Haris Tabaković – golgeter koji je stigao na vrijeme

U fudbalu, kao i u životu, svako hoda svojim tempom. Neko se vine u orbitu s 18, neko s 28, a neko zakasni na prvi voz, pa uhvati drugi, treći, peti – i opet stigne tamo gdje treba. Ni kasno ni rano.

Priča Harisa Tabakovića spada u ovu posljednju kategoriju: put dug, vijugav, trnovit, kao u priči o čovjeku koji ima više strpljenja nego sreće, ali mu se ta upornost i predanost jednog dana počnu vraćati s kamatom.

Dado Prošlo je, recimo, s 28 godina radio kao mehaničar i igrao fudbal, a onda mu je poziv iz Monaca, promijenio život. Zaigrao za Hrvatsku i odveo je na Euro u Portugal, bio sudionik finala Lige prvaka, zabio četiri gola u Deportivu...

Harisu je Hertha bila lift na veliku scenu. Završio je, gle ironije, u Bundesligi, gdje se na visoke napadače gleda kao na prirodno bogatstvo – ima ih, ali nikad dosta.

Sve počinje u Švicarskoj, gdje se njegova porodica smjestila nakon što je izbjegla iz Bosne i Hercegovine.

Haris je rođen i odrastao među Alpama, ali je uvijek bio ponosan porijeklom. Imao je, što bi Ćiro rekao, najbolji pasoš na svijetu. Ali, znao je od početka da će jednog dana morati odgovoriti na pitanje: „Kome ćeš?'“

Izabrao je – Bosnu i Hercegovinu. Sanjao je nju, a s njom još nešto. O tome poslije…

Ne zato što je lakše. Nego zato što srce zna prečicu koju pasoši ne poznaju.

Švicarcima je punio glavu o svojoj zemlji, o klišejima, ali na šarmantan, bosanski način, uz osmijeh i poluironiju.

Da su ćevapi najbolji, ali da uz domaću lepinju, ajvar i luk, dobijete savršenstvo. Sarajevu je dao titulu najpoznatijeg, ali Mostaru epitet – najboljeg. Porodica mu je odatle, ljeta uz Neretvu su egzotika ljepša od Ibize, savršenija od Santorinija. 

Tada je iskreno priznao šta mu je najposebnije od svega. Narod. Navijači. „Najstrastvenijih na svijetu“, kazat će. „Kada ide dobro, nema boljih. Kada ne ide – zna biti emotivno.“

To je taj bosanski paket: ponos, humor, sentimentalnost.

Prošlo je mnogo vremena otkako je Haris posljednji put nosio dres jedne reprezentacije. Oktobar 2016. godine, Švicarska U21, njegov petnaesti nastup. Posljednji. I onda – tišina. Niko ga više nije spominjao osim ljudi koji rade statistike Druge lige.

Ali, kako to obično biva s loptom, desi se sezona koja okrene sat unazad i vrati te u život. U slučaju Harisa Tabakovića, bila je to bečka Austria, i jedna sezona kakvu taj grad odavno nije vidio.

Robusni napadač je zabijao iz svih pozicija, golovi su mu postali navika.

Njegova statistika postala je senzacija – ne ona medijska, nego ona sirova, golgeterska, kakvu najviše vole treneri koji žive pod pritiskom. I tako je, s 29 godina, Tabaković ponovo postao reprezentativna tema. Ali ne jedna – dvije.

Jer Haris ne nosi samo jedan pasoš.

„Imam oba, i švicarski i bosanski“, kazao je on onako mirno, kao da priča o vrstama sira. Ali tema je bila daleko važnija: srce mu je, kako kaže, podijeljeno, ali nikad prepolovljeno.

„Otvoren sam. Ko me pozove, za njega bih igrao. Moje srce kuca za obje zemlje“, izjavio je. Onaj završni dodatak: „Ako mi neka zemlja omogući da budem reprezentativac, ja ću to prihvatiti“ – zvučao je iskreno, ljudski, bez floskule, kao nešto što ljudi s dva identiteta nose cijeli život.

Čovjek koji ima dva pasoša obično nema nijedan mir, ali ima dvostruku odgovornost – da se nikome ne zamjeri i da svima pomalo pripada.

Istovremeno, njegova klupska budućnost visila je poput magle nad Dunavom. Austria nije klub koji pliva u novcu, štaviše – svaka dobra sezona znači da će neko morati otići da bi klub disao normalno. I već sedmicama se Haris spominjao kao glavni kandidat za transfer. Jula 2023. u Beču je vodio svoj tim do pobjede nad banjalučkim Borcem u evropskoj utakmici. Natjerao je i Milorada Dodika da glasno opsuje s tribine kada je u posljednjoj minuti šutnuo loptu u mrežu.

U fudbalu na velikoj sceni sada se rano debituje, već sa 17, pa se čovjek od 29 smatra veteranom. Uprava Austrije imala je svoje mišljenje. Jürgen Werner, čovjek koji inače govori malo ali precizno, izjavio je: „Bolje mu je da ostane kod nas“.

Nekoliko dana poslije, Haris se slikao na Olimpijskom stadionu u Berlinu.

Sve je bilo diplomatski, sve simbolično, a svako ko je godinama gledao fudbal znao je da se iza ovakvih rečenica obično krije – kofer u pripremi.

I bio je.

Iz Austrije je otišao u Herthu, gdje je potpisao trogodišnji ugovor, do 2026. Sportski direktor Benjamin Weber odmah je podcrtao sve što Berlin voli kod njega:

„Haris je pokazao da može biti ozbiljna prijetnja po gol. Visina i snaga donijet će mnogo našem napadu.“

To je to – jednostavno, precizno, bez kićenja.  

Uzeo je dres s brojem 25, možda slučajno, možda simbolično. Ali svako ko ga je gledao znao je da će raditi, trčati, gurati, a kao plod takve igre došli su i golovi. Ne sutra. Odmah.

U Austriji je postigao 17 golova u 29 utakmica lige, a u dvije sezone prije toga 45 golova u 46 utakmica za Lustenau. Takve brojke se ne izmišljaju, takve brojke se nose na leđima.

Hodao je kroz karijeru kao čovjek koji stalno ide uzbrdo: Švicarska – Mađarska – Austrija – pa konačno Bundesliga, gdje fudbal ide brže, udara jače, i gdje se, jedu samo „veliki zalogaji“. Bundesligu je dočekao tek u tridesetoj. To je u svijetu modernog fudbala kao da ste diplomu stekli u četvrtom pokušaju – kasno, ali slatko. I korisno.

On nema fudbalski talent. S loptom je na Vi, skromne brzine, solidnog skoka. Zamislite igrača kojem je duel najjača strana. Ali, on se tukao za svaku loptu. S njim moglo krenuti na vojsku. Zato su mu se mnoga vrata otvarala kao nagrada za požrtvovnost, energiju koja ne lapi.

Nevjerovatno je koliko dobrih napadača ima Bosna i Hercegovina u Njemačkoj. Sergej Barbarez je prokrčio put. Nijemci su prvi put vidjeli kapacitet za dvadesetak golova po sezoni u igraču koji nije baš klasičan centarfor. Sergej nikad nije bio klasična devetka, ali je pogađao za čistu desetku. Vedad Ibišević je bio taj – egzekutor svjetske klase. A, tek Edin Džeko. S njim su se mučili svi stoperi svijeta, ali lijeka nije bilo. Štafetu su preuzeli Demirović i – Tabaković.

I kada su ga ignorisali u reprezentaciji, nije se ljutio. Čekao je red. Nije bio bahat kao neki. Znao je gdje mu je mjesto u redu – ne ispred Džeke, nego iza njega, kao učenik.

Kad je postao bundesligaški igrač, otvorila su se vrata i reprezentacije. Naglo mu je porastao apetit, a njegovu glad za uspjehom ne mogu utoliti mali zalogaji.

Debi će sigurno zaboraviti. Onih 4:1 protiv Luksemburga jedna je od najtužnijih utakmica reprezentacije ikad. Zenička publika ga nije štedjela, kao ni saigrače. Nije se proslavio kao zamjena za Džeku, ali je spoznao to da nisu svi snovi bajni, imaju i košmari. 

I dok se reprezentacija tražila, u klubu mu je išlo dobro. Hertha ga je zaokupila. Najavio se u Bundesligu kao prvi strijelac Cvajte, no Hoffenheim ga nije istrpio. Poslao ga je na posudbu u Borussiju M'gladbach, gdje su mu se poklopile karte, otvorila dubina, razdanilo pred očima. U šest novembarskih utakmica (četiri za klub i dvije za reprezentaciju) dao je šest golova, jedan namjestio.

Harisova golgeterska serija nastavljena je i u decembru. Kolegi iz reprezentacije Nikoli Vasilju zabio je gol u okviru Kupa Njemačke, ali je njegova Borussija izgubila od St. Paulija 1:2. Bio je to deveti gol u 14 utakmica ove sezone; uz ona tri za BiH, došao je do 12 golova do sada.

Poljski stručnjak Eugen Polanski mu je dvadeset deveti trener u karijeri. Toliko šefova nemaju ni kuhari.

„Nikada nisam imao sezonu bez promjene trenera. Naučio sam se brzo prilagođavati. Polanski je unio jednostavnost – ne radimo ono što ne možemo.“

Dobro zna šta se očekuje od njega. Gleda one najveće da bi postao – najbolji.

''Harry Kane je savršena devetka. Kako se spušta po loptu, kako šalje dijagonale… ogroman je motivator.“

Unaprijedio je igru tako što je primijetio jedan segment igre:

„Kad vidim Kanea kako uklizava u svom šesnaestercu, kažem sebi – ako on tako radi, moram i ja.“

Zna da se mora imati mentalitet – radnički, pošten, bez glamura. Takav je i njegov zemljak Džeko.

„On je monstrum! Dogodine puni 40. To što još uvijek igra ovako – nije slučajno. Njegova rutina je za primjer. Svaki trening s njim je lekcija.“

Kao novi napadač, u klubu je pod najokrutnijom vrstom pritiska – mora odmah zabijati, promašaji se ne tolerišu. Suočio se s nultom stopom tolerancije na slab dan. Ovdje ne postoji alibi, klizava lopta ili povreda.

Haris je pokazao da nije mlakonja, zvijezda sa staklenim nogama i ogrtačem od perja. On je napadač iz starog vremena, onaj koji se vraća u odbranu, skače, radi, diše dvaput brže od drugih.

Rumunima je zabio s klupe, Austrijancima kad se našao u prvih jedanaest. Svaki put kada dobije šansu da bude Zmaj, grčevito se bori da ostvari najveći san: „Svjetsko prvenstvo s Bosnom.“

Falio je jedan trijumf protiv Austrije, ali je završilo 1:1. Ipak, nije san nestao – samo se prebacio u baraž.

Danas, nakon svih švicarskih, mađarskih, austrijskih i njemačkih stanica, Haris Tabaković izgleda kao fudbaler koji je – konačno – stigao tamo gdje je cijeli život išao. Ni prekasno, ni prerano. Nego baš onda kada je trebalo.

Zadovoljan, zahvalan Bogu na svakoj odredbi. To je Haris u jednoj rečenici: skroman, otvoren, radnički, zahvalan.

Čovjek koji je često kasnio na voz, ali kad se ukrcao – onda vozi do kraja.