Benjamina Karić, veliki potencijal za opasnu politiku

Benjamina Karić, načelnica Novog Sarajeva, voli medije. Ali samo ako je slikaju tačno tamo gdje ona hoće i kako ona hoće, ako pišu i javljaju kako njoj pogoduje i ako sve to doprinosi izgradnji imidža mlade političke zvijezde u usponu.

Ako nije tako, onda Benjamina Karić nimalo ne voli medije. Dokazala je to ove sedmice na poprilično brutalan, nekorektan pa čak i opasan način. Nakon što je, u haotičnom snježnom Sarajevu, uza sve poteškoće, na građanku palo stablo i ubilo je, načelnici su se obratile dvije redakcije. Jer se nesreća – koja se možda i mogla spriječiti – desila na teritoriju općine kojom upravlja.

Karić je novinarima agencije Patria i TV N1 odgovorila putem društvenih mreža, optužujući ih da rade na stranačkoj osnovi, objavljujući njihove poruke i dopise, te čak ostavljajući i vidljiv broj telefona. Oštro je reagiralo udruženje BH Novinari, a oglasio se i OSCE.

Postavši članica Socijaldemokratske partije (SDP) sa 19 godina, usput munjevito napredujući akademski po provincijskim univerzitetima, Karić je brzo postala nova, ženska nada SDP-a.

Godilo je to i partiji koja se godinama nastoji vratiti na nivo iz doba Zlatka Lagumdžije, a godilo je i sarajevskoj medijskoj sceni, neurotično željnoj progresa po rodnim i drugim europejskim tračnicama.

Tako će Karić sa 30 godina postati gradonačelnica Sarajeva, u jednoj sramotnoj izbornoj vratolomiji, kada su SDP-ovci sami ponizili svog uglednog člana, nekadašnjeg člana Predsjedništva Jugoslavije, Bogića Bogićevića.

Preuzevši poziciju gradonačelnice, nakon agilnog Abdulaha Skake – koji je kombinacijom PR-vještina i stvarnog rada ovoj dotad protokolarnoj funkciji dao realniji značaj – Karić je od prethodnika preuzela samo prvo: vječni, ubitačni PR.

Istini za volju, ne razlikuje se ona u tom pogledu mnogo od jedne nove generacije instant-političara. Tu epohu social media politike otvorila je i usavršavala sadašnja predsjednica Naše stranke, Sabina Ćudić (vidi: Lopate Naše stranke), a potom nastavili deseci drugih. Tim ljudima politika je uglavnom pojavnost: polje dojmova koji se, potom, ali pomoću stranačke mašinerije, medija i klijentelizma, pretvaraju u glasove.

Energična i proračunata, Karić je ubrzo shvatila da je pozicija gradonačelnice, ma kako PR-ovski plodonosna, ipak politički ograničena: stvarna moć, veći budžet i jača odskočna daska negdje su drugo.

Kao i mnogi drugi kadrovi SDP-a (o čemu sam već pisao), Karić politički djeluje kao da nema nikakvu iskrenu i koherentnu ideologiju: bošnjački nacionalizam – može; podaništvo strancima – može i to.

O rasponu njene neideologije I populističkog apetita najbolje svjedoče događaji od 14. augusta 2024, kada je još uvijek bila gradonačelnica i ulazila u kampanju za općinsku načelnicu.

Tog je dana prvo dijelila građanima ćevape zajedno s visokim predstavnikom Christianom Schmidtom, na Baščaršiji, priređujući jedan šou podaništva kvazikolonijalnoj sili, u kombinaciji sa prizorima autoorijentalizma ali i građanskog neukusa.

Potom je tog dana oštro odbrusila čak Američkoj ambasadi koja je osporavala podizanje spomenika generalu Mehmedu Alagiću: „Sada, nakon svih reakcija, treba izgraditi još jedan spomenik generalu Alagiću“.

Uspjela je u jednom danu stići iz jedne u drugu krajnju tačku bošnjačkog političkog spektra: od dodvoravanja do suprotstavljanja strancima.

Ista osoba, ista stranka, isti dan. Nije to samo prikaz jedne užasavajuće političke pragmatičnosti nego i signal da je posrijedi osoba bez ikakvog skrupula i principa, kadra u javnom političkom nastupu pokrivati sve zone, sve slojeve i sve ćoškove. Ostaje pitanje: kako joj to stane pod kožu?

Ali takav politički refleks je učinkovit. Ponajbolji je primjer Aleksandar Vučić u Srbiji, koji decenijama tako pretrajava, nastojeći biti sve što Srbi požele ili im zatreba. Ako iko u nas ima potencijala (o ambicijama ne znam) da postane nešto poput Vučića – savršeni populista kojem ništa nije ni teško, ni mrsko, ni odbojno – onda je to Benjamina Karić. Novinare već tretira kao i Vučić: unervozi se i poseže za metodama zastrašivanja čim joj se ne svide.

U izbornoj utrci tijesno pobijedivši kandidata Stranke za BiH, Muamera Bandića, isključivo zahvaljujući proračunatoj kandidaturi starog načelnika, Nedžada Koldže, Karić je s gradonačelničke sišla na načelničku poziciju. Neupućenom čitatelju to može zvučati kao politički nazadak, ali u sarajevskom administrativnom okruženju to je napredak.

U previranjima koja čekaju SDP, nakon katastrofalnog mandata Nikšića u Vladi, i vjerovatnih slabih rezultata u Sarajevu, glavne bitke će, barem u sarajevskim slojevima stranke, voditi načelnik Starog Grada Irfan Čengić, Karić i šef sarajevskog ogranka stranke, slavni tramvajdžija Adnan Šteta: ko će biti na čijoj strani, ko s kim, i ko za šta – to u ovoj ekipi ni oni sami ne znaju, jer tu nema nikakvog dugoročnijeg plana i računa. Sve može stati u jedan dan, kao 14. augusta 2024.

Da li će se Karić ubrzano uspinjati stranačkim merdevinama, kao što je i akademskim (o tome drugom prilikom), ovisi i od toga kako će raditi kao načelnica. Za sada radi bolje od prethodnika, poluživog Hasana Tanovića – ali to i nije naročit poduhvat.

Njene reakcije na opravdane upite o nesretnom slučaju s obrušenim stablom pokazuju da joj stalo da bude percipirana kao idealna načelnica. Ali za takvu percepciju, sve i kada bi svi mediji radili onako kako ona voli, ipak je potrebno puno više rada i možda pokoji princip, makar po jedan za svaki dan.