Američka desnica sve dalje od Izraela, ali traži kršćanske saveznike

Sukob između Stevea Bannona i Laure Loomer, dvije najglasnije figure američke desnice, otkrio je nešto dublje od obične unutarstranačke svađe – pokazao je rascjep koji već neko vrijeme tinja u srcu konzervativnog pokreta: odnos prema Izraelu. Ono što je nekada bilo gotovo neupitno – bezrezervna podrška izraelskoj vladi – sada sve češće izaziva podjele, sumnje i ogorčenje među onima koji su nekad govorili jednim glasom.

Još od Reaganovih vremena, desnica je Izrael doživljavala kao prirodnog saveznika – bastion zapadne civilizacije u „neprijateljskom“ okruženju Bliskog Istoka. Za evangelističke krugove, ta je podrška imala i biblijski temelj: „Oni koji blagoslove Izrael bit će blagoslovljeni.“ Međutim, posljednjih godina taj „sveti savez“ postaje teret koji mnogi više ne žele nositi.

Steve Bannon, nekada glavni arhitekt Trumpove ideologije, sada optužuje izraelskog premijera Benjamina Netanjahua za „manipulaciju i laži“ i traži „promjenu režima u Jerusalemu“. Njegove riječi nisu incident nego simptom šireg nezadovoljstva: ideje o „Greater Israel Projectu“ – planu širenja izraelskog teritorija na račun susjeda – sve više smetaju dijelu američke desnice koji sebe vidi kao nacionalistički, a ne globalistički pokret.

Nasuprot Bannonu stoji Laura Loomer, glasna Trumpova savjetnica i aktivistica čiji politički stil kombinira provokaciju, medijsku dramu i kult lične žrtve. U jednoj od najupečatljivijih rasprava, Loomer je govorila o „izraelskom poremećaju“ na desnici – kritizirajući, paradoksalno, i one koji Izrael podržavaju i one koji ga napadaju. U njenom diskursu odjekuju strahovi od islama, teorije zavjere o Kataru i nostalgija za vremenima kada su granice između domaće i vanjske politike bile jasnije. „Nije nas Izrael napao 11. septembra – to su uradili islamisti“, rekla je u emisiji War Room, dok je pokušavala relativizirati Netanjahuovu politiku i optužiti Katar za podršku Hamasu.

Njena logika podsjeća na one dijelove desnice koji su izraelsku politiku pretvorili u test lojalnosti, a svaku kritiku – u herezu. No Bannonov prekid razgovora i njegov zahtjev za „rezanjem čekova“ Tel Avivu pokazuju da se ta disciplina raspada.

Zanimljivo je da Loomer svoj aktivizam ne ograničava na američku politiku. Tokom 2024. i 2025. godine, otvoreno je izražavala podršku Miloradu Dodiku, predsjedniku Republike Srpske, prikazujući ga kao „branitelja kršćanske civilizacije“ i „žrtvu globalističkog progona“. Na društvenim mrežama hvalila je Dodikovu „hrabrost da se odupre zapadnim elitama i muslimanskom utjecaju u Sarajevu“, pri čemu je često koristila isti vokabular koji u američkom kontekstu primjenjuje na svoje protivnike: duboku državu, globaliste, izdajice.

Za Loomer, Bosna i Hercegovina je samo novo bojno polje u ideološkoj karti svijeta koju dijeli na „kršćanske nacionaliste“ i „globalne islamiste“. Takav diskurs odražava širu strategiju američke desnice koja traži međunarodne simbole vlastitog otpora – od Orbána u Mađarskoj, preko Meloni u Italiji, do Miliorada Dodika u Banjoj Luci.

No Loomerina podrška Dodiku ima dublju dimenziju: ona pokazuje kako frustracija američke desnice s Izraelom ne znači kraj populističkog internacionalizma, nego njegovu transformaciju. Umjesto bezrezervne podrške jednoj državi, sada se gradi mreža ideoloških savezništava u kojima se ratovi, religija i geopolitika stapaju u retoriku kulturnog opstanka. Time desnica ne postaje izolacionistička – postaje transnacionalna, ali s novim prioritetima: obrana „kršćanskog Zapada“ od „muslimanskog Istoka“.

Bannonova pobuna posebno boli jer dolazi iz samog jezgra „MAGA“ pokreta. On podsjeća da je Izrael dobio stotine milijardi dolara američke pomoći i da je Washington ušao u ratove koji su, kako kaže, „uglavnom služili izraelskim interesima“. Njegove riječi odražavaju frustraciju generacije konzervativaca koja više ne vjeruje u globalne misije, nego traži povratak američkom interesu – i novcu uloženom u vlastite bolnice i puteve, a ne u „tuđe ratove“.

Nije slučajno da su te poruke snažno odjeknule među mladim desničarima okupljenim oko platformi poput America First. Za njih, podrška Izraelu nije pitanje vjere nego troškova – i osjećaja da Amerika više ne upravlja vlastitom politikom.

U tom kontekstu, primjer Randyja Finea, republikanca iz Floride i jednog od najglasnijih „pro-Izrael“ političara u SAD-u, nudi gotovo savršen mikrokozmos lobističkog utjecaja koji razara povjerenje unutar američke desnice.

Fine je godinama gradio reputaciju „najvjernijeg prijatelja Izraela“. Bio je među najistaknutijima u borbi protiv pokreta BDS, pozivao na zabranu palestinskih kulturnih manifestacija i objavljivao poruke poput „#BombsAway“ i „Gaza must be destroyed“. Ta je retorika godinama bila usklađena s agendom AIPAC-a, organizacije koja se predstavlja kao „proizraelski lobi“, ali je u stvarnosti postala moćan politički aparat koji određuje granice dozvoljenog mišljenja unutar američke politike.

AIPAC je Fineu pružao otvorenu podršku, promovirajući ga kao pouzdanog zastupnika izraelskih interesa. No, kada je u julu 2025. na društvenim mrežama objavio poruku u kojoj je – govoreći o zarobljenicima u Gazi – napisao „Oslobodite taoce. Do tada, umrite od gladi“, reakcija je bila burna. Kritike su stigle i iz desnih krugova, a AIPAC je ubrzo uklonio Fineovo ime s liste službeno podržanih kandidata. Iako su iz organizacije tvrdili da se „ne radi o povlačenju podrške“, poruka je bila jasna: i u tom taboru postoji granica, ali ne moralna, nego reputacijska – granica do koje ekstremizam pomaže, a iza koje postaje problem u domenu odnosa s javnošću.

Fineov slučaj razotkriva korozivnu logiku lobističke moći: podrška dolazi uz uvjete, a odstupanje od narativa znači političku smrt. Time AIPAC ne samo da oblikuje vanjsku politiku, nego i preoblikuje samu američku desnicu – pretvarajući je u lojalističku strukturu koja se više plaši gubitka donacija nego izdaje vlastitih principa.

Za krugove okupljene oko Stevea Bannona i Tuckera Carlsona, upravo je takva dinamika dokaz da se „proizraelski lobi“ pretvorio u instrument kontrole, koji guši svaku kritičku misao unutar konzervativnog pokreta. Umjesto savezništva, stvara se zavisnost. Umjesto solidarnosti – strah od gubitka političkog kisika.

Poput rasprava o Prvom amandmanu i atentatu na Charlieja Kirka, i ova debata pokazuje kako se u američkoj desnici prepliću vjerski simboli, politički interesi i generacijske frustracije. Ted Cruz i dalje citira Bibliju kad govori o Izraelu, ali za Bannona, Carlsona i mlađe konzervativce, to više nije dovoljno. Oni ne žele „teokratski patriotizam“, nego objašnjenje zašto američki porezni obveznici finansiraju ratove i lobije koji im ne donose sigurnost.

Taj prijelaz – od vjere u savez do zahtjeva za odgovornošću – pokazuje kraj jedne dogme: da desnica mora biti proizraelska da bi bila „patriotska“. Sada se u toj ideološkoj pukotini otvara prostor za redefiniciju konzervativizma – između izolacionizma i tradicionalne solidarnosti, između moralne retorike i realpolitike.

Generacijski aspekt dodatno produbljuje ovu pukotinu. Stariji konzervativci, odgojeni u duhu Reaganove moralne misije i evanđeoske lojalnosti prema Izraelu, još vjeruju da je američka moć nerazdvojna od biblijskog narativa. Mladi konzervativci, međutim, politiku promatraju kroz ekonomsku i moralnu prizmu – pitanje je ne vjere, nego bilansa: „Šta Amerika stvarno dobija zauzvrat?“

Generacija Z, koja je odrasla uz beskrajne ratove, inflaciju i digitalnu propagandu, ne želi biti moralni talac tuđih sukoba. Za njih, savez s Izraelom nije svetinja, nego transakcija. I kada se transakcija pretvori u zavisnost – gubi se povjerenje.

Taj generacijski jaz objašnjava zašto Bannonove riječi više ne zvuče kao izdaja, nego kao simptom nove svijesti: da ideološke lojalnosti imaju rok trajanja, i da ni Izrael, ni AIPAC, ni evangelistička retorika ne mogu više garantirati jedinstvo američke desnice.

U tom pogledu, rascjep oko Izraela nije samo spor o vanjskoj politici – to je sukob dviju epoha američkog konzervativizma: jedne koja vjeruje u saveze zasnovane na svetim tekstovima, i druge koja traži ravnotežu između morala, interesa i istine. Ako se američka desnica uopće želi obnoviti, morat će prvo priznati da nijedna nacija – pa ni saveznik – ne smije postati njena religija.