Trojka u snijegu: Mračna sjenka komunalne privrede

Bilo je to negdje između 2007. i 2010. godine. Tokom jedne od jačih zima na tuzlanskim ulicama nagomilalo se snijega i leda koje komunalci, unatoč kritikama građana, nisu čistili. „Ne čisti se snijeg ni u Norveškoj, nego se čeka da se otopi“, izjavio je tim povodom tadašnji tuzlanski gradonačelnik, a današnji državni parlamentarac Jasmin Imamović.

U toj, već zreloj fazi njegove vladavine, obilježene papagajskim ponavljanjem kako će Tuzla od industrijskog postati veliki turistički centar, niti jednog trenutka mi nije palo napamet da bi ono što Imamović govori moglo biti tačno. Mislio sam da Imamović jednostavno izmišlja ili prenosi nešto što je od drugih pogrešno čuo.

Pa ipak, nakon što sam u Norveškoj, jednoj od najbogatijih evropskih i najsrećnijih svjetskih zemalja, tačnije njenom, beskrajno urednom glavnom gradu, proveo dvije zime, mogu posvjedočiti da je doista tako. Led u centru Osla se ne čisti, a u rezidencijalnim zonama se čisti tamo gdje stanovnici plate privatne firme.

Nije rijetkost vidjeti ljude na skijama u centru grada, a nije rijetkost ni dobiti od poslodavca ujutru mail da se ne mora na posao. Dešava se da, usljed stvaranja tzv. crnog leda, dođe do ispada javnog prijevoza. Reklame za privatne službe koje se bave uklanjanjem ledenica s krovova prisutne su širom grada, a najčešće bas ispod spomenutih ledenica.

Zašto ljudi koji žive na Balkanu, u jednom od njegovih najnepristupačnijih i najbrdovitijih dijelova, očekuju da pola metra snijega prođe bez ikakvih posljedica po njihove živote? Šta je to što stanovnike grada okruženog planinama na kojima su, kako se vole prisjetiti, prije 42 godine održane Zimske olimpijske igre, čini nespremnim i nevještim u suprotstavljanju zimskim pošastima?

Kako to da za gotovo 20 godina života u Sarajevu nikada nisam vidio one navlake s šiljcima koje se stave na čizme (a koje mi zovemo kramponi jer nemamo svoj izraz za njih) da s njima možeš sigurno gaziti po ledu? I zašto svi moji prijatelji, kada me pitaju kako je u Norveškoj, jedino na ove priče o čišćenju snijega i leda ne vjeruju i sumnjičavo vrte glavom, pa čak i kada im pokažem malo udubljenje na čelu, suvenir od potresa mozga od pada na ledu? Ne mogu reći da sam pronašao odgovor na ova pitanja. Mogu ponuditi pretpostavku za koju će mi biti zadovoljstvo da ih bilo koji čitatelj opovrgne.

Normativna očekivanja ljudi na jugu Evrope mnogo su veća od onih na sjeveru. U bilo kojoj zemlji južne Evrope potpuno je normalno započeti rečenicu s „Hoće li u ovoj zemlji ikada…“, na što se onda nastavlja neka od pritužbi koje imaju, ali ponekad i nemaju osnova, a koju će sugovornik da potvrdi ili na nju doda druge strašne pojedinosti. Ovakvi spontani izljevi nezadovoljstva su u Skandinaviji rijetki. Dobar dio skandinavske sreće ne proizlazi iz materijalnog obilja, već duhovnog spokoja i samozadovoljstva. Ali, ovaj spokoj i samozadovoljstvo ne proizilaze nužno iz višeg kvaliteta javnih usluga. Ako sjedite za večerom s nekim od expata koji rade u Norveškoj, jedan od najlakših načina da započnete razgovor je da ispričate nedavno iskustvo koje ste imali sa norveškim pružaocem usluga u javnom zdravstvu.

Istražujući zašto su, unatoč vremenskim prilikama i kvalitetu usluga, koje ne odskaču baš u svemu od europskog prosjeka, Skandinavci toliko zadovoljni, istraživači su otkrili visok stupanj socijalnog povjerenja i kohezije. Jednostavno, nije Skandinavcima dobro jer imaju više nego zato što se rijetko ili gotovo nikad ne osjećaju prevarenim od strane vlasti. Kada dođe do sistemskih neuspjeha koji su očigledni i pogađaju širi krug ljudi, kao što su redovi u hitnoj pomoći ili nečist led, Skandinavac je spreman na odricanje. Suprotno tome, čovjek Juga u tome automatski vidi prevaru ili, u najmanju ruku, selektivnu pravdu jer vjeruje da vlast raspolaže neograničenim resursima, samo sto oni ne dolaze do građana.

Ta vjera u nepovjerenje ugaoni je kamen našeg političkog mišljenja i hrani očekivanja da se snijeg hvata u letu, a da ulice budu očišćene brže nego što je to slučaj bilo gdje u snijegom zametenoj Evropi. Jugobumerističko stanovište na kojem je, još od sredine osamdesetih dobar dio naše građanske orijentisane inteligencije, jeste da je upravo to evropski standard. Da u toj Evropi, kao paradigmi razvijenog svijeta, političari služe građanima, koji ih često ni ne poznaju. Da je odgovornost nosioca javne funkcije neupitna i da sama po sebi stvara kapacitet za rješavanje najtežih problema.

Na valu očekivanja da je moguće brzo učiniti život građana boljim, a odgovornost javnih funkcionera povećati, Trojka je došla na vlast. Ali, iako se u kampanji nije istakla naročitim obećanjima da će suzbiti secesionizam i sačuvati domovinu, ona je fokus svog djelovanja mnogo više usmjerila na to nego na lokalne, komunalne politike.

Njen osnovni vanjskopolitički uspjeh nisu ekonomske investicije već postavljanje cvijeta Srebrenice pred zgradu Ujedinjenih nacija. U svojim diplomatskim nastojanjima, Trojka se trudi da prikaže da je u suprotstavljanju politici Milorada Dodika mnogo agilnija nego SDA. Svojim odnosom prema visokim državnim pitanjima ona hoće pokazati da nije izdajnička. O tome koliko je to bilo korisno, nekom drugom prilikom, a na ovom mjestu ćemo reci da je takvim stavom demonstrirala da joj se SDA uvukla pod kožu i da više drži do toga što se o njoj priča nego onoga što radi.

Ali, u komunalnom segmentu djelovanja, Trojka je morala biti bolja od SDA. Jednostavno, očekivanja koja možda i nije sama stvorila, ali jest amplificirala, bila su takva. To posebno važi za Našu stranku koja je cijeli svoj comeback od 2010 – kada je doživjela totalni fijasko na izborima – pa do 2018. bazirala na tim temama.

Međutim, činjenica je da je u sredinama gdje je ona i njeni partneri na vlasti rješenje nijednog komunalni problem nije bolje nego što je bilo ranije. I da jeste, u situaciji u kojoj za dan dobiješ pola metra snijega dvojbeno je koliko bi učinkovitiji bili djelatnici sarajevske komunalne privrede. Ali, bilo bi dosljednije i usklađenije sa potrebama vlastitog izbornog tijela.

Za dobrobit BiH, bilo bi mnogo korisnije da u ovo vrijeme koje joj je preostalo u ovom mandatu pokuša da makar građanima Sarajeva kvalitetno komunicira šta je, zapravo, stanje u komunalnoj privredi i koliko je realno da se postojeće zagađenje, gužve, odvoz smeća, smrad Miljacke, čišćenje snijega riješi i koliko bi to sve koštalo.