Tri naše poslijeratne dekade

Prošla je godina i po otkada nas je britanski profesor i politički komentator Eric Gordy prvi upozorio da je Max Primorac, autor značajnog dijela Trumpove političke agende, osoba s čudnim namjerama prema Bosni i Hercegovini. Od tada je, malo–pomalo, njegova pojava dobijala značaj na našoj političkoj sceni. Kulminacija se desila tokom jeseni 2025, kada su svi gledali i komentarisali seriju njegovih nastupa na različitim događajima posvećenim tridesetoj godišnjici Dejtona.

Gomila komentara i analiza rezultirala je zasićenjem, pa je i ono što se možda i može dodati suvišno. Vrijedno je međutim primijetiti nešto drugo, a to je da je prisutnost i stature kojeg Primorac, opravdano ili ne, uživa u Washingtonu, nešto što HDZ BiH nije imao. Kongresna svjedočenja u Washingtonu bila su rezervisana za one koji su uživali povjerenje Sarajeva, poput Kurta Bassuenera, Edwarda Josepha ili Daniela Serwera, ili za one koji su nastojali tu naklonost usmjeriti ka Beogradu, kao što je to činio pokojni Gordon Bardos, čovjek koji je Milorada Dodika doveo na sveučilište Columbia.

Ima još nekoliko stvari koje HDZ BiH ranije nije imao, a u protekloj godini ih je dobio. Davor Pranjić, potpredsjednik RS-a iz reda hrvatskog naroda bio je de jure predsjednik RS-a. Jednu od najznačajnijih američkih investicija u ovom dijelu Evrope, Južnu interkonekciju, blokiraju ili prijete da će blokirati pravnim i suštinskim sredstvima kadrovi ove stranke. Izbacivanje SNSD-a iz Parlamentarne skupštine, unatoč optimističnim najavama Trojke, nije se desilo, nego je HDZ BiH, potpomognut matičnom strankom iz Hrvatske, otišao na poklonjenje Dodiku, baš kao da se otvarao međudržavni prelaz između Republike Srpske i Republike Hrvatske.

Na međunarodnom planu su napori Borjane Krišto da se usvoji Plan za rast naposljetku ipak prepoznati kao pozitivni. Iako vrijedi pričekati da se domaće pravosuđe i međunarodni istražitelji očituju o ulozi Denisa Lasića u Autocestama FBiH prije nego se o njoj da konačan sud, ipak je nesumnjivo da je kočenje finansijske potpore Evropske investicione banke pothvat kakav nijednom domaćem dužnosniku nije uspio. Ukratko, HDZ BiH liči na košarkašku ekipu kojoj ulazi sve što baci i ne može da pogriješi sve i da hoće.

Velika su to dostignuća za stranku koja 1990-ih gotovo i da nije imala stratešku autonomiju, u odnosu na matičnu stranku iz Hrvatske. Nešto je, istina, u predvečerje rata pokušao solirati Kljujić, ali je brzo uklonjen.

Istinski prvi samostalan projekat HDZ-a BiH, stvaranje hrvatske samouprave, završio je upadom SFOR-a u Hercegovačku banku. Najozbiljniji projekat izvana potpomognutog rušenja kojem je jedna domaća stranka bila izložena, jeste onaj kada je Ivo Sanader finansijski i logistički potpomagao kreiranje HDZ 1990, čiji je značajan dio već do 2014. HDZ BiH uspješno kooptirao u svoje redove. Slanje u ne baš dugačko, ali bolno opoziciono djelovanje, kamo ih je 2011. godine poslala presuda Ustavnog suda FBiH, odnosno Valentina Inzka, HDZ BIH je preživio, dočim Narodna stranka Radom za Boljitak i Hrvatska stranka prava Đapić–dr Jurišić – stranke s kojima je SDP koalirao kako bi napravio Vladu FBiH te 2011 – danas i ne postoje. Nije sve ovo bilo bez trauma; neočekivani ekskursi Dragana Čovića, koji se i danas s velikim bolom zna prisjetiti Hercegovačke banke, baš kao da je upad SFOR-a pao s neba, svjedoče o tome.

Max Primorac dolazi na kraju dekade čije je obilježje da se politika u BiH vrti oko tema koje političari iz reda hrvatskog naroda postavljaju na dnevni red. Simbolički, može se reći da je ova dekada započela donošenjem presude u predmetu iniciranom apelacijom Bože Ljubića, U-23/14. Legitimno predstavljanje je, zahvaljujući angažmanu HDZ BiH, HDZ RH, kao i totalnoj nezainteresovanosti vlasti, opozicije i nevladinog sektora u Sarajevu, postalo jedna od ključnih tema transformacije BiH na putu ka EU.

Za promjene koje bi bile na ovoj liniji lobirali su i medijaciju vodili izaslanici Sjedinjenih Država, poput Gabriela Escobara. Iako ova medijacija nije uspjela, HDZ BiH vjeruje da će Hrvatska s velikim uspjehom iskoristiti buduće evropske integracije BiH da bi nametnula ustavne promjene koje želi vidjeti. Promatramo li primjer Sjeverne Makedonije, kojoj su i Grčka i Bugarska postavljale nenormalne uvjete, a da povodom toga briselska birokratije nije uradila ništa, ovo očekivanje čini se sasvim razumnim. Zbog toga je sadašnja pozicija HDZ-a BiH, u poređenju sa pozicijom i projekcijama bilo kojeg političkog aktera u BiH, privilegovana.

I političko Sarajevo i politička Banja Luka mnogo su toga u svom djelovanju u posljednjih trideset godina morali da prilagode. HDZ BiH je morao, stiče se utisak, samo da ostane isti i čeka da se promijene drugi domaći, ali i međunarodni akteri.

Naime, iste, ili veoma slične pozicije u dekadi 1996–2006. imalo je ono što je danas popularno zvati političkim Sarajevom. Odluku o konstitutivnosti naroda Ustavni sud BiH je donio, uz ogromno odobravanje probosanskih snaga, koje su u njemu vidjele prvi korak ka ukidanju diskriminacije u BiH, a ne artifakt socijalističke i komunističke ustavnosti, kako se o konstitutivnosti razmišlja danas.

Ustav BiH su, i pored svih nedostataka koje je imao kako tada, tako i sada, smatrale značajanim za zaštitu ljudskih prava i ostvarivanje vladavine prava. Izgradnja institucija BiH stvarala je uvjerenje da će doći do brze preobrazbe BiH u evropsku državu u kojoj će se građanski, a ne etnički princip favorizirati. Ali, jednom kada je, kroz djelovanje Stranke za BiH, političko Sarajevo ushtjelo da potpuno ukine entitetsko glasanje, koje je jedan od mehanizama zaštite u svim federalnim državama svijeta, inicijativa je nepovratno izgubljena, jer je bila zasnovana ne na vlastitom zalaganju već na računanju na vječnost međunarodne podrške.  

Slična pohlepa upropastila je i SNSD-ovu dekadu, 2006–2016. Od obaranja Aprilskog paketa, SNSD je mogao da u bilo kojem momentu blokira bilo koji proces radi bilo čega. Da prijeti referendumom, krade izbore, uništi reformu pravosuđa, kupuje poslanike i tvrdi da stoji na braniku borbe protiv muslimanske države. I ne da nije bio kažnjen već je bio nagrađen povećanjem pažnje koju je dobilo kad je baronesa Catherine Ashton otišla u Banja Luku. U suštini, ono što je nosilo Dodika nije bila samo upornost njega i njegovog tima već i nespremnost EU na proširenje kao i skepse Amerike oko toga da li je BiH sa manje veta put ka stvaranju muslimanske države.

Kad su ono 2014. krenuli protesti u Tuzli, Dodik je grmio o britanskoj zavjeri, ali to ga nije spriječilo da od 2015. do 2019. u Vladi RS sjede savjetnici koje je plaćala Britanija, a koji su potpomagali provođenje Reformske agende. No, jednom kada je 2016. godine zaista održao referendum o obilježavanju Dana RS, teško je reći da je od tada bilo šta ozbiljno postigao, ili ozbiljniju vanjsku podršku mobilizirao. Da, postojao je trenutak pred rusku invaziju Ukrajine kada su neki u RS kalkulisali o otcjepljenju i sukobu, ali je propušten, a veliko je pitanje i šta bi RS donio da se zaista desio.

Uspjesi koje su u sve tri dekade BiH imali politički projekti koji su dominantno okupljali glasače koji pripadaju jednom od tri bosanskohercegovačka konstitutivna naroda ne zavise od lukavstva ili talenta političkih lidera koji su ih predvodili. Zavise od njihove sposobnosti da međunarodnom prisustvu koje upravlja našom zemljom nametnu svoju agendu ili se usklade s agendom koju ono želi nametnuti.

Političko Sarajevo nije znalo da do kraja iskoristi svoju dekadu, kao što to nije znala ni politička Banja Luka, kao što to, sudeći po samozadovoljnoj bahatosti s kojom nastupa, neće ni HDZ BiH. Ko garantuje da će doći do nastavka procesa evropskih integracija? Ko zna da li će Trumpova administracija vidjeti u bosanskohercegovačkim Hrvatima ugroženu kršćansku manjinu u čiju korist vrijedi intervenisati? I ako je već tako, da li je bolji mehanizam za kontrolu muslimana sa Hrvatima unutar ovakve Federacije, ili u stvaranju novog entiteta?