Bernard-Henri Lévy između Holokausta i Gaze: Vječni strah filozofa od demokratije

Najprije su historičar Niall Ferguson i ekspert za vještačku inteligenciju John-Clark Levin, u eseju Smrt historije, zaključili da je historiografija postala bespomoćna pred revizionizmom utjecajnih podcastera. Čak ni istina o Holokaustu, vele autori, nema više odjek kakav je imala, a oni koji poriču ili trivijaliziraju taj zločin, poput Nicka Fuentesa ili Myrona Gainesa, imaju utjecaj u američkoj javnosti o kakvom njihove preteče, poput revizioniste Davida Irvinga, nisu mogli ni sanjati. Problem je navodno u neregulisanom internetu i AI-u.

Ustajući protiv defetizma Fergusona i Levina, francuski pisac i, kako se to kaže, veliki prijatelj naše zemlje Bernard-Henri Lévy napisao je da historija nije mrtva. On veli da je govor mržnje, koji počiva na neistinama, uvijek bio rasprostranjem, čak i prije neregulisanog interneta, ali da je uvijek na kraju pobjeđivala istina.

Lévy podsjeća da su već u antičkoj Grčkoj javnom scenom dominirali sofisti, relativisti koji su polazili od toga da istina nije dokučiva. “Post-istina nije izumljena u Silicijumskoj dolini, već na atenskoj Agori”, veli Lévy.

Naš prijatelj piše dalje da su i starogrčki fergusoni padali u očaj, vidjevši kako su sofisti utjecajniji od jednog Sokrata, koji pod teretom lažnih optužbi gubi život. “Ali na kraju Sokratov duh pobjeđuje, dok njegov sofistički suparnik Gorgija tone u zaborav”, poentira Lévy.

Pri tome, Lévy ne misli da je filozofija Sokrata i njegovih učenika jednom za svagda nadvladala relativizam sofista. Poenta našeg prijatelja je da se relativizam, zbog kojeg Ferguson i Levin padaju u očaj, uvijek iznova javljao, ali je na kraju gubio utjecaj.

Lévy podsjeća da je većina Francuza vjerovala da je Alfred Dreyfus bio kriv (a onda se ispostavilo da je žrtva antisemitske klevete). Zatim je 1930-ih, u američkoj javnosti bio preovlađujući stav da se SAD ne trebaju uplitati u sve izgledniji rat u Evropi, pa je istina ipak nadvladala i uplele su se. Lévy piše i da su, po okončanju Drugog svjetskog rata, mnogi sa ljutitim nepovjerenjem slušali priče preživjelih iz Holokausta, ali je istina nadvladala.

Umjesto očajavanja, veli Lévy, branioci istine, koja je po njemu na strani Izraela, moraju ići na univerzitetske kampuse i, kao Sokrat, ulaziti u rasprave, govoreći istinu jezikom, koji mladi razumiju.

Zanimljivo je da Lévy ne vidi ništa sporno u polazišnoj tački svoje argumentacije, a to je da su sofisti dominirali atenskom scenom u zlatno vrijeme demokratije. Nije slučajno bilo tako. Nije slučajno što je vodeća ličnost među sofistima, Protagora, bio blizak saradnik slavnog demokratskog vođe Perikla.

Postoji jedna dubinska srodnost između sofističke i demokratske doktrine: nijedna ne vjeruje u vječnu, dogmatski koncipiranu Istinu. Zato samo sofisti mogu razumjeti osnovni demokratski princip, po kojem narod može danas izabrati stranku s jednom ideologijom, a za četiri godine može dovesti na vlast stranku sa suprotnom ideologijom, i u oba slučaja biti u pravu.

Okolnosti se mijenjaju i ono što je bilo ispravno danas, za koju godinu može biti pogrešno: ideje i njihovi nosioci vremenom mijenjaju svoje značenje, jer ih novi konteksti transformiraju. Zato je sofistička doktrina, koja nije tragala za bezuslovnim, vječnim istinama, mnogo usaglašenija sa demokratijom nego Sokratov pokušaj da dođe do uvijek i u svim uslovima jednako važećih definicija.

Nije nimalo slučajno što Sokrat i njegovi učenici preziru demokratiju, čvrsto vjerujući da narodu ne treba dati da vlada putem svojih izabranih predstavnika. Umjesto naroda, vladati trebaju oni koji znaju da vladaju, u prevodu: filozofi - Sokrat, Platon... I pošto raspolažu sa vječnim istinama, njihova vlast ne treba biti vremenski ograničena. 

Lévy kaže da je Sokratov duh, na kraju, pobijedio, a da je sofist Gorgija pao u zaborav. Naš francuski prijatelj valjda zna da je srednjovjekovna Crkva sačuvala spise sokratovaca Aristotela i Platona, uklapajući ih u svoja učenja. U isto vrijeme, učenja sofista nije čuvala, jer ga nije mogla uklopiti u svoja vjerovanja.

Crkvi je odgovarao autoritarni politički duh jednog Sokrata, Platona i Aristotela i s njime povezano metafizičko uvjerenje da je sve što postoji pod strogom vlašću vječno važećeg principa, odnosno archēa, što znači “vladaoca“ čija je vlast vremenski neograničena.

Vjerujući u bezuslovne istine, Crkva je, poput Sokrata, Aristotela i Platona, vjerovala u svoje pravo da zastalno bude na vlasti, bilo izravno bilo putem sebi bliskih kraljeva. O vladavini naroda, kakva je viđena u Ateni u vrijeme kad su javnom scenom dominirali sofisti, nije moglo biti ni govora.

U tom se smislu, sofisti, koji razumiju zašto demos mijenja mišljenje usljed promjene okolnosti, otkrivaju kao mnogo moderniji mislioci od Sokrata i sokratovaca, što naš prijatelj Lévy ne vidi, jer ga trenutno nervira (američka) demokratija.

Osnovno pitanje našeg vremena isto je kao i u vrijeme Sokrata i sofista: ko treba vladati, narod ili obrazovana elita?

Pošto živimo u dobu demokratije, prirodno bi da odgovor bude: narod. Ali jasno je da mnogi obrazovani ljudi našeg doba nemaju povjerenje u izbor naroda. Ili, kako je govorio Sokrat, vladati trebaju oni koji znaju vladati, a ne narod..

Obrazovana, liberalna i bogata elita, čiju ideologiju predstavljaju Niall Ferguson, John-Clarke Levin i Bernard-Henri Lévy, vladala je u protekle tri-četiri decenije. I pretjerala u svojoj vladavini nad narodom; neoliberalna doktrina je od istine postala dogma. U vrijeme kada su Milton Friedman i Friedrich Hayek osporavali sovjetski kolektivizam koji osporava dignitet pojedincu, insistiranje na individualnim slobodama je imalo smisla, čak i kada se pretjerivalo u tome; ali danas je isto to učenje postalo dogma, jer se svelo na opravdavanje sve veće razlike između najbogatijih i osiromašenih srednjih klasa.

Po tom učenju, država ne smije ubirati procentualno najviše poreza od milijardera, niti smije, prikupivši tako novac, osigurati zdravstveno osiguranje za sve, jer bi time navodno ugrozila slobodu i prvima i drugima. Primjena te logike, u decenijama nakon pada Berlinskog zida, stvorila je preduslove za rast najrpije desnog, a sada i lijevog populizma.

U isto vrijeme, kada su Ferguson i Levin objavili Smrt historije, gdje tvrde da je neregulisan internet izvor ekstremizma, The New York Times je objavio članak, koji govori o tome da sve više ljudi, u 30-ih godinama, ne mogu priušititi sebi ni stan, ni djecu.

Autor NYT piše o mladoj ženi, koja ima 31. rođendan, ali i dalje živi “od plate do plate”. Drugi slučaj je advokata, koji ima 33. godine, živi na Manhattanu, ali ne može od svoje plate kupiti stan, pa su mu roditelji odlučili priteći u pomoć. Treći je slučaj mladog bračnog para, koji je u dilemi - da li otići iz rodnog grada, zbog sve većih troškova života, ili ipak ostati i biti uz roditelje, koji tu žive.

Autor članka ističe da su 1990. godine, mladi Amerikanci stupali u brak, u prosjeku, sa 26 godina, dobivali prvo dijete sa 28 i kupovali prvi stan sa 30. Danas, ni u kasnim 30-im nemaju ništa od toga, a mnogi neće imati ni do kraja života. Živjet će pod kirijom, bez djece i bračnog partnera.

Fergusonu, Levinu i Lévyju nije na pamet palo da su sadašnje srednje klase u Americi, zbog sve težih ekonomskih uslova života, frustrirane i stoga podložnije radikalnim idejama, nego što su bile prethodne generacije tih klasa. Naravno, nikada neće svi, pa čak ni većina, podržati Nicka Fuentesa. Većina u New Yorku podržava Zohrana Mamdanija, u Michiganu - Abdula el-Sayeda, itd. Ali mnogi podržavaju i Fuentesa. 80 miliona ljudi je glasalo za Trumpa.

I nije dovoljno osuditi ih, tražiti od vlade da cenzuriše internet; nije dovoljno držati akademske lekcije o opasnosti ekstremnih ideja. Da bi se zaista smanjilo plodno tlo za radikalne ideologije, potrebno je unaprijediti životne uslove srednjih i nižih klasa. Mnogo ljudi, ma kako teško živjeli, nikada neće postati ekstremisti, ali mnogi hoće. Mnogi će, zbog pogoršanja životnog standarda, svoj bijes prevesti na jezik esktremizma.

To je, na koncu, bio razlog zbog kojeg se američke okupacione vlasti, nakon Drugog svjetskog rata, nisu mogle osloniti samo na regulisanje radio i televizijske komunikacije, već su gledale da što prije omoguće obnovu zemlje i osiguraju normalan životni standard njemačkom narodu, koji je bio prepun ekstremista, dojučerašnjih sljedbenika nacističke ideologije. 

Umjesto Morgenthauovom planu, po kojem je Njemačku trebalo deindustrijalizirati i pretvoriti je u agrarnu zemlju, Washington je pribjegao Marshallovom planu i otvorio put ekonomskom razvoju Zapadne Njemačke. Čudno je da jedan Niall Ferguson ne razumiju da je navedeni recept najbolji i za današnji, deindustrijalizirani Zapad, te da, bez ekonomskog lijeka, sama regulacija interneta neće riješiti problem.

Ako pogoršanje položaja srednjih klasa objašnjava porast krajnje ljevice i desnice, ono ne objašnjava jednu konkretniju pojavu - a to je porast interesa zapadne publike za podcastere, koji nemaju odnos prema Holokaustu kakav je decenijama imala mainstream javnost.

Neki podcasteri poput Nicka Fuentesa otvoreno poriču ili trivijaliziraju Holokaust, dok drugi, poput Tuckera Carlsona, ne poriču Holokaust, ali promovišu revizionističke ideje poput one da je Winston Churchill krivac za ekalaciju Drugog svjetskog rata, da je taj rat dugoročno potkopao primat Zapada i da se SAD nisu trebale uključiti u isti (kao ni u ratove našeg doba, u Gazi, Iranu i Ukrajini).

Da bismo shvatili povećan interes američke publike za takve glasove, nije dovoljno da kao Ferguson, Levin i Lévy upremo prstom na neregulisanost interneta. Treba uzeti u nezadovoljstvo Amerikanaca ratom u Iranu i, još više, ulogu koju su u činjenju genocida u Gazi imale američka i izraelska vlada, Izraelski lobi u Americi, kao i zapadnoevropske vlade. Ovi moćni akteri već dugo imaju vodeću ulogu u čuvanju sjećanja na Holokaust, a iz memorijalizacije tog zločina ujedno crpe legitimitet za bezuslovnu podršku koju pružaju Izraelu.

U eseju Sjećanje na Holokaust u doba genocida, izraelski historičar Amos Goldberg piše da su izraelske vlasti i njihovi zapadni partneri memorijalizaciju Holokausta pretvorili u “diskurzivnu Gvozdenu kupolu [Iron Dome]”, čija je svrha da štiti Izrael od svake kritike, a naročito one za neljudsko postupanje prema Palestincima.

“Na ovaj je način sjećanje na Holokaust – kako su ga oblikovale moćne države i institucije – postalo mehanizam za zaštitu Izraela i cionizma od kritike”, veli Goldberg.

Tako postavljeno sjećanje na Holokaust, piše Goldberg “aktivno služilo za opravdavanje genocida u Gazi i blokiralo svaku efektivnu kritiku činjenja tog zločina”.

Neki od utjecajnih podcasteri u Americi poput Fuentesa ili Tuckera Carlsona nisu u stanju ili jednostavno ne žele trezveno i odmjereno govoriti o ovom problemu kao Goldberg. Oni o tom problemu, koji živo zanima njihovu publiku, govore polemičkim jezikom, punim pretjerivanja i takvim da često prelazi u antisemitske trope, a u slučaju Fuentesa čak i u trivijaliziranje pa čak i poricanje Holokausta.

I takvom govoru se treba suprostaviti. Ali ako, kao naš francuski prijatelj, ostanemo samo na suprostavljanju Carlsonu i Fuentesu, a ne govorimo o onome na šta pažnju skreće Goldberg, osjetit ćemo spisateljsku nemoć kakvu osjećaju autori Smrti historije. Stranputica je polaziti od pretpostavke da je izvor utjecaja ovih podcastera u nedovoljnoj regulisanosti interneta. Na kraju krajeva, nije problem Carlson ili Fuentes kao takav, bilo je takvih uvijek: problem je što ih sve više ljudi prati, a razlog nije prosto taj što su dostupni.

Sve prisutnije nezadovoljstvo Amerikanaca zbog zloupotrebe sjećanja na Holokaust, kakvo vrše američka i izraelska vlada, a naročito Izraelski lobi, nije isto što i poricanje ili trivijaliziranje Holokausta. Tu razliku naš francuski prijatelj Lévy ne želi da vidi, jer i on smatra da Izrael treba biti zaštićen od svake kritike.

Lévy je dobri đak Elieja Wiesela, koji je stajao u zaštitu žrtava diljem svijeta, pa i u našoj zemlji tokom rata, ali je, kako, kako podsjeća Amos Goldberg, „pravio izuzetak za Državu Izrael, braneći je pred svakom kritikom a u vezi s načinom na koji ona tretira Palestince”.

Prijatelju treba reći istinu. Pa zato treba reći da ni Lévy, u svojim napadima na desne i lijeve populiste, nema za cilj samo borbu protiv poricanja Holokausta, već želi vratiti stanje u “normalno”, kada je sjećanje na Holokaust bilo “diskurzivna Gvozdena kupola“ koja je štitila izraelske vlasti.

Lévy želi da sjećanje na Holokaust bude istina koja će vječno imati istu svrhu - zaštitu Izraela od kritika. Ali, kako su sofisti u vrijeme procvata atenske demokratije, isticali: nema takvih istina, okolnosti se mijenjaju, značenja stvari se mijenjaju, pa je moguće i ono što se činilo nemogućim: npr. da institucionalni diskurs o Holokaustu postane, kako kaže Goldberg, “faktor koji omogućava genocid“; ili da se američko javno mnijenje okrene protiv Izraela.

Ludo zaljubljen u izrael, naš prijatelj Lévy, koji je uvijek bio veliki fan američke demokratije, sada odbija vidjeti da su glasači u New Yorku ili Michiganu u pravu.

Ne znam da li bi Wiesel, čak i nakon genocida u Gazi, vjerovao da Izrael treba biti zaštićen od kritika; ali Lévy i dalje vjeruje, pa čak i Mamdanija i Abdula el-Sayeda naziva antisemitima. Ako su Mamdani i Abdul antisemiti, onda ta etiketa više ne znači ništa i može se prilijepiti svakome. To je jedan daleko nečasniji relativizam od onog Protagorinog ili Gorgijinog.

Šta je onda rješenje za Tuckerov revizionizam, odnosno za poricanje ili trivijaliziranjem Holokausta, kakvo nalazimo kod Fuentesa i Myrona Gainesa? Odgovor nije ono što nude Ferguson, Levin i naš prijatelj Lévy: cenzurisanje interneta i nastavak bezuslovne podrške izraelskim akcijama u Gazi.

Da bi zaštitili integritet institucionalnog diskursa o Holokaustu, 56 izraelskih proučavalaca Holokausta poslalo je pismo Yad Vashemu, izraelskom zvaničnom tijelu za sjećanje na Holokaust, zahtijevajući od njega da osudi sve veće pozive na genocid nad Palestincima koji se šire izraelskim društvom. Yad Vashem je odbio.

Goldberg je, tada, napisao op-ed, za Haaretz koji je završio sa pitanjem: „Ako Yad Vashem nije ni u stanju osuditi eksplicitne pozive na genocid, zašto uopće postoji?”

Da bude diskurzivna Gvozdena kupola?

Kredibilitet da učinkovito kritikuju Fuentesa, Gainesa i slične, za razliku od Lévyja, imat će istraživači poput Goldberga i s njima će se, u pogledu istine o Holokaustu, složiti i Fergusonova i Mamdanijeva i Carlsonova publika.

Historijska nauka, srećom, nije mrtva, ali za to nije zaslužan Niall Ferguson, ni Yad Vashem, ni naš prijatelj Lévy, već Amos Goldberg.