Zapad nasiljem pokušava od Irana napraviti Siriju

Prizori brutalnog oružanog nasilja nasilnih elemenata među prosvjednicima rijetko su viđeni u protestima ranijih godina u Iranu. To je potvrdio i Trita Parsi, potpredsjednik Quincy Institute za odgovorno državništvo u Americi. Prema novinskoj agenciji Tasnim, broj ubijenih policajaca je 109, uključujući pripadnike iranskih specijalnih snaga. U Teheranu je zapaljeno 26 kuća, a podmetnuti su i požari u 34 džamije, 40 banaka, 15 trgovačkih centara, 13 vladinih zgrada i 50 vozila javnih službi. Na jednom snimku se vidi grupa demonstranata kako prebija policajca a zatim ga živog spaljuje, dok jedna djevojka to snima mobitelom. Druga grupa demonstranata šutira beživotno tijelo na pločniku. Vidi se i kako demonstranti bacaju Molotovljeve koktele i pale zgrade. Protesti su prešli granice dozvoljenog i postali oružana pobuna.

Uhapšeni su svjedočili kako su ih nalogodavci instruirali da pucaju ljudima u glavu kako bi krivicu prebacili na sigurnosne snage, izvijestio je državni emiter IRIB. Jedna organizacija za ljudska prava u Iranu (HRAI), sa sjedištem u SAD-u, koju finansira američka Nacionalna fondacija za demokratiju (NED), bliska CIA-i, saopštila je da je poginulo 116 demonstranata. Trump je to pripisao stampedu. Iranski predsjednik Masud Pezeškijan je kazao da njegova vlada čini velike napore da riješi probleme ljudi koji protestuju mirno i u zakonskim okvirima.

Šef iranskog Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost Ali Larijani pozvao je na odlučnu akciju protiv izgrednika. Na telefonima nekih demonstranata, navodno, pronađeni su i video snimci s uputama stranih obavještajnih službi kako da se ponašaju u slučaju hapšenja. Sugerirano im je da koriste imidž vrhovnog vođe Alija Hamneija i generala Kasema Sulejmanija kao pozadinu na svojim telefonima kako bi prikrili pravi identitet i pozirali kao lojalni patrioti.

Američki predsjednik Donald Trump je zaprijetio da će poduzeti oštre mjere protiv Irana ako se iranske vlasti usude "ubijati ljude" koji protestuju zbog ekonomske krize. Budući na ranija iskustva s američkim ratovima, intervenciju u Venecueli, prijetnje invazijom Grenlanda i obojene revolucije koje su prethodile smjenama neposlušnih režima, bilo bi naivno povjerovati da su najnoviji protesti u Iranu tek spontani izraz demokratske volje iranskih građana pritisnutih teškim ekonomskim uvjetima pomoću kojih žele izraziti nezadovoljstvo i očaj.

Po broju učesnika protesti su znatno manji od ranijih, ali su po odabranom trenutku, metodama infiltriranih elemenata koji se kriju iza protesta i geopolitičkom okruženju i odnosu snaga, opasniji od ranijih. Postoje brojni pokazatelji da proteste militarizira opozicija izvan Irana i zapadne i izraelske tajne službe.

Opoziciju predvode ostaci starog monarhističkog klijentelističkog režima i iranske terorističke grupe u zemlji i inostranstvu. Neke su stacionirane u Albaniji. Protesti jesu stvarni i opravdani, a u početku ih je podržao i iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei, pohvalivši nezadovoljne trgovce kao najvjernije idealima islamske revolucije. Ipak, neprijatelji Irana koji se lažno predstavljaju kao prijatelji iranskog naroda, vide ih kao idealno pokriće i ambijent za stvaranje haosa i vođenje hibridnog rata (weaponization), na čijim bi ruševinama ako uspiju instalirali novu marionetsku vlast.

Iran je jedna od rijetkih suverenih država koja vodi nezavisnu politiku i ozbiljno se suprotstavlja izraelskom regionalnom ekspanzionizmu i zapadnom hegemonizmu. To su pravi razlozi zašto Iran žele srušiti. Militantna sekularistička opozicija slogane sloboda, demokratija i ljudska prava koristi kao paravan, huškajući pritom prosvjednike na upotrebu terorističkih metoda, paljevinu, vandalizam i ubistva, što ne dozvoljava ni jedna država na svijetu. Vandali i ubice u zapadnim antiiranskim medijima se glorificiraju kao nosioci nove revolucije.

Iranska opozicija se nada da će protesti ovoga puta uspjeti i pomoći joj da proizraelskog satrapa Rezu Pahlevija mlađeg, kako je nedavno napisao reisul-ulema emeritus, dr. Mustafa Ceric, na bijelom konju dovede na prijestolje u Teheranu, koje je njegov otac napustio 1979. bez velikog otpora. Protesti se koriste i kao instrument za mobilizaciju i poticanje na pobunu etničkih grupa u Iranu čiji partikularni etnički sentiment postoj i legitiman je a koji se želi naoružati.

Iran je multietnička država koju iranski neprijatelji žele etnički, regionalno i sektaški fragmentirati i balkanizirati u nadi da će preusmjeriti energiju njenih sigurnosnih snaga i iscrpiti njene kapacitete, fokusirajući je na pacificiranje unutrašnjih nereda, oslabiti snagu i slomiti volju iranskog naroda da se odupre vanjskoj agresiji. Iranski prosvjednici su, barem njihova većina, mladi ljudi koje se ne sjećaju despotizma prethodne monarhističke vladavine.

Oni poznaju samo postrevolucionarni Iran i frustrirani su teškim ekonomskim i socijalnim uvjetima i prirodan su materijal za vanjsku manipulaciju. To pak ne znači da je u Iranu sve u redu i potaman, naravno da nije. Ali, planeri i arhitekti rigoroznih ekonomskih sankcija protiv Irana to najbolje znaju i zato i jeste cilj sankcija da život običnih građana otežaju i dovedu do tačke pucanja kako bi izazvali revolt, erupciju, pobunu i oštru reakciju vlasti.

Sa stanovišta iranskih protivnika, to je idealan ambijent za kreiranje građanskog rata i unutrašnju destabilizaciju kao preuduvjet za vanjsku agresiju ili unutrašnji puč. Zapadni i izraelski arhitekti iranskih pobuna frustrirani su dosadašnjim neuspjesima da izazovu promjenu režima, posebno za vrijeme dvanaestodnevnog junskog rata protiv Irana 2025. Oni danas žele izazivati razdor u vrhu piramide vlasti kako bi međusobno posvađali različite frakcije.

Zagovornici protesta u Iranu tvrde da je danas pravi trenutak za rušenja iranske vlasti. Uvjereni su da je Iran oslabljen napadima Izraela i Amerike. Iranska vojna moć, regionalni položaj i dubina odbrane prema Izraelu, u očima iranskih protivnika, desetkovane su. Zaključak o iranskim sposobnostima i nivou rješenosti da brani svoju nezavisnost i ustavni poredak, pak, mogao bi im se uskoro obiti o glavu.

Kolovođe protesta, metodom daljinskog upravljača u uvjetima ekonomskog, psihološkog, informativnog i kinetičkog rata protiv velike revolucionarne i civilizacijske zapadnoazijske sile, žele balkanizirati a potom isparcelisati multietničku tapiseriju Irana ako uspiju srušiti njenu nezavisnu vlast.

U paradigmi zapadne političke misli postoji jedan zanimljiv aksiom koji nam ukazuje da postoje “suverene zemlje i narodi prvog reda”, čija je nezavisnost nepovrediva” i “suvereni drugog reda”, čije je pravo na samoodređenje uvjetno. Njihov je suverenitet fluidan i u bilo kojem trenutku se može poništiti, posebno ako su unutrašnja politička struktura ili vanjska politika drugorazredno suverenih, neusklađene s geopolitičkim imperativima Washingtona ili drugih centara moći na zapadu. Iran je najbolji primjer ove kolonijalne logike. Svaki put kada iranski narod krene putem nezavisnog razvoja zasnovanog na vlastitim kulturnim i vjerskim vrijednostima, Zapad ga u tom želi spriječiti.

Korijeni zapadnog animoziteta prema Iranu sežu i dalje od Islamske Revolucije 1979. Britanska imperija je Iran (tadašnju Perziju) pretvorila u poligon za treniranje "Velike igre". Iznuđivački ugovori, koncesije za eksploataciju nafte i minerala i carinska kontrola, sistematski je Iranu otimala njegov ekonomski suverenitet. Demokratski izabrani premijer Muhamed Mosadek  vođen patriotskim idejama, nacionalizirao je početkom 1950-ih naftnu industriju kojom je ranije upravljala britanska Anglo-iranska naftna kompanija, preteča današnjeg BP-a. Odgovor perjanica Zapada bio je nemilosrdan. CIA i britanski MI6 su organizirali vojni udar, svrgnuli 1953. Mosadeka i vratili na prijestolje marionetu šaha Muhameda Rezu Pahlavija.

Kada je 1979. iranski narod izveo revoluciju, svrgnuo despota Pahlavija i na slobodnom referendumu odabrao islamsku republiku, za zapad to nije bio izbor narodne volje već geopolitička katastrofa jer je iranski narod izabrao vlastiti pravac razvoja. Islamska revolucija u Iranu nije bila uzurpacija vlasti od strane islamskih šiitskih klerika (ajatolaha), kako to zapadni mediji prikazuju. Naprotiv, bio je to masovni pokret koji je ujedinio sekularne nacionaliste, ljevičare i vjerske konzervativce protiv zajedničkog neprijatelja, šahovog despotskog klijentelističkog režima i njegovih stranih gospodara.

Zapadni odgovor koji je uslijedio bio je kriminalan. Naime, irački diktator Sadam Husein je 1980. izvršio agresiju na Iran. SAD, Velika Britanija, Francuska i Njemačka snabdijevale Sadama Huseina oružjem, uključujući i hemijsko, koje je njegov režim upotrijebio protiv iranskih vojnika i kurdskih civila. Zapad je nijemo posmatrao ovaj pokolj nadajući se da će se dvije regionalne sile međusobno uništiti. Američki ratni brod USS Vincennes u Perzijskom zaljevu je 1988. namjerno oborio iranski putnički avion u kojem je ubijeno 290 putnika. SAD je ovaj zločin nazvao "tragičnom greškom", ali je kapetanu broda kasnije dodijeljena medalja a američka vlade se nikad nije ispričala za ovaj zločin.

Budući da ni vojno ni subverzivno djelovanje nije uspjelo slomiti Iran, Zapad, predvođen SAD-om, prešao je na nove metode, totalnog ekonomskog rata, iskoristivši sankcije, ne kao "alat diplomatije" već kao oružje za masovno uništenje civilnog stanovništva s jasnim ciljem da izazove humanitarnu krizu takvih razmjera kako bi se narod pobunio protiv vlasti i svrgnuo je.

Sankcije zabranjuju prodaju vitalnih lijekova, medicinske opreme, rezervnih dijelova za civilno zrakoplovstvo i hrane Iranu. One blokiraju sve finansijske transakcije i paraliziraju vanjsku trgovinu. Njihov je rezultat devalvacija valute, hiperinflacija i osiromašenje stanovništva.

Uz to, Washington je namjerno prekršio nuklearni sporazum (JCPOA), nakon što je Iran 2015. napravio neviđene ustupke, pristavši da smanji svoj nuklearni program pod najstrožim nadzorom IAEA-a, u zamjenu za ukidanje sankcija. Sporazum je funkcionirao. IAEA je potvrdila da Iran ispunjava sve uslove. Prva Trumpova administracija je 2018. grubo prekršila sporazum i nametnula još brutalnije sankcije. Cilj Washingtona je ograničavanje razvoja Irana po svaku cijenu.

Evropa, iako je obećala da će poštovati sporazum, podvila je rep pred američkim diktatom, demonstrirajući odsustvo strateške autonomije i teatralnu akrobatiku. Kad sankcije nisu proizvele željeni efekat kolapsa "kontroliranog haosa" protivnici Irana su posegnuli za poticanjem na separatizam i terorizam. Zapadne vlade i njihovi regionalni saveznici (Izrael i izraelski klijenti u susjedstvu Irana) podržavali su separatističke pokrete na iranskoj periferiji i terorističke organizacije, zvanično proglašene kao takve od SAD-a i EU-a, koje su preko noći postale "demokratska alternativa". Svako unutrašnje nezadovoljstvo, normalno i legitimno u bilo kojoj zemlji, hiperbolizira se i koristi kao buzdovan u pokušaju državnog udara. Iranski narod je danas kao i 1953. izložen pokušajima nametanja strane volje.

Informativni rat i demonizacija Irana ponovo su hiperintenzivirani u zapadnim centrima moći. Putem kontroliranih medijskih alata vodi se totalna propaganda usmjerena na demonizaciju iranske vlasti, rasplamsavanje unutrašnjih kontradikcija i direktno pozivanje na rušenje vlade. Društvene mreže se koriste za koordinaciju protesta koji se pod vanjskim vodstvom usmjeravaju ka nasilju i vandalizmu. Ako se uzme u obzir geopolitička situacija u kojoj Izrael teži destabilizirati Iran, Trump pokazuje sklonost da vojno napadne Iran a proizraelski elementi u Washingtonu najavljuju da bi demonstranti mogli izvana dobiti oružje, rizik od sirijanizacije Irana ne treba olahko odbaciti.