Noćna mora SAD-a: Obnova njemačko-ruskog saveza nakon rata u Ukrajini

Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier oštro je kritikovao  američku intervenciju u Venecueli, kazavši kako je potrebno spriječiti da se svijet pretvori u razbojničku jazbinu, gdje najbezobzirniji uzimaju sve što žele, oslanjajući se na golu silu. 

Odmah mu je odgovorio Lindsay Graham, senator blizak Bijeloj kući, kazavši da venecuelanski narod podržava američku akciju, a Steinmeieru i drugim kritičarima SAD-a, poručio je da se “opuste i popiju nešto žestoko”.

Anketa njemačkog javnog servisa, objavljena u četvrtak, pokazala je da čak 76% Nijemaca smatra kako SAD više nisu partner na kojeg se Njemačka može osloniti. Ovakvo raspoloženje u najmoćnijoj evropskoj državi je nekad bilo nezamislivo, sada gotovo nije ni novost. 

Naši zvaničnici, koji su u protekle tri decenije navikli da se voze na autopilotu euro-atlantskih integracija, nisu ni svjesni u kakvoj situaciji se trenutno nalazimo. 

U Porazu Zapada, Emmanuel Todd piše kako je rat u Ukrajini, u prvoj fazi, doveo do potpunog sloma evropske volje. Njemačka je tada npr. ćutke prihvatila rušenje Sjevernog toka, koje su, kako Todd tvrdi pozivajući se na istraživanje Seymoura Hersha, izvršile udružene američko-norveške snage.

Tadašnji njemački kancelar Olaf Scholz i francuski predsjednik Emmanuel Macron, u prvim mjesecima rata stidljivo su pokazivali određenu automnost u odnosu na Washington, tako što su išli u posjete Moskvi. Međutim, to nije dugo trajalo. Putin je kao jedinog ozbiljnog sagovornika smatrao Amerikance, cijeneći i EU i Kijev nesuverenim instrumentima američke volje.

Za razliku od Bidenove, Trumpova administracija čini sve da s Rusima napravi mirovni sporazum, ali rezultata još uvijek nema. A jedan od razloga je u tome što su se Evropljani dozvali i, za razliku od Bidenovog vremena, odbijaju da slijepo prate Washington.

Ukrajinci su čini se spremni odreći se NATO perspektive, kao i priznati da okupirani dijelovi njene teritorije ubuduće pripadaju Rusiji. Glavna tačka prijepora je pitanje tzv. sigurnosnih garancija. Ključno pitanje je hoće li u mirovnom sporazumu biti definisana obaveza zapadnih sila da, u slučaju obnove sukoba, priskoče u vojnu pomoć Ukrajini. 

Rusi se protive tome da zapadne sile ili bilo ko drugi daje Ukrajini takve garancije. Ukrajinci pak ne žele potpisati mir bez njih, a snagu crpe iz podrške Evropljana, koji su, u međuvremenu, preuzeli gotovo u potpunosti finansijski teret rata. 

Da je kojim slučajem Ukrajina ostala i bez evropske podrške, nakon što joj je Trump obustavio američku, ne bi joj preostalo ništa nego da potpiše mir pod ruskim uslovima. Rat još uvijek traje samo zato što je Evropa živnula nakon prvobitne paralize. Dakle, nakon inicijalnog kolapsa imamo uzdizanje evropske volje kao najvažniji fakt. 

Ključni aspekt garancija, koje Kijev traži, zapravo je vojno prisustvo zapadnih sila u Ukrajini po okončanju rata. Velika Britanija i Francuska su, prije tri dana, izrazile spremnost da pošalju svoje trupe u Ukrajinu, kako bi, zajedno s trupama drugih država, nadzirale provođenja mira. 

Problem je što britanski i francuski zvaničnici nisu objasnili ko će i kako privoljeti Ruse da to prihvate kao dio konačnog mirovnog sporazuma. Naime, Rusi su već jučer odbacili francusko-britansku ideju, pojasnivši kako bi ruska vojska njihove trupe u Ukrajini smatrala legitimnim vojnim metama.

Njemački kancelar Friedrich Merz je, nakon toga, realistično ustvrdio da mir nije ni na vidiku, sve dok i Putin ne pristane da napravi neke ustupke (po pitanju garancija).

Dakle, zbog strukturalnih neslaganja, oružani sukob će se nastaviti, ali ne u nedogled. Kako smatraju dobri poznavaoci prilika, kakav je John Mearsheimer pucanje će, sa mirovnim sporazumom ili bez njega, u jednom trenutku stati.

Mearsheimer smatra da je čak vjerovatniji scenarij, u kojem će Rusi, kada zauzmu dovoljan komad ukrajinske teritorije, jednostavni prestati da pucaju, nakon čega će na frontu zavladati stanje kao ono na granici između dvije Koreje.

Kako piše Todd, Ukrajina je decenijama služila Amerikancima u svrhu sijanja razdora između Njemačke i Rusije. Za stratege iz Washingtona, njemačko-ruski savez je najgora noćna mora, jer djelatno morao dovesti do marginaliziranja američkog utjecaja na evropskom kontinentu.

Na koncu, da je sprečavanje tog saveza ključ američke strategije u Evropi, neskriveno je u Velikoj šahovskoj ploči (1997.) izložio Zbignjev Bžežinski.

Aktuelna razmjena teških riječi između njemačkog predsjednika Steinmeiera i američkih zvaničnika, povodom intervencije u Venecueli, podsjetila je na jedno od zaboravljenih izvorišta ukrajinske krize. 

Todd podsjeća da su odnosi između SAD i Rusije bili dobri sve do američke invazije na Irak, odnosno stvaranja zajedničkog njemačko-francusko-ruskog političkog fronta protiv rata u Iraku, što je tada uzbunilo establišment u Washingtonu.

Todd podsjeća da je Putin, uoči početka invazije na Irak, u februaru 2003, obišao Berlin i Pariz, a nakon toga je sa tadašnjim njemačkim kancelarom Gerhardom Schröderom i francuskim Jacquesom Chiracom održao još tri zajednička sastanka: u aprilu i avgustu 2003, te u juli 2005. Poruka je uvijek bila protiv američke agresije na Irak, a potreba za odgovornijom upravom u svijetu zbližila je vodeće evropske sile i Kremlj na dotad neviđen način.

”Tokom te dve godine”, veli Todd, “nazire se svrstavanje zemalja na [evropskom] kontinentu nezavisno od SAD-a, i to upravo u trenutku kad nemačka ekonomija širi svoju hegemoniju na Istočnu Evropu.”

Kruna njemačko-ruskog približavanja je bila krajem 2005, kada su otpočeti radovi na Sjevernom toku 1, gasovodu koji je trebao da doprema ruski gas za evropske, prije svih njemačke potrebe.

”Noćna mora Bžežinskog”, piše Todd, “kao da je postajala realnost”.

Jedan od ključnih nosilaca te njemačke politike bio je aktuelni njemački predsjednik, tadašnji ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier. U njegovoj trenutnoj svađi sa Trumpovom administracijom mnogi vide zapravo izraz nostalgije za ovim vremenom iza 2003.

Tada, 2004-2006, dolazi do antiruskog zaokreta u američkoj politici: Putin postaje omražena figura u američkim medijima, u Ukrajini dolazi do “narandžaste revolucije” i dolaska prozapadnih snaga na vlast; dešava se veliki talas proširenja NATO-a 2004. Svrha svega je - otežati Nijemcima da grade savez s Rusima, kojim bi se marginalizirao američki utjecaj u Evropi.

Brošuru Rusija u pogrešnom smjeru, koju je 2006. objavio jedan od najutjecajnijih američkih think-tankova Council on Foreign Relations, a u kojoj se govori o Putinovim autokratskim praksama, Todd komentariše cinično: “Da je autokratija zaista zabrinjavala misleće glave u američkoj spoljnjoj politici, brošura s naslovom Saudijska Arabija u pogrešnom smjeru bila bi još prikladnija.”

S obzirom da se prvi talas širenja NATO-a i propragandni pritisak pokazao nedovoljnim, Amerikanci pribjegavaju odlučnijim mjerama: na samitu NATO-a 2008. u Bukureštu pozivaju Ukrajinu i Gruziju u članstvo.

Za razliku od Gruzije, na koju je Rusija izvršila invaziju samo nekoliko mjeseci nakon samita u Bukureštu, Ukrajina će sve do 2022. ostati tačka razdora između “Zapada” i Rusije, odnosno sredstvo pomoću kojeg su Amerikanci sprečavali da njemačko-ruski savez ostvari svoj puni potencijal.

Američka politika forsiranja NATO proširenja bila je uspješna, jer je, osim što je stvarala poteškoće Njemačkoj u odnosima s Rusima, istoj toj Njemačkoj donosila i benefit; širenje NATO-a na istok Evrope je pratilo širenje EU, a glavni dobitnik procesa je bila njemačka ekonomija, koja je dobivala nova tržišta i kvalifikovanu a jeftinu radnu snagu za svoju industriju.

Berlin nije nikad smatrao da cijela Ukrajina treba pasti pod kontrolu Moskve; Todd čak navodi da su Nijemci imali bitniju ulogu u Euromajdanu od Amerikanaca. Ali Nijemci su istovremeno nastojali po svaku cijenu očuvati i “iračku” alijansu s Kremljem, pa su npr. čak i nakon aneksije Krima nastavili s izgradnjom Sjevernog toka 2.

Todd odbacuje teoriju, koju zagovara npr. John Mearsheimer, da su Amerikanci 2022. gurnuli Ukrajince u rat; on pojašnjava da Washingtonu taj rat nikad nije bio u interesu, štaviše najgore je što se moglo desiti. Jednostavno, američka igra sa Ukrajinom, vođena logikom Bžežinskog, izmakla je kontroli, kada su se u Kijevu i Kremlju toliko uživjeli da su zaboravili da se radi o igri.

Rat su započeli Rusi, koji u svojoj viziji multipolarnog poretka, kako pojašnjava Todd, traže da svaki “pol” bude jednak drugim “polovima”, ali ne priznaju jednakost zemljama koje su u okruženju svakog od polova. Iako to nije u skladu s međunarodnim pravom, velike sile po pravilu tako postupaju, pa vidimo isti rezon u odnosu SAD prema Venecueli, Danskoj i drugim zemljama zapadne hemisfere.

“Da Ukrajina”, veli Todd, “bude jednaka Rusiji, ta ideja nesumnjivo nije ni okrznula ruske upravljače. Odnosom Moskve i Kijeva upravlja princip autoriteta.” U konačnici, Rusi su postavili ultimatum: Kijev će predati dio svoje teritorije, reducirati svoje oružane snage i odustati od članstva u NATO-u, kao i bilo kojeg drugog vojnog ugovora sa zapadnim silama. 

Uzdajući se u američku pomoć, Kijev nije pristao na navedeno ograničenje svog suvereniteta, ni milom ni silom. Ali nakon što je nedavno, s dolaskom Trumpove administracije ostao bez američkog oslonca, te je prepušten isključivo evropskoj brizi, mnogi su skeptični u pogledu ukrajinskih izgleda na frontu. Među njima je i Todd, koji smatra da će Ukrajina izgubiti rat, a da će uz nju gubitnik biti i SAD.

”Kratkotrajni vojni uspesi ukrajinskog nacionalizma”, veli Todd, “hitnuli su Sjedinjene Države u nadmetanje iz kog ne mogu da iziđu a da ne pretrpe poraz, ne naprosto lokalni, nego globalni: vojni, ekonomski i ideološki.”

Iako se Toddu, kada je pisao ovu knjigu - ujesen 2023, učinilo da se Amerikanci neće moći tako lako dignuti ruke od Ukrajine, Trump ga je demantovao. Nezabrinuta za svoj ionako ruinirani kredibilitet, Trumpova vlada je obustavila pomoć Ukrajini: Amerikanci trenutno prodaju oružje Evropljanima, koje onda ovi doniraju Ukrajini.

Amerikanci sada, gotovo kao treća strana, mjesecima s Rusima i Ukrajincima vode mirovne pregovore, ali, nakon što je EU preuzela finansijski teret rata, Berlin i Pariz više ne pokazuju spremnost da pristanu na mir, koji bi bio krojen bez njih. 

“Nema odlučivanja o Ukrajini i Evropi, bez Ukrajinaca i Evropljana”, poručili su Merz i Macron nedavno, kao da hoće da stave do znanja Putinu da se, za razliku od Bidenovog vremena, oni pitaju, a Amerikanci. 

Čini se da je svrha nedjelotvornih pregovora, koje već duže vrijeme vode Steve Witkoff i Jarred Kushner, da označe to stanje: Evropa se pita, Amerika više ne, ili bar ne kao prije.

Evropljani kao da tu poruku šalju prije svega Putinu, koji je ranije govorio o Evropljanima s prezirom kao američkim vazalima, te ponavljao da se Washington jedini pita. 

Trenutna ratobornost Evropljana čini se njihovim pokušajem da obnove svoj nekadašnji suverenitet, recimo onaj koji su imali u dobar američke invazije na Irak. Tome u prilog idu i sve glasniji zahtjevi u njemačkoj javnosti da ova vodeća evropska sila postane ubrzo i nuklearna. 

Dakle, sudeći po trenutnom stanju, ako bi rat i mogao završiti za pregovaračkim stolom, onda bi u tim pregovorima sa Rusima morali sudjelovati Evropljani, a ne Amerikanci. 

Iako se čini da bi Trumpova administracija sve dala da mirovne pregovore, kao i sve drugo vezano za Ukrajinu, prepusti Evropljanima, ne treba prebrzo donositi zaključke: Sjedinjenim Državama neće biti tako lako da pristanu na obnovu njemačko-ruskog saveza, po okončanju rata u Ukrajini. Čim stane pucnjava, a Rusi i Nijemci razmijene posjete na najvišem nivou, Amerikance će obuzeti ista briga, kao i kad su gledali samite Putina, Schrödera i Chiraca 2003-4. Evropa je prevažna Americi.

Američka industrija je nekada činila 45% svjetske industrijske proizvodnje, sada samo 17%. Amerikanci proizvode neuporedivo mnogo manje hrane, nego prije 40 godina. Generalno, od nacije proizvođača postali su nacija pružatelja usluga. Njihov nadrealni vanjskotrgovinski deficit označava činjenicu da žive od tuđih roba i čak i da hoće ne mogu se izolirati. 

Dovoljno je, veli autor Poraza Zapada, zagrebati po “nesvjesnom NATO-a” i vidi se da njegov “vojni, ideološki i psihološki mehanizam više ne postoji da bi šitio Zapadnu Evropu, nego zato da bi je kontrolisao”.

Amerikancima je, kako nalazi Todd, “od životne važnosti postala kontrola nad Evropom i krajnjim istokom Azije zato što su Sjedinjenim Državama, u stanju u kojem su sve slabije, porebni njihovi industrijski kapaciteti”. 

“Ako izgube”, veli, “kontrolu nad spoljnim resursima, izazvaće pad životnog standarda svog stanovništva, a on već sada nije sjajan.”

Todd, kao francuski i evropski suverenista, vjeruje da će okončanje rata u Ukrajini otvoriti prostor obnovi partnerstva između njemačko-francuskog centra EU i Rusije, te da će, zbog niza faktora, do toga sigurno doći. 

Kako on dalje pojašnjava, Rusija i Njemačka imaju vrlo nisku stopu nataliteta, što dugoročno smanjuje njihov potencijal za rat, a gura ih jednu ka drugoj komplementarnost njihovih ekonomija.

”Ranije ili kasnije”, veli Todd, “sarađivaće. Američko-ukrajinski poraz otvoriće put njihovom približavanju. Sjedinjene Države neće moći beskonačno da suzbijaju takoreći gravitacionu silu koja privlači Nemačku i Rusiju.”

Takav ishod višedecenijske ukrajinske krize, značio bi kraj američkog utjecaja u Evropi i općenito imperijalnog položaja Washingtona; suočena sa krajem uvoza plaćanim štancanjem novca bez pokrića Amerika bi se, kaže Todd, mogla naći u velikom siromaštvu sličnom onome u kojem se, gotovo preko noći, područje Sovjetskog saveza našao početkom 90-ih.