Beograd i Zagreb kao mjera stvarnosti u našim medijima

Vijest iz Hrvatske o masovnim antifašističkim protestima u više gradova naširoko je prenesena u udarnim terminima svih naših vodećih medija.

Nije ova vijest iznenadila samo našu javnost već je privukla i pažnju šire evropske javnosti, poput France24, koji su ovom događaju dali prilično širok i važan značaj.

Za nas je bilo posve ispravno što su i urednici naših medija ocijenili da ova vijest zaslužuje tako širok tretman i status.

Međutim, u našim okolnostima vijest iz zagrebačkih medija poprimila je još jedno, dodatno i važno značenje. Bila je to odlična prilika da na jednom vrlo konkretnom primjeru otkrijemo još jednu snažnu crtu kolonijalnog i apologetskog karaktera naših vodećih medija, sa svim posljedicama takvog karaktera po našu kritičku akademsku misao ili prikladnu akciju.

Tačno sedam dana prije velikog i hrabrog marša građana u pet hrvatskih gradova, iz Sarajeva su se, 18. novembra 2025, oglasili intelektualci iz kritički angažovanog Kruga 99. Tog dana su posebnu sesiju posvetili potrazi za odgovorom „Da li je moguć ujedinjeni odgovor protiv fašizma“.

Glavni uvodničar za ovu važnu sesiju bio prof. dr Vahidin Preljević, najprominentniji glas akademske kritičke javnosti. Bila je to sasvim dovoljna činjenica da razumijemo kako će se u ocjenama profesora Preljevića vrhuniti odgovor najistaknutijeg dijela naše akademske javnosti o gorućim pitanjima sa kojima se suočava ova zemlja ali i cijeli region.

Treba podsjetiti da je neposredan povod za ovaj poziv sarajevskog akademskog Kruga 99 za ujedinjeni odgovor na rastući fašizam u zemlji bio Dodikov barbarski istup od 10. novembra u Istočnom Sarajevu, koji je bio samo vrh ledenog brijega rastućeg talasa fašizma u zemlji.

Međutim – što je u cijelom ovom slučaju bilo posebno interesantno – uprkos tome što su sadržaj ove sesije i njena glavna poruka dobile svoj eho u hrvatskom antifašističkom maršu, u našim vodećim medijima ovaj sadržaj i njegova poruka glatko su bili ignorisani, zanemareni ili pak tretirani kao nerelevantan događaj bez šireg značaja i reperkusija.

Tako smo na ovom slučaju antifašističkog glasa koji je došao prvo iz Sarajeva, a potom odjeknuo iz Zagreba, dobili još jednu sliku na kojoj u jasnim linijama prepoznajemo stanje naše medijske pameti, čvrsto okovane starim naslagama kolonijalnog i apologetskog medijskog ethosa. Ili – još jasnije – pameti koja se i dalje oslanja na zagrebačke ili beogradske medijske komentatore kao posljednju riječ i mjeru svih društvenih zbivanja sa kojima se suočavamo.

Istini za volju, niko u BiH niti u regiji sa takvom lucidnom i kritičkom snagom nije razobličio korijene fašizma niti je odlučnije pozvao na ujedinjeni odgovor svih antifašista na uznemirujući rast fašizma, kao što je to učinio Krug 99 a posebno glavni uvodničar ove sesije profesor Vahidin Preljević, čije poruke nadmašuju bilo kojeg komentatora iz susjednih sredina.

Međutim, sa ovom medijskom (polu)šutnjom u BiH o rastu fašizma kod nas i o potrazi za oblikovanjem odgovora na ovaj trend, stvoren je snažan i vrlo netačan utisak o dubokom múku ili, „smrtnoj šutnji“ naše pameti pred talasom fašizma koji nas zapljuskuje.

Ili, još gore, ovim medijskim ignoriranjem ovjeravaju se ranije ukorijenjene predrasude o „kalkulantskom duhu“ naših vodećih intelektualaca, stvara se slika o „bosanskoj šutnji“, o „našoj zatucanosti“, „nedoraslosti“ ili „jalovosti“ naše kritičke pameti.

Medijska proizvodnja netačnih slika o tobožnjem odsustvu ovdašnje kritičke javnosti, nedorasle da pronađe odgovore na najurgentnija pitanja vremena, navodi čak i strane diplomate ili komentatore da vjeruju kako u našoj akademskoj ili široj zajednici nema odgovora na pitanje kakvu zemlju, zapravo, želimo i za kakvu BiH se stvarno zalažemo.

Snažan i hrabar poziv za ujedinjeni odgovor antifašizmu od 18. novembra 2025, upućen iz Sarajeva, samo je jedan podsjetnik kako postoji življa realnost naše kritičke pameti i hrabrosti, drugačija od vještački proizvedene „slike mrtve prirode“.

Pažljiva selekcija informacija urednika vodećih medija i praksa kojom se daje prednost informacijama iz domena „sive zone“ dezavuišu i dalje rastaču našu kritičku društvenu praksu i još čvršće nas vežu za okove kolonijalnog medijskog kaveza.

Na taj način se čuva jedno stanje društva koje se lišava vlastite kritičke pameti. Na ovom mjestu mora započeti i naše oslobođenje od „zarobljenog uma“.