Ličnost godine u svijetu: Donald Trump

Američkom predsjedniku Donaldu Trumpu se može prigovoriti sve osim da je bezličan. Za razliku od njegove protukandidatkinje Kamale Harris kojoj se ništa drugo osim bezličnosti ne može pripisati, Trump je ličnost u punom smislu te riječi. Naknadna pamet nam poručuje da Harris nikad nije ni imalu šansu protiv njega.  

U svakom slučaju, 2025. godinu ćemo, uz ostalo, pamtiti po Trumpovom povratku u Bijelu kuću.

Vazdušni napadi na nuklearna postrojenja u Iranu; prijetnja invazijom na Grenland, a odnedavno i na Venecuelu; najava izgradnje Gaza Riviere u jeku genocida; politički napadi na EU; sastanak s Putinom na Aljaski; svađa sa ukrajinskim predsjednikom Vladimirom Zelenskim u Ovalnom uredu i srdačan doček sirijskog vođe Ahmeda eš-Šere; objava dosijea Epstein; carine; gašenje USAID-a i jačanje i širenje zloglasnog ICE-a, neke su od stvari koje su šokirale svijet. 

Glavno vanjskopolitičko pitanje s kojim se Trump morao baviti bio je rat u Ukrajini. U odnosu na administraciju Joea Bidena, koja je stala na stranu Kijeva, Trumpova administracija je zauzela poziciju neutralnog činioca, medijatora takoreći. Da bi poništila dojam o američkoj pristrasnosti u korist Ukrajine, stvoren u ranijem vremenu, Trumpova administracija je često nastupala proruski, iskazujući uvažavanje spram predsjednika Rusije Vladimira Putina, odnosno iskazujući nepoštovanje prema Ukrajincima i njihovom političkom vodstvu. 

Najupečatljivija scena u navedenom smislu jeste svađa Trumpa (i njegovog potpredsjednika J. D. Vancea) sa Zelenskim u Bijeloj kući. Trump je, u oštroj razmjeni argumenata, u jednom trenutku kazao Zelenskom: You don’t have cards, što znači: “Nemaš karata [da nastaviš igrati]”. Ili slobodnije: “Nemaš snage [da dobiješ to što tražiš].”

Međutim, ni navedeno nije pomoglo Trumpu da dođe do zaustavljanja rata. Kako je više puta ocijenio jedan od najutjecajnijih komentatora rata u Ukrajini John Mearsheimer, Trumpovi pregovarači, koje predvodi Steve Witkoff, ne razumiju ili odbijaju prihvatiti da je Moskva zainteresirana za mirovni sporazum samo ako to znači prihvatanje svih ruskih zahtjeva: priznanje da je okupirani dio Ukrajine sada zvanično ruska teritorija, zatim kraj sna Ukrajine o članstvu u NATO-u, reduciranje ukrajinskih oružanih snaga na minimum i odsustvo zapadnih sigurnosnih garancija za Ukrajinu.

Potonja tačka je, čini se, glavna. Rusi uporno odbijaju svaki sporazum sa klauzulom kojom bi se Zapad obavezao da će, u slučaju obnove sukoba, pružiti vojnu podršku Ukrajini. S druge strane, Ukrajinci su više puta isticali da bez nekog vida zapadnih sigurnosnih garancija ne mogu prihvatiti sporazum. Kijev nema dovoljno “karata” da ostvari svoje ciljeve, ali trenutno ih ima dovoljno da kaže ne miru pod isključivo ruskim uslovima.

Trumpova administracija uskoro ulazi u drugu godinu mandata, ali nije našla način da pomiri ruske i ukrajinske zahtjeve. To, međutim, ne znači da je Trump bio posve neuspješan, bar sa stanovištva njegove glasačke baze. On je tokom 2025. okončao gotovo svu američku pomoć Ukrajini i finansijski teret rata prebacio na Evropsku uniju. Pa ako i nije zaustavio rat, može svojim glasačima barem kazati da ga ne plaćaju američki poreski obveznici.

Što se tiče perspektive ukrajinskog pitanja, sve je izglednije da do klasičnog mirovnog sporazuma neće ni doći, već će, u jednom trenutku kada pucnjava stane, zavladati tzv. zaleđeni sukob. 

Trumpova izjava da će na ruševinama Gaze napraviti rivijeru, s obzirom da je data u jeku genocida, možda je i najšokantnija u ovom mandatu. Pa ipak, političkog lidera ne treba suditi po izjavama, već po djelima. Joe Biden nije davao tako šokantne izjave o Gazi, ali je u njegovo vrijeme stanje u Gazi bilo gore nego trenutno. Situacija u Gazi nije ni blizu zadovoljavajuće; Izrael redovno narušava krhko primirje, itd, ali uprkos svemu tome ostaje dojam da je Biden, u pogledu Gaze, bio gori.

Trump nije donio supstancijalnu promjenu u američkoj politici prema Izraelu. Zahvaljujući bogatim donatorima, poput Miriam Adelson, izraelski lobi i dalje ima značajnu kontrolu nad njime. Ali ono što je iznenađujući obrat jeste da je čitav niz čelnih aktivista Trumpovog pokreta MAGA (Tucker Carlson, Steve Bannon, itd.) počeo otvoreno kritikovati Izrael. 

U jednom trenutku se činilo da će Izrael, budući da ima bezuslovnu podršku Washingtona, uspjeti u svome naumu da u što većoj mjeri istrijebi Palestince u Gazi, a preživjeli dio progna u Egipat, Jordan ili Somaliju. Sada takav scenarij izgleda manje vjerovatan, što ne znači da je još uvijek isključen.

U trenutku nastanka ovog teksta, izraelski premijer Benjamin Natanyahu se nalazi u posjeti Washingtonu, gdje se sa Trumpom razgovarati o mirovnom sporazumu o Gazi. Prema pisanju medija, jedno od glavnih pitanja jeste turski angažman u provođenju mira, čemu se Izraelci žestoko opiru. Vidjet ćemo šta će biti s time, ali sigurno da, na početku ističuće godine, Natanyahu nije priželjkivao da bude u situaciji u kojoj je trenutno. 

Velika promjena se ogleda u tome što do prije nekoliko godina, niko nije smio ni kazati da u Washingtonu djeluje izraelski lobi (jer bi bio optužen za antisemitizam), dok recimo Trump sada otvoreno govori ne samo o njegovom postojanju, već i o padu njegovog utjecaja.

Ključno pitanje za nas jeste Trumpov odnos prema Evropi i, na užem planu, prema zapadnom Balkanu i našoj zemlji. 

Iako je i njegov prvi mandat bio obilježen tenzijama u odnosu sa Evropom, čini se da su transatlantski odnosi još zaoštreniji. Ovu godinu će, u tom pogledu, obilježiti i obraćanje Trumpovog potpredsjednika Vancea na Minhenskom sigurnosnom forumu, kada su, sjetimo se, neki od evropskih zvaničnika plakali, znajući da se svijet promijenio i da Evropa više ne može računati na SAD kao ranije.

Stječe se dojam da evropska javnost uopće nije svjesna svoje krivice za narušavanje odnosa sa Amerikom, te je utonula u uvjerenje da je jedini krivac Trump. 

Sada već davne 2017. godine sam pisao kako tome doprinosi i nezainteresiranost Evrope za interne američke probleme. 

Uoči prve inauguracije, Trump je kazao: “Ako idete 5. avenijom, vidjet ćete da svako vozi Mercedes Benz, zar ne? A koliko Chevroleta možete vidjeti u Njemačkoj? Ne puno, vjerovatno nijednog.” Uime Njemačke, koja je u SAD godišnje izvozila 25 milijardi dolara u automobilima, odgovorio je tadašnji ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel, kazavši da je razlog navedenom što Nijemci prave bolja auta.

To je u Trumpu osnažilo uvjerenje da politika SAD prema Evropi mora biti znatno više transakciona, te da će Evropljani morati da plate za sigurnosne usluge koje im pružaju SAD. 

Dok Evropljani žive u iluziji da su sa Amerikom bili dio idejno-vrednosne zajednice, pa imaju problem da shvate kako ih SAD neće besplatno braniti, jedna Saudijska Arabija nema takvih problema, pa je odnos američkog predsjednika i saudijskog kralja isti, ili čak i bolji, nego prije dvije-tri decenije. Trump je nedavno u Washingtonu ugostio saudijskog prijestolonasljednika Muhameda bin Salmana kako nije, niti će ugostiti ijednog evropskog zvaničnika, a razlog tome je što se iznos saudijskih investicija u SAD popeo na trilion dolara.

Ali, čak i ako Evropljani počnu plaćati, koliko plaćaju i Saudijci, neminovnost koju moramo prihvatiti je da će Sjedinjene Države vremenom smanjivati svoje vojno i političko prisustvo u Evropi. Razlog tome je američko-kinesko rivalstvo u sjevernoistočnoj Aziji. 

Kako spomenuti Mearsheimer redovno ističe, a ponavljaju i zvaničnici Trumpove administracije poput Elbridgea Colbyja, Kina je postala glavni takmac Sjedinjenim Državama na svjetskom planu. Rusija nema ni blizu snage koliko ima Kina, a Evropa je, u ekonomskom smislu, daleko manje bitan region od istočne Azije. Stoga će Amerikanci sve više svoj fokus, a i resurse prebacivati na Pacifik, gledajući da zaštite svoje interese od rastuće vojne moći Kine.

Mearsheimer znači da to znači kraj NATO-a kakvog smo poznavali dosad. Čak i ako NATO formalno preživi, on će, veli Mearsheimer, biti prazna ljuštura. Suština je - i Trump to ne krije - da će Evropljani morati preuzeti glavni teret svoje sigurnosti, a da će svu pomoć koju dobiju od SAD-a morati debelo platiti.

Sa sviješću o tim krupnim procesima, treba kreirati politiku u BiH. Konkretni potezi, koje povlači Trumpova administracija u našoj zemlji, pokazuju da se Amerikanci ne planiraju u potpunosti povući, ali da se svakako namjeravaju u manjoj mjeri miješati, te da svoj utjecaj nastoje debelo naplatiti. 

Najava Trumpove predstavnice u Vijeću sigurnosti UN-a da Sjedinjene Države neće više podržavati intenzivni intervencionizam znači nesumnjivo diskontinuitet u odnosu na Bidenovu administraciju, za čijeg je mandat OHR izvršio čak 24 intervencije. Od promjene u Bijeloj kući, OHR je samo jednom intervenisao, a kako su pisali mediji visoki predstavnik Christian Schmidt je lako mogao ostati zbog posla, jer se usudio posegnuti za bonskim ovlastima, bez zelenog svjetla iz Washingtona. 

Istovremeno, angažman na smirivanju krize u vezi sa procesom Dodiku, a naročito angažman na ubrzanju izgradnje Južne interkonekcije, znači da Trumpova administracija ne kani u cijelosti dići ruke od naše zemlje. Njihov plan je da se što manje miješaju - znatno manje nego Bidenova administracije - a opet da imaju što više koristi od tog miješanja, prije svega kroz izgradnju Južne interkonekcije i prodaju američkog plina.

Kratkoročno, ključnim se čini objasniti Trumpovoj administraciji da je formiranje dodatnih državnih institucija tokom ranih 2000-ih bio dio američkog povlačenja iz BiH, odnosno da su Oružane snage, OSA, SIPA, državno pravosuđe, itd, formirani kako bi Dejtonski sporazum mogao funkcionirati i nakon povlačenja američkih trupa. 

Dio istog projekta - smanjenja američke odgovornosti za stanje u BiH - bila je implementacija Odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti, čime je paritetna raspodjela vlasti u Federaciji zamijenjena proporcionalnom. To znači da su do 2000. Bošnjaci i Hrvati u Federaciji sudjelovali u Vladi FBiH po principu 50-50%, a nakon 2000. Bošnjaci imaju 65%, a Hrvati 35% Vlade. Ta promjena je, kao i izbor Željka Komšića u Predsjedništvo, značilo povećanje moći ali i odgovornosti Bošnjaka, kao najbrojnijeg konstitutivnog naroda i ključnog činioca za opstanak BiH.

Ako je interes Trumpove administracije da ne troši previše vremena na Bosnu i Hercegovinu, onda treba istrajati u strategiji koja je omogućila očuvanje mira dvije decenije nakon povlačenja američki trupa 2004. Umjesto da traže da SAD ponesu više odgovornosti za stanje u BiH, naši zvaničnici trebaju tražiti podršku za to da Bošnjaci preuzmu što više institucionalnog utjecaja i samim time više odgovornosti za stanje u zemlji. Odgovornost mora dolaziti s moći.