Šetati s Markom Vešovićem po Sarajevu: Koliko zaboravljamo

Postoji koncept poznat kao užas zaborava: zaborav boli koliko i sjećanje. Sve te parole Pamtimo, Ne zaboravljamo, Sjećamo se – upregnute u jedan jedini zadatak, čuvanje sjećanja – samo potvrđuju koliko zaboravljamo.

Marko Vešović će na jednom mjestu u knjizi Smrt je majstor iz Srbije iznijeti sličnu misao – mozak nam ne služi za pamćenje, već za zaboravljanje. Tako će reći da je zaboravio planine patnje tokom Opsade Sarajeva, da je kroz sito sjećanja ostalo samo zlato, trenuci radosti, duhovita opaska prijatelja, kćerkicin biser i slično.

I zaista, u knjizi se i može vidjeti to Vešovićevo prosijavanje. Kao da je grozničavo bilježio bljeske ljepote, smijeha, života, ali i svakodnevni užas opkoljenog Sarajeva, koji je podrazumijevao da te svakog časa granata može pretvorenog u pekmez, razmazati o kakav betonski zid, pa stoga mora svoje znanje o paljanskim poštenjačima obnarodovati, mora ostaviti pisani trag ljudima koji će jednog dana tumačiti ovaj kijamet.

Zabilježit će kako su Sarajlije tokom opsadnih dana izgledali kao da te gledaju tuđim očima, ne svojim. Jedan od fenomena stvarnosti jeste da postoje stvari neopipljive, nemjerljive, a stvarne. Bol je jedna od njih. Koliko su granate štete učinile gradu, to je mjerljivo, koliko je boli učinjeno ljudima, to je u tragovima vidljivo, ali nemjerljivo.

Bljeske života bi vidio na njihovim licima, na tim dobro očuvanim utopljenicima, kada bi se zapodjenula kakva priča. Treba trabunjati, spasonosno će zaključiti, naročito onda kada bude sanjao da ide da se razračuna sa zločincima, pa mu njegov saputnik u snu sugerira kako on ipak spretnije barata mašinom (pisaćom) nego mašinkom, pa će se kroz čitavu knjigu, koja je zbir kolumni, ispovijesti, kratkih zapisa, koje je pisac skupljao tokom rata, Vešović koristiti perom kao mašinkom.

I sami ljudi kao da su bili svjesni njegovog višeg zadatka, pa su ga zaustavljali na ulici da mu prenesu ono što oni ne umiju da napišu. Svi su, zajedno s piscem, i onda kada je sve izgledalo besmisleno – naročito riječ – shvatali da je priča i zapis ipak nešto više od trabunjanja, mada ni samo trabunjanje, kako rekosmo, nije sasvim bezvrijedno.

Čitajući knjigu, kao da hodate ulicama ratnog Sarajeva, sjećanje oživi, onako kako Sarajlije ožive kada pričaju o ratu, ma koliko to paradoksalno zvučalo, ali vam je pratilac lično pisac. Sve pročitano ima Vešovićev glas, kao da on lično baš vama sve pripovijeda.

Reći da je Vešović umio pisati, zvuči izlišno koliko ustanoviti da je jutros sasvim sigurno svanuo novi dan, ali ono što nam je ostalo, nakon što je Vešović otrgnut ovom gradu, jeste praznina koju je nekada ispunjavalo piščevo umijeće pričanja, a Vešović je bio jedan od ljudi koji su umjeli lijepo pričati.

Čovjek kao da sebe upregne u jaram nakon takve izjave, jer valja sve što nadolazi ispripovijedati približno lijepo, kako se ne bi puno oduzelo od sveukupnog utiska, jer prepričati koliko je neko lijepo umio pričati uzaludna je rabota, ali oni koji su imali priliku slušati Vešovića, znaju koliko je dragocjeno imati pred sobom svijet ispripovijedan njegovim glasom, ovjeren njegovom autentičnosti, koja se opet ne može ni prepričati ni odglumiti.

Na tim ulicama, oslušnete pokoji događaj s linije, cvrkut djevojčice, koja je za rođendan dobila visibabe, ispovijest sestre, kojoj su brata klali četnici uživo, prenoseći događaj putem upaljene motorole, kojoj jedini trag života na licu može izmamiti spomen njene tetke i mora, ispovijesti silovanih žena i djevojčice, koja se izgubi u igri s lutkama, češljajući im kose, a stomak joj do zuba, anegdote sa Sidranom, za kojeg je rekao da bi više volio bolovati od raka s njim u Sarajevu nego s bivšim prijateljem, Nikolom Koljevićem, na Palama vladati svijetom.

Na više mjesta će pisac reći kako je Sarajevo i ostanak u njemu njegov izbor, kao da je time stalno polagao račun u amanet svojoj majci Darinki, koja ga je jednom prilikom ošišala na basamake, takoreći unakazila, pa onda udijelila lekciju kako bi njena djeca trebala da brinu kako se ponašaju, a ne kako izgledaju; svome djedu Simeunu i babi Jovani, svjedocima pokolja nad muslimanima u Vraneškoj dolini, od kojih su neke i uspjeli spasiti; babi Jovani, koja bi svojim režućim pogledom dijelila moralne lekcije djeci, kada bi se takve priče prenosile u kući, kaže pisac kao da je prebirala po djeci ima li u njima kakve japije za kasapina.

Tako će reći da je grad počeo osjećati svojim tek kad ga je u njemu zatekao džehenem, ali i da je dotad bio samo pripravnik Marko Vešović, da je u ratu tek, i to svojim izborom, postao ono što jeste.

U jednom intervjuu, objavljenom 2015, kada je uglavnom odbijao davati intervjue, noseći dušu naizvrat i ne krijući povrijeđenost (ne ulazeći sad u njene razloge), Vešović će ponovo ustvrditi da je sebe osudio na Sarajevo, pritom bez kajanja i patetičnosti, da ne pomišlja da ide iz njega, da je u njemu napisao sve svoje i da je baš ova knjiga, Smrt je majstor iz Srbije, njegova zadužbina.

Kako se sve više bližiš kraju knjige, kako tvoj razgovor s piscem počinje da iščezava, a uz to i sjećanje i čitav svijet koji je na trenutak oživio pred tvojim očima, naporedo te preplavljuje nagovještaj zaborava, koji na kraju knjige neminovno čeka, onaj ljudski, urođeni, i da te on zaista boli koliko i samo sjećanje.