Kratki ogled o konverziji i političkoj konvertibilnosti

Konverzija je jedan od najbrizantnijih fenomena u historiji kulture. Ona neprestano izaziva kontroverze, nedoumice i jedno je od najmoćnijih oruđa u idejnim razmiricama i ideološkim ratovima: bilo da se koristi kao argument u korist ili protiv subjekta konverzija.

Preinačenje uvjerenja (conversio, doslovno zaokret, promjena pravca, ali i preobražaj ili „pretvaranje“ iz jedne vrijednosti u drugu, što vidimo na našoj konvertibilnoj marki), od kojih je svakako najdublje ono konfesionalno, mada i drugi oblici konverzije (ideološka, politička, nacionalna, socijalna, seksualna, spolna, prehrambena itd.) imaju izrazito intenzivno djelovanje u svijesti subjekta, a znaju katkad prouzročiti i potres u dosadašnjoj ili novoj zajednici.

Figura konvertita je često ozloglašena i okružena aurom izdajništva i nepovjerenja: stara zajednica ga često smatra otpadnikom vrijednim svakog prezira pa i nekih drugih oblika društvenog sankcioniranja, dok ga nova zajednica u pravilu nikada ne prihvaća u potpunosti kao svog, sumnjajući u njegovo istinsko pripadništvo, prebirući u njemu i uvijek nalazeći indicije da je on negdje duboko u svom biću, uprkos vanjskoj promjeni, ostao – svjesno ili nesvjesno - vjeran onoj svojoj staroj grupi.

Sjetimo se samo jedne od najmračnijih strana španske rekonkviste u 16. i 17. stoljeću: uvođenja principa čistote krvi i provjere kršćanskog porijekla unatrag nekoliko generacija, jer je i nakon protjerivanja odnosno pokrštavanja Jevreja i muslimana iz Andaluzije ostala sumnja da mnogi od novih kršćana svoju staru vjeru i dalje potajno ispovijedaju. Valeriu Marcu, njemački pisac rumunjskog porijekla, u svom je historijskom eseju Protjerivanje Jevreja iz Španije iz 1934. godine ustvrdio da su mnogi fanatični progonitelji nekršćana iz Andaluzije u prvoj fazi upravo bili nedavno pokršteni jevrejski renegati. Poznat je taj konvertitski žar i radikalizam iz mnogih drugih epizoda svjetske povijesti.

Dakle, konverzije su generalno, premda ne uvijek sasvim opravdano, na zlu glasu, a posebno česte konverzije, koje opet bude dodatnu sumnju da se tu ne radi o stvarnom mentalnom zaokretu nego tek o promjeni etikete u cilju sticanja ili zadržavanja određenih privilegija. Ne zaboravimo da konverzija ne znači samo radikalni rez u svijesti i uvjerenjima, nego i nešto sasvim suprotno od toga: a to je pretakanje kapitala i jedne u drugu formu, odnosno pretvaranje jednog platnog sredstva u drugo, npr. pri konverziji eura u dolare.

Takvih profesionalnih konverzija i konvertita koji su u stanju svoju ličnost i eventualni glas u parlamentu učiniti maksimalno konvertibilnim, a za koje se uvriježio i znatno profaniji i precizniji pojam preletača, naš je politički život prepun. Od onih komunističkih konverzija u demokrate 1990, koji su, barem u novije vrijeme, trajno u našim okvirima pojeftinili politička uvjerenja, do trenutnih međustranačkih prelijetanja, onih nešto rizičnijih predizbornih i onih sigurnih postizbornih.

A da u ovoj isplativoj konverziji, konverzija u onom prvom značenju koji smo opisali, dakle konverzija kao preinaka svijesti, ili, ako hoćete, ideološko preformatiranje, igra tek sporednu ulogu, jasno je kao dan kad pogledamo nivo osipanja recimo u nominalno konzervativnoj stranci NiP, čiji istaknuti članovi sad čak prelaze u – također samo nominalno – lijevoliberalnu Našu stranku.

Vratimo se načas opet na historiju konverzije. Moglo bi se reći da jedno od njenih najupečatljivijih poglavlja, barem u diskurzivnom smislu, pripada onom poslovičnom Savlu koji je postao Sveti Pavao, dakle onom biblijskom liku, koji se, kako novozavjetna pripovijest veli, od progonitelja kršćana koji je „odobravao njihova ubistva“, nakon jednog iznenadnog prosvjetljenja („iznenada ga obasja svjetlost“, Djela apostolska 9,3), koje će ga najprije ostaviti slijepim, on postaje najgorljiviji predvodnik i najvažniji misionar nove kršćanske zajednice, „izabrano sredstvo da donese moje ime i pred pogane, i kraljeve i sinove Izraelove.“ (Djela apostolska, 9,16)

Totalni obrat, odricanje od dotadašnjeg jevrejskog identiteta u grčkom duhu obrazovanog farizeja, simbolička smrt u Damasku i trodnevno sljepilo, te ponovno rođenje i primanje novog identiteta (krštenje), objašnjava se naglim proviđenjem, epifanijsko-mističkim doživljajem koji je konvertita doslovno izveo iz svijeta zablude, u koji je zapao odgojem i pod utjecajem društvenog okruženja, uveo ga u poredak istine. Aurelije Augustin će također u svojim Ispovijestima (oko 400. n. e.) iscrpno izvijestiti o vlastitom preobraćenju, pri čemu je dotadašnji život predstavljen kao grešan, usmjeren na zemaljska dobra i užitke, dok će novi, kršćanski život biti u znaku čistote i askeze.

Bez Pavla i Augustina, dva ključna konvertita, koji su, svaki na svoj način, imali izuzetan utjecaj na razvoj nove vjerske zajednice, njene dogme i njenih institucija, kršćanstvo kao organizirana religija vjerovatno ne bi postojalo u ovom obliku. To vrijedi za mnoge druge konvertite na različitim nivoima; to i jeste jedna od najvažnijih funkcija konverzije u idejnoj i materijalnoj historiji: promjena pravca kretanja, preinaka svijesti koja donosi nove ili drugačije momente u odnosu na postojeći poredak.

Na neki način, konverzije i „izdajstva“ jesu motor historije, u dobrom ili lošem smislu te riječi. Presudna je u svemu tome uloga naracije, pripovijesti koja prati konvertite: njihov unutarnji obrat, presijecanje životnog puta na onaj period prije i onaj poslije konverzije donose sa sobom jednu specifičnu strukturu i dramaturgiju, stanovitu napetost i još jedan izuzetno bitan element: autentičnost svjedočenja koje druge fascinira i privlači.

Svakako, i ovdje konvertitska životna priča može razviti ovakvu privlačnu i harizmatičnu snagu samo ako ostavi dojam da je proistekla iz iskrenog i snažnog unutrašnjeg previranja, a ne iz nekog vanjskog, pragmatično razloga, te, naravno, ako na narativnoj osi sadrži jedan presudni obrat.

Ako priča pak sadrži nekoliko takvih obrata, dakle više konverzija, koje se katkad i međusobno poništavaju, onda se dimenzija prosvjetljenja, ozbiljnog sudbinskog reza, gubi i pripovijest poprima elemente (auto)parodije.

A politička biografija velikog broja naših političkih djelatnika – uzmimo za primjer aktuelnog federalnog ministra unutrašnjih poslova ili pripadnike već sad zaboravljene stranke Za nove generacije, barem one koji su još na slobodi – uglavnom automatski završava u farsičnoj parodiji.

Kod naših savremenih konvertita, bilo onih u političkoj orbiti, bilo onih u drugim segmentima javne scene, malo je dakle onih iskrenih i pravih, a najviše onih koje mirne duše možemo nazvati profiterskim konvertitima, a priča o njima bi bila urnebesno apsurdna da je gledamo kao fikciju u kinu na platnu i da se ne radi o ljudima koji upravljaju našim životima.

Zanimljivo je inače kod ovih profiterskih konvertita često nastojanje da prikriju preumljenje, da uprkos svim vanjskim promjenama identiteta, predstave sebe kao nekoga ko je oduvijek bio konzekventan, na pravoj strani historije, koji se suštinski nikad nije mijenjao. To je zapravo sasvim suprotno naraciji konverzije, kakvu imamo kod Pavla ili Augustina, i drugih velikih ličnosti globalne religijske, političke i književne historije, a u kojima se pripovijeda o vlastitim zabludama, radikalnom obratu i faktički ponovnom rođenju.

A na neki neobičan način, temeljna laž ovih konvertita – a to je da se nikada nisu mijenjali – zapravo se naposljetku ipak ispostavlja kao istina: jer oni, gledano iznutra, i jesu ostali isti, nijedan od vanjskih identiteta i proklamiranih uvjerenja i nisu nikada ni primili ozbiljno. A kako i bi bilo kakav sadržaj uzimali za ozbiljno, kad su oni, odnosno kad je njihova praznina uvijek bila njihova jedina mjera svih stvari. Oni su naša loša beskonačnost.