Vrijeme pojednostavljenja: Je li vjernik uvijek desničar?

Koliko puta ste čuli staru  formulu: vjernik (praktikant) = desničar = konzervativac? Toliko puta da je postala narativni klišej, ali iz takve, pojednostavljene logike proistekla, tvrdnja je naprosto netačna.  

Kada bismo Boga ugurali u spektar nastao u francuskoj skupštini prije 250 godina, tada bi kategorizacija po osi lijevo–desno donekle i imala smisla. Problem je samo što religijske tradicije postoje nekoliko hiljada godina prije nego što je iko u Parizu „sjeo“ lijevo ili desno od predsjedavajućeg. No, ništa nije tako jednostavno kao što političke etikete žele prikazati. Stvarnost je, kao i ljudi, daleko složenija.

Savremena javno-politička mapa često traži da se ljudi svrstaju – desni: religiozni, od hijerarhije, granica, „naših vrijednosti“. I lijevo orijentisani: nužno ateistički liberali koji žele ukinuti porodicu i tradiciju. Među prvima možeš biti poslušni tradicionalista ili opasni fanatik, dok se moralno osjetljiv kritičar sistema ne uklapa u obrazac. Sredine nema, jer je licemjerna, pogana i ulizivačka na drugoj strani. Kompleksnost je ukinuta zbog preglednosti. Koga psovati? Desne, jer nisi dovoljno adaptabilan/na, ili lijeve, koji u pustoj ozlojeđenosti pucaju na sve sveto. The struggle is real.

Religijska (u ovom primjeru islamska) etika prirodno rezonira s principima socijalne pravde, kritikom moći i koncentracije bogatstva, univerzalnom odgovornošću prema potlačenima, moralnom osudom sistema koji proizvodi strukturalnu nepravdu – i to s takvom preciznošću koju bi i Marx potpisao.

Da, religija čuva kontinuitet, ritual i osjećaj svetog, ali ta ista religija šalje izabrane ljude da isključivo „kvare“ postojeći poredak, poslanici nasuprot moćnika svog vremena (Musa ne pregovara s faraonom oko poreskih olakšica, on traži oslobađanje robova itd.)

Progresivne promjene, kako pokazuje pakistansko-američka profesorica Asma Barlas, ne moraju nužno doći spolja, kao liberalni dodatak, u određenim instancama. One mogu nastati i iz same logike Objave, kada se ukloni sloj interpretativne dominacije. Vjernici nisu homogena grupa. Sveti tekstovi nisu Kapital, ali i jedno i drugo postavljaju neugodno pitanje: šta radimo sa sistemima koji proizvode siromaštvo i privilegiju kao strukturu?

Vjera nije smještena na desnicu, nego je desnica često pokušavala prisvojiti religiju kao dekor vlastite moći. Teolozi poput Grega Boyda u The Myth of a Christian Nation kritiziraju instrumentalizaciju religije u političke svrhe, naglašavajući da vjera nije ekvivalent konzervativnoj ili desničarskoj ideologiji.

Savremena evropska desnica često koristi nacionalizam, populizam i religiju za mobilizaciju masa, pritom marginalizirajući kritičke glasove. Studije iz 2025. godine pokazuju da desničarski populisti u Njemačkoj (AfD) i Italiji (Fratelli d’Italia) koriste religijske simbole i retoriku kako bi kreirali narativ o „civilizacijskom identitetu“ i opravdali antiimigrantske politike (Right‑Wing Populism, Religion, and Civilizational Identity, 2025).

Međutim, otvoreni vjernici u AfD-u su rijetka pojava, kako prenosi DW. Jer velike hrišćanske crkve, kao i njemačke službe bezbjednosti, optužuju stranku za govor mržnje i podsticanje netrpeljivosti. U njemačkom društvu, kao i u cijeloj Evropi, vjera igra sve manju ulogu. AfD je posebno jaka na istoku Njemačke, koja je natprosječno sekularna – zbog 40 godina socijalizma.

Konflikti koji se često pripisuju religiji zapravo odražavaju šire društvene polarizacije, a ne prirodni ili nužni ishod religijske predanosti. Studija objavljena u Frontiers in Political Science pokazuje da konzervativni socio‑politički stavovi nisu inherentno religijski, niti su religiozni ljudi automatski konzervativni.

Ista istraživanja ukazuju da su konflikti, poput onih oko LGBTQ+ tema, vidljivi i među sekularnim populacijama, što znači da se ta pitanja ne mogu isključivo pripisati religijskim identitetima.

Jedan od najčešćih argumenata protiv religioznih osoba u političkom kontekstu jeste da religija vodi ka netrpeljivosti prema „drugima“. Ipak, nova istraživanja pokazuju drugi obrazac. Članak iz Politics and Religion ukazuje da efekt religije na stavove poput netrpeljivosti ili nativizma nije univerzalan, nego da ovisi o političkom okruženju, ekonomskim i kulturnim faktorima. Štaviše, globalni trend porasta sekularnosti i smanjenja tradicionalnih religijskih identifikacija povezan je sa politizacijom religije kroz desničarske narative, a ne s inherentnim političkim karakteristikama same religije.

Religioznost sama po sebi nije ekvivalent desnici, svjedočenje o postojanju Boga nije članska karta za klub konzervativaca, i ovu binarnost odnosno pojednostavljene kategorije je neophodno odbaciti.

Umjesto toga, potrebno je istaći da je religijski identitet multifaktorski i složen, oblikovan historijskim, kulturnim i moralnim kontekstima i može se izraziti kroz niz javno političkih stavova, kritičkog mišljenja i društvenih angažmana.