9. januar je prilika za odgovore na dva najvažnija srpska pitanja u BiH

Prvo temeljno političko pitanje Srba u Bosni i Hercegovini jeste: da li su Milorad Dodik i Republika Srpska isto?

Drugo njihovo temeljno političko pitanje: da li su samosvojna politička zajednica ili privjesak Srbije na lancu, koji se popušta i priteže ovisno o beogradskim potrebama.

Na ta dva pitanja – koja, iako srpska, dotiču sve građane – odgovor će morati dati sami Srbi u Bosni i Hercegovini.

Tok, format i pravni položaj proslave Dana RS u posljednjih dvadeset godina dobra su ilustracija trajanja i mijena ova dva temeljna pitanja.

Dodikova strategija stapanja vlastite političke ličnosti sa svim procesima unutar entiteta i cijele države traje već najmanje dvije decenije, od 2006.

Prva dejtonska dekada, obilježena dubokim angažmanom međunarodne zajednice u jačanju države, završava padom Aprilskog paketa 2006. Taj i danas kontroverzni skup krupnih ustavnih promjena – prvi i jedini pokušaj takvog formata – iskrivljuje perspektivu mnogih posmatrača naše političke zbilje.

Opće je mjesto da je Haris Silajdžić, glavni protivnik promjena, iznjedrio „novog“, radikalnog Milorada Dodika, secesionistu posvećenog kočenju i rušenju državnih nadležnosti.

Međutim, kao što često zaboravimo da Bosna i Hercegovina nije politički turnir trojice etničkih igrača, tako propustimo smjestiti naše procese u međunarodni kontekst.

Sredina prve decenije 21. stoljeća doba je teških američkih ratova u Aziji, njihovog povlačenja iz BiH; doba uspona i konsolidacije Evropske unije pod njemačkim vodstvom, ekonomskog i političkog jačanja Kine i – najvažnije – povratka Rusije pod Vladimirom Putinom na geopolitičku scenu, na šta Njemačka gleda blagonaklono.

Tada počinje druga dekada: doba mlitavih evropskih integracija u kojima Dodik, iz Rusije ohrabren, majstorski proizvodi blokade i probleme, čija rješenja skupo prodaje Evropljanima. Vrijeme od 2006. pa sve do kraja 2016. obilježeno je nizom propalih pokušaja reforme države i stalnom konsolidacijom RS-a na pozicijama zatečenim na kraju prve dekade.

Ako prvu dekadu, nadahnuti postavkama našeg saradnika Nedima Hogića, možemo nazvati i dekadom visokog predstavnika, drugu ćemo nazvati dekadom Milorada Dodika. Treća je dekada Izbornog zakona, ali o tome drugi put.

Sve do 2010. godine godišnjica neustavnog proglašenja „Srpske republike BiH“, na 9. januar 1992, nije se proslavljala nego obilježavala.

Bili su to uglavnom skromni prijemi kod predsjednika entiteta, u prvoj polovini 2000-ih i poslije (predsjednici Dragan Čavić, Milan Jelić, Rajko Kuzmanović). Ove protokolarne događaje, javnosti dostupne putem medija, pratile su zakonodavne borbe u parlamentarnim klupama entitetske Skupštine.

Primjerice, Dan RS je 2003. obilježen prijemom kod predsjednika RS Čavića. Na prijem nije došao potpredsjednik RS-a Adil Osmanović (SDA).

Tadašnja Osmanovićeva argumentacija bit će osnova svih kasnijih pravnih i političkih borbi protiv ovog datuma: praznik RS može biti samo datum potpisivanja Dejtona, jer ratna RS, osnovana 9. januara 1992, ne može biti naslijeđe svih građana entiteta.

Narednih godina SDA predvodi pravno-parlamentarnu borbu protiv 9. januara, pa tako 2006. godine u NSRS-u pada sporni zakon o praznicima. Međutim, već 2007, u martu, NSRS usvaja zakon koji uključuje 9. januar kao „Dan Republike“.

I te je godine praznik obilježen samo prijemom kod predsjednika Milana Jelića, koji je kazao: „Dan RS dočekao sam sa novim optimizmom, jer je prošle godine bilo dosta neizvjesnosti u pogledu kako će ona ići dalje. Od prošle godine uspjeli smo da RS vratimo dostojanstvo“.

Upravo ova Jelićev novi optimizam ukazuje na politički zaokret nakon kraja dekade međunarodnog predstavnika.

Sve do 2010. godine, kada upravo Dodik postaje predsjednik entiteta, Dan RS će biti samo prijem, potom svečana akademija, u Banskim dvorima, sjedištu predsjednika RS, ali će se potom preseliti u dvoranu Borik, a kasnije izaći i na ulicu.

Te 2010. na proslavu će doći i predsjednik Srbije, Boris Tadić, a Srbija će sve do danas ostati vezana za ovaj problematični datum i njegove proslave. Svake godine Srbija je na ove manifestacije delegirala ako ne predsjednika ili premijera, onda barem ministra, a nerijetko je dolazio i sam patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC). Srbija je, svih petnaest godina, direktno i ciljano, ohrabrivala Dodika i druge političare RS-a da forsiraju 9. januar.

Svečana akademija u Boriku prvi put je upriličena 2012. godine, a sljedeće godine počinje puna političko-pravna borba Bošnjaka protiv spornog praznika. Tadašnji član Predsjedništva Bakir Izetbegović podnio je Ustavnom sudu BiH zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o praznicima RS-a.

Sud će u novembru 2015. presuditi da je praznik na taj datum neustavan, a Dodik će godinu poslije organizirati i referendum o ovom pitanju. Bila je to nova tačka u kojoj je Dodik u svoju političku avanturu uvukao cijeli entitet i gotovo cijeli srpski narod u BiH.

Te godine bilježimo i neuspjeli pokušaj usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici na Vijeću sigurnosti UN-a, kada je Rusija uložila veto. Ovaj će događaj dodatno radikalizirati trijumfalističko ponašanje zvaničnika i elita u RS-u i Srbiji. Dan RS počet će prerastati u ključni događaj reafirmacije političkog naslijeđa nastalog u masovnim zločinima i genocidu.

Proslava 9. januara 2016. godine, na kraju dekade Milorada Dodika, prva je koja se odvija nakon presude Ustavnog suda BiH, i time je, nakon 2007. i 2012, presudna za razumijevanje daljnje dinamike.

Ulazeći u dekadu Izbornog zakona, ali i prvi Trumpov mandat, Dodik se (ne)osnovano, osjeća osokoljenim. U atmosferi potpuno paralizirane međunarodne zajednice, uz visokog predstavnika koji naprosto ima ovlasti ali nema „dozvolu“ SAD-a da reagira, Dodik i ostali će sve do 2020. godine razvijati praznik od svečane akademije do ulične, javne proslave uz vojno-policijsku paradu.

Štaviše, proslava će se širiti i prostorno, održavat će se i u dijaspori, u Istočnom Sarajevu, ali čak i u Brčkom, koje uopće nije dio RS-a.

Iako Tužilaštvo BiH 2017. godine podiže prve optužnice zbog nelegalne proslave, takvi potezi, kao i politički pritisak, samo će dodatno učvrstiti Dodika i Aleksandra Vučića u namjeri da Dan RS-a brane kao temeljnu tačku savremenog identiteta Srba u BiH i kao instancu njihove političke samobitnosti.

Proslava 2018. godine donosi važnu novinu: defile u atmosferi vojne parade. Policija Republike Srpske, zajedno s drugim uniformiranim strukturama, od civilne zaštite i vatrogasaca, preko bajkera, pa do specijalaca, maršira ulicama Banje Luke u jasno režiranom poretku.

Gosti iz Srbije i dalje dolaze, ali sada sve češće učestvuju i u pratećim protokolarnim događajima, čime se dodatno brišu granice unutar „Srpskog sveta“.

Do 2019. godine, kada Ustavni sud ponovo proglašava praznik neustavnim, proslava ulazi u fazu potpune konsolidacije: akademija, defile, crkveni obredi i zvanični prijemi odvijaju se već po „tradicionalnom“ slijedu.

Od tada reakcije iz Federacije BiH i međunarodne zajednice postaju rutinske i predvidljive, dok unutar RS-a gotovo u potpunosti izostaje kritički glas. Tamo ovaj praznik niko ne spori, štaviše – koliko zbog njegovog simboličkog jačanja, toliko i zbog bošnjačko-srpske antagonizacije – on prestaje biti politička provokacija Milorada Dodika a postaje dio savremenog političkog identiteta Srba u BiH.

Obnovljeni pokušaji bošnjačkih političara da ovaj praznik izdignu na nivo ključnog političkog problema u odnosima Bošnjaka i Srba, a u atmosferi pojačanog angažmana administracije Joea Bidena, i nakon dolaska novog visokog predstavnika Christiana Schmidta, dovest će do novih pravnih i političkih borbi.

Schmidt će 2023. nametnuti izmjene Krivičnog zakona BiH prema kojima svaka službena ili odgovorna osoba koja je uključena u organizovanje neustavnog dana RS-a je krivično odgovorna za nepoštivanje odluke Ustavnog suda BiH. Međutim, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine ni u jednom trenutku neće uraditi svoj posao kako i koliko treba.

U konačnici sve završava na sve tišoj kritici bošnjačkih političara, da bi sankcije Sjedinjenih Država uvedene 2025. nakon proslave, ponovo probudile nadu, koja nije dugo trajala, jer su ukinute, uz ostale sankcije, već u jesen prošle godine.

Konačna je to poruka – uz druge – da stranci neće rješavati ovaj problem. Tužilaštvo, svakako, do daljnjeg, pod kontrolom Milanka Kajganića također neće.

Danas nam Dan RS dodatno osvjetljava jednu suštinsku dimenziju političke strategije i suštine Milorada Dodika: on vješto, majstorski, uporno i energično traje i postoji jer uvijek i iznova pronalazi vanjskog neprijatelja koji ugrožava Srbe: Britanci, Amerikanci, stranci, Evropljani; pridodajući im, svakako, Bošnjake, muslimane.

Sada, kada je očigledno postigao dogovor s Amerikancima, pa ih ne smije nuditi srpskoj javnosti kao glavne neprijatelje, Dodik sve češće poseže za dubljom antagonizacijom Bošnjaka.

U bošnjačkoj javnosti čuju se politički i aktivistički glasovi koji su zabrinuti što se Bošnjaci više naročito ne uzbuđuju ovom proslavom. A šta mogu? Igrati Dodikovu igru narednih deset godina? Lijeno, kao i mnogo puta do sada, moljakati strance da riješe problem? Ili, možda, tražiti od Tužilaštva da radi svoj posao. Jer sudski postupak protiv Dodika, u kojem je izgubio pravo da bude na službenom položaju, ipak je pokazao da se ovakvi problemi mogu, makar djelomično, riješiti domaćim, institucionalnim sredstvima.

To bi mogao biti bošnjački odgovor na ovo konkretno pitanje. U srpskoj javnosti o ovom pitanju nema, po svemu sudeći, nikakvih sporova. Opozicija koja bi da skine Dodika igra sve i jednu igru po njegovim pravilima. Nagovještaj izuzetka, ili incidenta, jeste Branko Blanuša, novi predsjednik SDS-a, koji je, ako izuzmemo krađe, očigledno pobijedio Dodikovog kandidata na izborima.

Tačka je to u kojoj bi Srbi mogli početi tražiti odgovore na svoja dva temeljna pitanja: da li im generacijski politički pravac određuje Milorad Dodik i moraju li svaki svoj korak mjeriti beogradskom mjerom.