Od bečkih manira do tuzlanske soli: Pad Naše stranke

Pošast Naše stranke hara Sarajevom. Skupina pojedinaca, dostatno obrazovanih da budu dovoljno odrođeni od kulture i tradicije naroda kojem pripadaju – upravo onoliko koliko im neće biti bitno šta taj narod misli i osjeća u vrijeme kada se mora ozbiljno raditi za njegovu sigurnu budućnost – umjesto teškog rada odlučila se na izvođenje performansa.

Razmišljajući o vremenu nastanka ove partije sjetit ćemo se kako su upravo umjetnici bili jedni od važnijih pokretača ideje o “posebnom“, dakle „našem“ političkom subjektu koji će, šta li, biti brana neprincipijelnim politikama i banalnom nacionalizmu. Postavljeno na ove osnove, u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, uz nekoliko efektnih proeuropskih stavova i sa manirima bečkih udvorica, doista su uspjeli zaraditi poseban status u javnosti i biti čak i intelektualno nadmoćni naspram ostalih političkih suparnika.

No, kako inače biva, sudar sa stvarnom politikom i stvarnim problemima pokazao je svu bijedu i licemjerstvo današnje garniture vlasti, a posebno Naše stranke, kao njihovim ideologom koja pogubljena između izgrađenog imidža i realnog potencijala sve dublje tone u stanje koje ih najbolje i definiše – kriticizmu sklona skupinica. Jedan mali krug ljudi.

Gotovo do kraja razgrađene pozicije Bošnjaka zjape u posljednjih nekoliko godina, a sve zahvaljujući želji malih političkih subjekata, u prvom redu Naše stranke, da preuzme dizgine vlasti i dokaže kako su svi problemi sa kojima se država suočila bili produkt nekompetentne i neprincipijelne bošnjačke politike.

Ne treba se vraćati daleko u prošlost da bi se podsjetili kako su na okupiranim medijskim servisima danonoćno lamentirali o tome kako se bez predstavnika bošnjačke politike (u prvom redu SDA) mora i jedino može krenuti naprijed te da su oni, upravo oni, skupinica koja zna, može i umije, voditi politike i smjestiti Čovića i Dodika u proeuropski, demokratski, superbosanski brzi voz.

Ideali, ako su postojali, zgaženi su napadom na ustav, nametanjem sebe na vlast pomoću visoko zainteresiranih nižepozicioniranih diplomata u sarajevskoj kotlini. Umijeće, ako je postojalo, zamijenjeno je kompromisnim konstantnim uzmicanjem pred hrvatskim i srpskim partnerima u vlasti. Obećane pobjede i snažne javne politike odnijeli su bujični potoci, snježni nanosi i široki dijapazon nepotizma, korupcije i primitivizma.

Naravno da se i druga dva sapatnika, pravednosti i narodoljublju posvećeni NiP i pravima radne klase i čovjeka pod jarmom divljeg kapitalizma odani SDP, trebaju dobrano zamisliti o posljedicama ovoga šta su prouzrokovali prihvatanjem pozicija kojima se oduzela moć Bošnjacima kao jedinom garantu opstanka Bosne i Hercegovine.

Naravno da je njihova odgovornost u mnogo čemu i veća. NiP-ova jer je bio poluga koja je omogućila dolazak Naše stranke na vlast, jer bez njih ne bi mogli ama baš ništa, čak niti razmišljati da budu značajna opozicija; a SDP-ova zbog slijepog slijeđenja smrtonosne politike odbijanjem formiranja jakog probosanskog bloka nakon izbora 2022.

Ovi promašaji i politička isključivost, koliko god da su nanijeli štete Bosni i Hercegovini, a posebno Bošnjacima, mogu se razumijevati u kontekstu naše maligne unutrašnje političke borbe koja traje već dugo i vrijeme joj je da nestane ako ni zbog čega drugog onda zbog zagađenog javnog prostora.

Naša stranka je nešto drugo. Ona je bila obećanje da će cijelo društvo na vlastitim višim vrijednostima povući ka gore. Oni su sami sebe postavili kao sveznajući i u pogledu političke misli dominantni faktor, opet posebno spram bošnjačkih stranaka. Jednostavno kazano, Naša stranka je uvjerila sebe, svoje članove pa onda i domaću javnost (čak i mnoge unutar suparničkih redova) da je njihova politička ideologija bistra i jasna, političko znanje superiorno, a komunikacijski kanali globalni. Na temelju svega navedenog ne da su nas trebali činiti boljima, sve je moralo izgledati bolje. Iz tog razloga je Naša stranka neoprostiva prevara.

Dok saobraćajnice polahko počinju disati nakon nekoliko dana nesnalaženja kantonalnih vlasti, a pješački koridori nisu uopće očišćeni tako da većina građana vodi veliku borbu tokom prelaženja od tačke A do tačke B novi, snjegovi nastavljaju padati. Ukoliko između početne i krajnje tačke postoji nekoliko stanica, te tačka B postane H, onda se moramo zapitati kako uopće uspijevaju prolaziti sve ove Odisejeve muke.

Prebacivanje odgovornosti za loše stanje u Kantonu Sarajevo se nastavilo tako da smo se po ko zna koji put našli u situaciji da ne znamo ko je zapravo na vlasti, a ko opozicija. Igrokazi nedostojni ozbiljnosti situacije su išli dotle da su se čelnici Trojke javljali putem medija da kažu kako, eto, nije baš najbolje odgovoreno na snježne padavine ali da se izvukla pouka.

Naziru se i velike pukotine unutar sarajevske koalicione vlade. Rade i unutarstranački lobiji jedni protiv drugih. Narod nezadovoljan gleda. Čeka bolju uslugu javnih preduzeća. Hoće da žive. U takvoj situaciji rukovodstvo gore spomenutog političkog subjekta, da ne kažem Naše stranke, koji ima kantonalnog premijera, nekoliko ministara, direktora itd, odlučilo se dosta teatralno i manirom provincijskog kvaziintelektualca, nedovršenog Halilčića, intervenirati u prostor lopatom za snijeg i tuzlanskom solju. Ni manje ni više.

Nadrealno i tragikomično, ova dva pomoćna alata u rukama vršitelja vlasti dok u tramvaju idu na video i photo shooting na kojem će pokazati koliko brinu o građanima, možda i najbolje oslikava domet sarajevskog elitističkog političkog projekta. Ovaj nivo provincijskog supremacizma kvazieuropejaca nadilazi Fadila Opančića iz serije “Dva smo svijeta različita“. Ali se izvrsno uklapa u naslov. Doista, dva smo svijeta različita.