. Oni su taj put odavno promašili.