Između neutralnosti i slobode: Muslimanke su građanke a ne metafora 

Aida Mustafić Bošnjić bila je drugoplasirana na konkursu za dvije daktilografkinje Općinskog suda u Tuzli. Međutim, posao nije dobila jer „postoji smetnja“ – njen hidžab. I tako smo se ponovo našli na raskrsnici između propisa i osnovnih prava muslimanki u institucijama u Bosni i Hercegovini. 

Dok se tumačenjem pravila i propisa nastoji nametnuti stara fraza – pravila vrijede za sve – već duže od decenije u praksi se ona lome na ženama koje žele služiti državi bez odbacivanja vlastitog identiteta. 

Ovaj slučaj ponovo otvara pitanje ograničavanja pokrivenih muslimanki koje u Bosni i Hercegovini ne mogu službovati u pravosuđu, ali ni u Oružanim snagama. Naši sagovornici ističu da postoji opasnost da se problem prelije i u druge javne sektore.

U obavještenju, koje je potpisao sada već bivši predsjednik Suda Muhamed Tulumović, kao osnova ovakve odluke naveden je član 13. Zakona o sudovima Federacije Bosne i Hercegovine, te odluka Ustavnog suda BiH iz 2024. godine.

„Sudije i službenici suda ne smiju ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost za vrijeme vršenja službenih dužnosti. Oznake vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti ne smiju se isticati na sudskoj zgradi ili u prostorijama suda“, glasi član na koji se poziva.

Najavivši žalbu na ovo rješenje, Mustafić Bošnjić reagovala je na svom Facebooku.

„U ovom sistemu nisu važne vrijednosti, kompetencije, obrazovanje ili ostvareni rezultati. Općinski sud u Tuzli najdirektnije krši prava na slobodu vjeroispovijesti kao i diskriminaciju na vjerskoj osnovi“, navela je.

Drugostepeni organ, kako saznajemo, potvrdio je prvo rješenje Suda. Tulumović je za !Odgovor detaljnije pojasnio na čemu se rješenje zasnivalo.

„Dakle, ima odluka Ustavnog suda, na koju sam se pozvao kad sam donio tu odluku. Ja bih volio da one uspiju sutra“, govori Tulumović.

Pojašnjava da bi mogao odgovarati da je udovoljio tom zahtjevu, posebice jer se Ustavni sud u odluci o zabrani marame o Oružanim snagama pozivao upravo na Zakon o sudovima.

„Ta presuda Ustavnog suda je bila osnova. Nije to moja neka samovolja ili nešto“, pojašnjava Tulumović.

Podcrtava da nije protiv marama te da u sudu ima pokrivenih pripravnica koje nisu u radnom odnosu.

„I na kraju krajeva, meni je to služba radila, ja sam potpisnik. Ima sekretar suda koji to radi, priprema i kaže ne, našao sam stavove, evo to ide ovako. Tako da nije to baš onako što su oni jučer objavili bez ikakvih dodatnih činjenica da je bila tu žalba, da je žalba odbijena. Drugostepeni organ je potvrdio rješenje suda“, kazao je za naš portal.

Ustavni sud je 2024. godine, razmatrajući zahtjev Bakira Izetbegovića o preispitivanju odredbi o zabrani marame u Oružanim snagama, konstatovao da hidžab predstavlja vjerski simbol, te odbacio usporedbu s nošenjem brade, što jeste dopušteno.

„Za razliku od brade čije nošenje može biti povezano sa životnim stilom, modom ili nekim drugim osobnim opredjeljenjem, koje nužno ne mora biti religijsko, hidžab nedvojbeno predstavlja vjerski simbol i odjevnu praksu muslimanke, na šta je ukazao i podnosilac zahtjeva kao na 'strogu vjersku obvezu'. Iz ovih razloga Ustavni sud smatra da brada i hidžab nisu usporedive kategorije, te da se praksa Ustavnog suda iz navedenih predmeta ne može per se dovesti u vezu s konkretnim predmetom“, naveo je tada Ustavni sud.

Izetbegović je, kao prvi zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, podnio zahtjev za osnovu ustavnosti Pravilnika o uniformama Oružanih snaga Bosne i Hercegovine iz 2017. godine. 

Đermana Kurić je naučna saradnica na BILQIS projektu pri Irskom centru za ljudska prava, Univerziteta u Galwayu govorila je za portal !Odgovor o ovoj temi. Kurić je prethodno radila kao regionalna savjetnica za borbu protiv netolerancije prema muslimanima/kama u Uredu za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) pri OSCE-u u Varšavi, za 57 zemalja članica.

Kao ključni problem ističe arbitrarno tumačenje, jer zakon ne sadrži pojam "vjerskih obilježja".

„'Ispoljavanje vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti' se vrlo arbitrarno primjenjuje i sutra može biti osnov za diskriminaciju nekih drugih grupa. Ne znamo šta to tačno znači. Stoga to treba mijenjati. Prilika je Zakon o sudovima BiH. Taj Zakon treba usvojiti bez diskriminatornih odredbi, a onda ostale harmonizirati“, predlaže.

Pojašnjava da su polemike u našem društvu o ovoj temi krenule sa pojavom prvih profesionalno angažiranih žena koje nose hidžab u pravosudnim institucijama negdje 2009. a u Oružanim snagama negdje 2012. godine. 

„Muslimanke, o kojima sada govorimo, građanke su, prije svega države Bosne i Hercegovine. Muslimanke nisu metafora, a u ovim debatama najčešće se muslimanke posmatra kao jednu vrstu metafore i u njihov hidžab se projicira određena simbolika. Ta simbolika, dominantno prije svega, jeste da nošenje hidžaba vrijeđa neke druge ljude i da je nošenje hidžaba kao takvo protiv multikulturalnog i multireligijskog načina života u BiH“, ukazuje Kurić.

Dakle, pojašnjava dalje, radi se o izvrnutim tezama, gdje se nekome ko ima u ovom slučaju neku različitost, imputira rastakanje bh. suživota.

„Muslimanke koje nose maramu tvrde da je to dio njihove kulturno-religijske prakse i da zbog toga potpada pod njihovo pravo na slobodu religije ili uvjerenja. Da je dio njihovog identiteta, dakle. Međutim, trenutna dominantna interpretacija jeste da je to više od toga i da one time narušavaju, evo tako da kažem, mogućnost neutralnog postupanja“, rekla je Kurić.

Kaže da se o ovom članu Zakona i sudovima razgovara godinama, jer se dovodi u pitanje šta znači.

„Da li je nečija nacionalna pripadnost nečije ime i prezime u našim okolnostima? Jeste. Kod nas se ljudi imenuju na pozicije u skladu sa etničkom pripadnošću. Dakle, da li osoba svojim imenom prezimenom ispoljava nekakvu nacionalnu pripadnost? Često kod nas ispoljava. Tako da, jednostavno, ova formulacija je tako napravljena da ona ostavlja arbitrarnost, nasumičnu primjenu kako kome odgovara na ono na šta njemu odgovara. Pa da se neki dijelovi naših identiteta puste i normalizuje se njihovo prisustvo, kao što su recimo naše imena i prezimena u okviru naših sistema, a da se neki dijelovi naših identiteta ne normalizuju, ne dozvoljavaju i smatraju problematičnim“, rekla je.

Ističe da se ovdje neminovno radi o diskriminaciji po osnovu religije i po osnovu spola.

„Pitanje nije da li ima diskriminacije. Diskriminacija je drugačije postupanje i to postoji. Rasprava se vodi o tome da li je to drugačije postupanje legalno ili nije. Ali bez obzira na to da li je ono legalno ili nije, a možemo se vratiti na tu diskusiju, žene koje nose maramu u našem sistemu bivaju isključene. Nemaju priliku da se zapošljavaju i profesionalno napreduju u okviru ovih javnih institucija“, kaže Kurić.

Trenutno, nastavlja, govorimo o pravosuđu i Oružanim snagama, ali sutra se isti problem može pojaviti u obrazovanju, zdravstvu ili bilo kojem drugom javnom sektoru. To bi dugoročno vodilo ka njihovom sistemskom isključivanju. 

„To vodi do toga da se muslimanke koje nose hidžab neće školovati za pravne, vojne, neke druge profesije, neće imati znanje o pravu, o vojsci, o sigurnosnim strukturama, neće biti dio toga, bit će isključene. Tako da se ovim jedna konkretna specifična grupa indirektno diskriminira i isključuje iz pristupa zajedničkim institucijama i resursima svih nas“, naglasila je. 

„Po meni je, izvorno, ovaj problem stvoren kao problem preko kojeg se, dakle, muslimankama koje nose hidžab učitava pristranost i nemogućnost saradnje s drugima, posmatra ih se kao remetilački faktor. Dakle, na djelu je jedna islamofobna kampanja protiv ovih žena s namjerom da se pokaže kako različite religijske i etničke grupe ne mogu zajedno živjeti u BiH. Ovo pitanje prije svega povezano je sa pokušajem destabilizacije države BiH“, ocjenjuje.

Osvrući se na situaciju u Oružanim snagama ukazuje da je ona mnogo jasnija nego što je u pravosuđu. Podsjeća da su one formirane po modelu američke vojske.

„To znači da u našim Oružanim snagama, po Zakonu o Oružanim snagama, postoje uspostavljene religijske službe. Dakle, mi imamo Katoličko dušebrižništvo, Pravoslavno dušebrižništvo i Vojno muftijstvo. Doktrina iza tog stvaranja, takva logika iza stvaranja takvih oružanih snaga, jeste da upražnjavanje religijskih praksi podržava zdravo funkcioniranje pojedinačnih vojnika i vojnikinja i općenito Oružanih snaga kao takvih. To znači da u našim Oružanim snagama postoje kapelice, postoje mesdžidi, postoje proslave, slave, religijski rituali... Religijski službenici su zaposleni u Oružanim snagama. Između ostalog mi od svog poreskog novca plaćamo hodočašće našim vojnicima i vojnikinjama u Oružanim snagama“, ističe.

To je, dodaje, već uspostavljeni sistem.

„Jedina stvar koja u tom sistemu ne postoji kad govorimo o religijskim praksama, jeste marama. Jer nije propisani dio uniforme po važećem pravilniku. U Zakonu o Oružanim snagama eksplicitno stoji, da će se osigurati svakome u Oružanim snagama prakticiranje njihove religije u skladu sa pravilima te religije. To je toliko jasno“, rekla je Kurić.

Naša sagovornica smatra da bi Zakon bi trebalo izmijeniti u smislu da govori o neutralnom postupanju te da nema veze sa nečijim identitetom. 

„Treba ići na neku neutralnost u postupanju institucija, ali ne na štetu zabrane pojedinačnih prava. U ovom slučaju prava na slobodu religije i uvjerenja žena, koje su u ovom slučaju muslimanke. Ili mijenjati nešto drugo kako bi se omogućila uključenost ovih žena“, smatra.

Zaključuje da trenutno ovo ne pogoduje nikakvoj integraciji ili suživotu već da isključuje mnoštvo žena iz sistema.

„Ova situacija ove žene dodatno čini finansijski ovisnima o drugim, često muškim, članovima njihovih porodica. Uz to dovodi se u pitanje onda zašto bi žene uopšte studirale pravo, sigurnosne studije, i tako dalje, zašto bi bile uključene u to – što ja mislim da je upravo krajnji cilj neprijatelja države Bosne i Hercegovine“, ukazuje.