Istočni Mediteran kao žarište: Turska i borba za novi poredak

Zgusnutost događaja u post-COVID periodu ostavlja malo prostora za prepoznavanje sadašnjeg glavnog toka historije. Ratovi, u prvom redu, ali i globalne društvene i političke drame kojima svjedočimo postali su dio svakodnevnice te ne daju dovoljno vremena za analizu onih ključnih događaja kojima su duboke historijske strukture uzdrmane pa se počinju polahko deformirati.

Vjerovatno invazija Rusije na Ukrajinu, 24. februar 2022. godine, jeste jedan od događaja koji ima taj kapacitet. Snaga i globalni značaj ruske agresije na Ukrajinu leže u činjenici da još uvijek djeluje kao prekretnica koja ruši mogućnost daljnjeg suživota zapadnih demokratija i istočnih autokratija. Svijet se kreće ka tački gdje nije moguće funkcionisati, već se moraju tražiti novi modaliteti savezništava, integracije i saradnje.

Suštinski problem je sve veća realnost vojnog sukoba kao najvjerovatnijeg načina preoblikovanja svjetskog poretka, što i razmišljanje o blizini nuklearnog rata više ne stavlja u domenu nemogućeg već izvjesnog scenarija. Ukrajina kao proxy SAD-a i EU te njeno (doskorašnje) insistiranje na ulasku u NATO, automatski su vodili Rusiju ka (retoričkom u prvom redu) nuklearnom scenariju, dok je s druge strane cionistički režim otvorio Pandorinu kutiju svojim agresivnim i genocidnim aktivnostima. Kada se tome doda ozbiljna višegodišnja vojnu aktivnost na Arktiku (u šta se zahtjev Trumpa za ovladavanjem Grenlandom savršeno uklapa) i nervozu unutar Južnog kineskog mora, onda je jasno da se ništa ne odvija prema uobičajenom obrascu.

Svakako da je jedno od značajnih pitanja koje prati događaje u ovom čitavom procesu redefinicije i buduća uloga određenih regija, regionalnih sila i zemalja srednjeg značaja. Da je to značajno, pokazali su događaji u afričkoj regiji Sahel (posebno u Burkini Faso i Nigeru ove godine), ali i ponašanje Mađarske ali i drugih članica EU, koje su pokazale ozbiljne nacionalne ambicije u ovom postkolumbovskom dobu tj. početku pada liberalne i američke hegemonije, kako ju je još prije skoro dva desetljeća definirao Dale Walton.

I uloga Turske u ovom svijetu koji se sukobljava, trve i iz kojeg novi pokušava da nastane izuzetno je važna. Kao regionalna sila s tendencijom daljnjeg rasta, ali i s centralnom ulogom u konceptualizaciji "turskog svijeta" s već jasnom geostrateškom pozicijom nulte kategorije, od ključne je važnosti kako će se Ankara ponašati u svim trenutnim i nadolazećim previranjima. Tu je, naravno, i njena uloga unutar islamskog svijeta, što je zasebna tema u kontekstu multipolarnog poretka. Uzimajući to u obzir, jasno je da Ankara, povlačeći strateške poteze, najozbiljnije utječe na procese koji mijenjaju geopolitičku sliku šireg područja.

To se možda najjasnije vidi na području Mediterana (istočnog), koji jeste i ključnim područjem unutar kojeg je dominacija Turske preduvjet etabliranju njene globalne pozicije. Tome svjedoči niz značajnih aktivnosti koje je posljednjih godina Ankara poduzela u ovoj regiji kako bi se pozicionirala kao regionalna sila te zaštitila svoje nacionalne interese. Treba se, dakako, sjetiti reakcija na najavu saradnje Saudijske Arabije, Izraela i Grčke u transportu plina do EU, što je svojevrsni kontinuitet aktivnosti kroz EastMed (potpisali Južni Kipar, Grčka, Izrael i Italija), ali uz dodatnu snažnu ulogu SAD-a.

Naime, tokom samita G20 u New Delhiju (septembar 2023.) potpisan je memorandum između Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije i Evropske unije o uspostavljanju transportnog i ekonomskog koridora od Južne Azije do Evrope, poznatog kao Indijsko-bliskoistočni koridor (IMEC). Predsjednik Turske Erdogan je rekao da se tako nešto ne može postići bez Turske i vrlo odlučno pokazao da ti savezi neće uspjeti. Sa svim što se dešava u Palestini od oktobra 2023, zatim u Libanu i Iranu, priča o ovom gasnom koridoru je ostavljena po strani i nije značajnije tretirana.

U međuvremenu je Turska napravila izuzetan geostrateški potez dobivanjem desetogodišnjeg mandata za upravljanje teritorijalnim vodama Somalije, što je vrhunski diplomatski potez. Postavši tako jedan od najvažnijih igrača u Crvenom moru, tj. Sueckom kanalu, što joj daje širi kako diplomatski tako i vojni manevarski prostor, Ankara je uspjela zaustaviti inicijative koje su išle mimo nje. Barem na određeno vrijeme.

U tom smislu, istočni Mediteran je postao područje od ključnog interesa za mnoga sučeljavanja. Ne treba zaboraviti ni strategiju EU iz 2021. godine, koja je precizirala da obnovljeni evropski interes za područje Mediterana treba da uključi vrlo konkretne korake. Nova komesarka za Mediteran Evropske komisije, Hrvatica Dubravka Šuica, naglasila je da su sigurnost i energija u fokusu Evropljana ali nije zaboravila spomenuti ni problem migracija. Naglasak je bio na činjenju svega potrebnog kako bi se osiguralo da EU dobije mogućnost transporta energenata (već spomenuti IMEC i plinovod kroz Alžir), posebno nakon onoga što se događa u odnosima Unije i Rusije nakon već spomenute 2022. godine.

Koliko god to izgledalo malehno u odnosu na ove procese u kontekstu čitave slike može se govoriti i o evidentnoj obnovljenoj važnosti naše Južne plinske interkonekcije jer predstavlja dio ukupnih napora. Vidljiv ali i logičan nedostatak snažnijeg posredovanja Ankare u Jadransko-jonskoj regiji daju do znanja da je osvajanje jasnijih pozicija u sjevernom dijelu regije teško dokučiv, što zbog ograničenih resursa kojima se raspolaže što zbog pritiska s kojim se suočava u istočnom Mediteranu.

Naime, cionistički režim u svojoj želji da pod svaku cijenu još snažnije uvuče zapadne sile na svoju stranu napravio je dodatni korak pod izgovorom turskog jačanja u regiji. Grčka, Kipar i Izrael su dodatno ojačali djelovanje u Mediteranu tokom samita u Jerusalimu 22. decembra kad su Benjamin Netanjahu, grčki premijer Kiriakos Micotakis i kiparski predsjednik Nikos Hristodulides potpisali deklaraciju kojom između ostalog jačaju tekuću trilateralnu saradnju u oblasti sigurnosti, odbrane i vojnih pitanja. Ovo je, dakle, više nego znakovit dodatak dogovorima o povezivanju električnih mreža putem najdužeg i najdubljeg podvodnog električnog kabla na svijetu i već spomenutoj saradnji u oblasti prirodnog gasa na moru.

Onako kako su to mnogi precizno pojasnili i opisali, radi se o jasnoj poruci Ankari. No, nema sumnje da se na ovaj način poslala poruka i čitavoj široj regiji Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka (MENA) na koju se isključivo gleda samo kao prostor resursa ali nikako mjesto odlučivanja. Jer u procesima koji se odvijaju, kako je u uvodu kazano, nameću se događaji koje vidimo izuzetno dramatičnim i ključnim, radilo se o mogućem ratnom pohodu na Venecuelu ili Nigeriju, sukobu Kambodže i Tajlanda, padu industrije u Njemačkoj itd. Međutim, ovo pitanje suptilnog rušenja Ankare, a u osnovi onemogućivanja jednog posebnog vida politike i političke prakse ključno je za uspostavu dominacije na Bliskom Istoku koju bi najbolje simbolizirala najavljena holivudizacija Gaze. Zbog toga je ono šta se događa u istočnom Mediteranu od presudnog značaja za razumijevanje kuda nas ovi zgusnuti događaji vode. I po svemu sudeći nije obećavajuće.