Šta mogu male zemlje u novim igrama velikih sila

Protekla godina dio je velikog sivila koje nas je u posljednjih pet–šest godina zavilo. Ako je po bilo čemu odskočila, onda je to, vjerovatno, donekle konkretnije razjašnjavanje novih globalnih odnosa. Oni se mogu detektirati i predstaviti na poukama koje izvlačimo iz četiri velike globalne krize koje već duže vrijeme, ali i u ovom momentu, vrhune svjetskom politikom – Gaza, Ukrajina, Venecuela i Tajvan. Ostavljajući po strani druge značajne sukobe, ove četiri tačke su više nego dovoljne za objašnjenje budućih međunarodnih odnosa, barem onako kako ih zamišljaju njihovi najznačajniji kreatori.

Kada je preoblikovanje globalne politike prije nekoliko godina ulazilo u svoju posljednju fazu, većina stvari je i dalje bila mutna, a događaji koji su se brzo odigravali bili su teško dokučivi. Konstantne parole skršene i izraubovane demokratije zapadnog tipa su i dalje zamagljivale stvarne namjere i razloge određenih procesa, no protok vremena polahko je vodio otriježnjenju ne samo analitičara i objašnjavatelja stvarnosti nego i šire javnosti. Već danas je manje-više jasno da se u Ukrajini ne sudaraju dobro i zlo, već dva podjednako maligna izrabljivačka interesa, kao ni da se u Gazi brani išta drugo doli želje da se trajno uspostavi cionističko supremacističko pravo na nekažnjivo nasilje.

Kada se gleda na krizu koju SAD proizvodi s ciljem podjarmljivanja i ovladavanja Venecuelom, a potom kinesko opkoljavanje Tajvana, onda, kako sam naveo, puno toga postaje jasnije. Između Washingtona, Pekinga i Moskve postaju vidljive i jasnije ocrtane isključive zone kontrole, zone utjecaja te zone dodirivanja. Koliko god stvari izgledale napete i neprijateljske, podjela interesa se odvija na zadovoljavajući način.

Venecuela je izuzetan primjer: ta je zemlja predmet američke želje za punom kontrolom svog “prvog komšiluka“ te primjer države na kojoj se teorija prokletstva resursa najbolje ogleda. Kao takva će neminovno platiti cijenu.

Koliko god da su prije mogli računati na pomoć, zagovaranje pa čak i sučeljavanje Rusije i Kine sa SAD-om, u ovom vremenu (bolivarski) socijalistički režim je usamljen i bez bilo kakve šanse protiv Trumpa. No, iako je Venecuela važna, u prvom redu zbog resursa, njenom kontrolom Meksički zaljev bi de facto postao ono što se promjenom imena željelo – Američki zaljev.

Najveće vojne vježbe koje kineska vojska provodi ovih dana, a kojima se prikazuje moć Pekinga da potpuno blokira Tajvan, svjedoče o istom procesu. Isključiva zona kontrole Pekinga je definirana, kako ju je pojasnio Rush Doshi u djelu Long Game, drugom strategijom pomjeranja koja je za cilj postavila ovladavanje njihovim “prvim komšilukom“.

Po svemu sudeći ,SAD će biti više nego zadovoljne da Kini, kao njihovom najvećem takmacu ali i partneru, Japan i ostale države prave probleme u ovome procesu, što je posve i razumljivo. No, i više je nego očigledno da Peking na Južno kinesko more gleda na isti način kao što Washington promatra Meksički/Američki zaljev.

Već početkom ove godine, tačnije odmah na početku svog drugog mandata, Trump je sasvim jasno poručio da je kontrola Panamskog kanala, koji je 1999. godine predat/vraćen, državi Panami jedan od njegovih ciljeva, koji se uklapa u neupitno oživljenu Monroevu doktrinu sa primjesama trumpizma.

Niko, dakle, ne može i ne smije imati značajnijeg udjela u ovom dijelu svijeta. Ostaje upitno na koji način će Brazil, kao jedna od značajnijih članica BRICS-a, djelovati u vremenu koje dolazi, ali nema sumnje da će odnosi sa SAD-om biti opterećeni željom Washingtona da nastavi izvoziti i nametati svoj pogled na svijet čitavom prostoru.

U tom pogledu – a posljednja dešavanja sa mirovnim pregovorima o Ukrajini i oštra retorika američkih zvaničnika prema Briselu to potvrđuju – EU postaje Međuzemlja pa samim tim i prostor nadmetanja. Reklo bi se da je cilj Washingtona agresivnim pristupom dovesti do jačanja nesigurnosti među evropskim državama (i djeluje kako su uspjeli u tom naumu). Iz toga bi trebalo proisteći nekritičko pristajanje uz SAD-e u gotovo svim strateškim pitanjima, a posebno u segmentu potpunog oslanjanja na američke industrije odbrane i energetike.

Doista je krajnje zanimljivo, pa donekle i iritantno, kako briselska administracija nema sposobnost ostvariti političke i sigurnosne ciljeve mimo nametnute histerije o skoroj ruskoj invaziji na njen teritorij.

Ukoliko, pak, to rade fingirano i zbog želje da pripreme Evropljane za neizbježan sukob, onda se postavlja pitanje kako je moguće da je EU već sada izgubila stratešku prednost (spram Rusije i Kine) koju ovakvim djelovanjem možebitno nastoji povratiti.

Obnovljeni identitarni obzori u Evropi, pored otvaranja velike polemike o migrantima i njihovom utjecaju na biće Starog kontinenta, otvorili su i neka od teških unutarnjih političkih pitanja koja neće imati blagotvoran učinak. Sa otpočetim frontalnim sukobom sa Rusijom nakon 2022. godine kao da je počela i polarizacija u kojoj se nazire i Srednja Evropa, kao vrlo značajan antibriselski faktor stvarajući ozbiljan jaz u evropskoj politici. Nedavna rasprava o korištenju zamrznutih ruskih sredstava je to objelodanila, kada je i Francuska, zapravo, povukla “antievropski“ potez.

Najslabiji partner trilinga, Moskva, trenutno je i u najtežoj poziciji. Više od decenije Rusija je nastojala povećavati svoju globalnu prisutnost, čak i ekstremnim agresivnim ponašanjem, ali je trenutno fokusirana isključivo na Ukrajinu, odnosno Crno more. Međutim, postoji ozbiljno nerazumijevanje kada se procjenjuje ruska žilavost i izdržljivost, a dodatno se gubi iz vida do kojih granica je Peking spreman održati poziciju Moskve, koju ne vidi, kako se zna predviđati, kao njihovog mogućeg proksija u budućem bipolarnom poretku i sukobu sa SAD-om. Dapače.

Za kineske lidere, kako je to još krajem 20. stoljeća primjećuje Ren Yue, multipolarnost je već bila fundamentalna karakteristika 21. vijeka, a za tadašnjeg kineskog lidera Jiang Zemina odnosi između velikih sila bili su u stalnom toku i promjeni oblikujući mnoštvo centara moći.

Upravo je u ovom periodu Kina odredila nove pristupe, gledajući nekoliko decenija unaprijed. Suštinski gledano, Zeminova aktivna vanjska politika označila je konačni odmak od naslijeđa revolucionarne diplomatije i usvajanje realističnog geopolitičkog razmišljanja u vođenju svojih trenutnih vanjskih odnosa, a stvaranje Rusije kao njenog strateškog partnera možda je najznačajniji pokazatelj ovoga pristupa. Peking i Moskva, složni da je strateško partnerstvo najbolje za obje strane, najslikovitije su se pronašli u riječima ondašnjeg kineskog ministra odbrane Chi Haotiana koji je kazao da su postali "dobre komšije, dobri partneri i dobri prijatelji zauvijek".

No, neka završna misao bude pozitivna.

Sve ove velike strategije, ipak, ovise i o povratnom djelovanju, u prvom redu zemalja srednjeg značaja i kapaciteta, koje u ovakvim slučajevima imaju mogućnost ozbiljnije postavljati vlastite ciljeve.

Kao takve imaju kapacitet da budu kamenje u točkovima velikostrateških mašinerija koje sve nas ostale manje-više gledaju kao podjarmljene subjekte. Vrijeme revolucija je, dakako, prošlo, no promjene se mogu odvijati i na drugi način. Da citiram Sokrata, tajna promjene je fokusirati vlastitu energiju, ne na rušenje starog, nego na gradnju novog. Mnoge metaregije, opterećene neokolonijalnim diskursom, trebale bi usvojiti ovu misao i krenuti svojim putem. Bez osvrtanja ili premišljanja.