Meditacije o letvi i zakonu: Od Duke Pudara preko Muje Beganovića do svite iz Milića

Svjedočeći o svom zatvorskom iskustvu iz kasnih 1940-ih, jedan od manje poznatih Mladih muslimana, Smail Velagić, govorio je kako su zatvorski čuvali pokazivali “bolesnu želju za iživljavanjem”. Među tim uniformisanim nasilnicima, bio je i bivši golman Veleža Duka Pudar koji je, kako kaže svjedok, uživao da tuče časne sestre zakonom, kako su zatvorenici nazivali njegov drveni štap.

Ovo ironično određenje štapa, odnosno zakona - otkriva mnogo. 

Štap, kao i kao i svako drugo oružje (pištolj, nož, top, dron…), može biti instrument za provođenje zakona. Zapravo, zakon ne može bez takvih provedbenih sprava. Zakon ne postoji bez “štapa”. Ali tamo gdje je zakon sveden u cijelosti na svoj instrument, na oružanu silu, ne može biti govora o zakonu. 

Riječ “zakon” u situaciji, koju opisuje Velagić, metafora je metafore. Riječ “zakon” je tu metafora “drvenog štapa”, koji je, opet, metafora bezakonja ili, preciznije, situacije u kojoj se čista sila otuđila od zakona.

Šta znači to otuđenje sile od zakona?

To je situacija, u kojoj silom ne raspolaže razum, već ono nerazumno: instinkt, želja, nagon. Imamo na djelu jednu prirodnu situaciju, pri čemu prirodno treba shvatiti u pogrdnom smislu te riječi, u svjetlu opreke prirodno/duhovno. Dakle, imamo na djelu jednu prirodnu, ostrašćenu, takoreći neduhovnu upotrebu “štapa”. 

Kao u izvornom, prirodnom stanju, bez države i sudova, gdje važi samo pravo sile. Tu golom silom ne upravlja slovo, već želja, strast, nagon... Isto kao u situaciji o kojoj svjedoči Velagić. Tu silom, otjelovljenom u štapu, upravlja želja Duke Pudara, i to “bolesna želja za iživljavanjem”. 

Prema tome, zakonitost bi morala biti nešto sasvim drugo. Zakonita je situacija, u kojoj silom upravlja nešto što nije bolesna želja za iživljavanjem, nešto što nije uopće želja, što nije nagon. Pri provođenju zakona, silom upravlja razum.

Tu drveni štap ne može biti zakon, jer zakon tada upravlja drvenim štapom ili, još preciznije, razum upravlja drvenim štapom kako bi proveo svoje slovo, slovo zakona. Zakon je, dakle, drveni štap koji se vodi nalogom slova, logosa, razuma.

A da štap, sam po sebi, nije nespojiv sa zakonom, otkriva nam jedna hipotetička situacija.  

Zamislimo da je bivši golman Veleža tukao časne sestre zbog toga što su one ranije, 1941, tukle štapom srpsku djecu, tokom genocida nad Srbima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Zamislimo da ih je tukao u onoj mjeri u kojoj su one tukle tu djecu. 

Dakle, imamo na djelu nadoknadu, i to srazmjernu, što je već neka pravda. U takvoj situaciji, drveni štap bi zaista bio, u izvjesnom smislu, zakon, čak i ako bi njime vladao Duka Pudar, obuzet svojom bolesnom željom. Jer i štapom, i Dukom, i njegovom željom bi, u konačnici, vladao viši razum, koji bi mu dopuštao da zada toliko i toliko udaraca, i nijedan više.

Ali mi ne govorimo nužno o takvoj situaciji. 

Ne znamo da li su časne sestre krive. Vrlo je vjerovatno da nisu. Moguće i da jesu. Ne znamo. Smail Velagić ne govori o njihovoj krivici, možda zato što nisu krive, a možda zato što ne zna za njihovu krivicu. Svjedok u fokus stavlja bolesnu želju Duke Pudara, koja se manifestuje samo u kretanju njegovog štapa prema časnim sestrama generalno, a ne prema određenim, tim i tim časnim sestrama.

Moguće je da je Duka Pudar kažnjavao, u mjeri koju je određivao sam, sve časne sestre na koje je naišao, zbog zlodjela koje su izvršile neke časne sestre. To znači da na djelu imamo nepravdu i nezakonitost, jer čak ni komunističke vlasti nisu napisale i objavile zakon po kojem će sve časne sestre odgovarati za ono što su neke među njima uradile. 

Tako se, ako govorimo o tome šta zakon zaista jeste, otkriva važnost veze između štapa i slova. Štap, koji se upravlja neovisno o slovu, nije zakon.

Da štap nije zakon, vidjeli smo na primjeru one letve, koju je Haris Silajdžić dobio u glavu tokom predizborne kampanje 1996, samo zato što je napustio SDA. Ironija je u tome što je aktivista SDA Mujo Beganović zvani Mujo Letva, koji je udario Silajdžića, kasnije i sam napustio SDA, te se pridružio Silajdžićevoj stranci. Dakle, da se iz njegovog najpoznatijeg čina izvodio kategorički imperativ, neko je i njega samog trebao opaliti letvom u glavu, kada je napuštao SDA. A da letva (čitaj: sila) u Beganovićevim rukama vodi u bezakonje, vidjelo se i kad je on, kao zastupnik u Skupštini Unsko-sanskog kantona (dakle, zakonodavac), pokušao automobilom pregaziti dvoje novinara Federalne TV.

Ali ne treba ogresti u preveliku mržnju prema letvi. Jer ni slovo bez letve također nije zakon. Vidjeli smo to u slučaju naloga Suda BiH za privođenje Milorada Dodika, koji se policijske agencije nisu usudile provesti, uprkos tome što je slovo državnog zakona to zahtijevalo od njih. 

Istina, vidjeli smo to i u slučaju “zakona”, kojima je Narodna skupština RS “zabranila” djelovanje nizu državnih institucija na tlu manjeg entiteta. Policijske snage Republike Srpske se nisu usudile provesti silom te “zakone”, tako što bi doslovno otjerale službenike SIPA-e s teritorije manjeg entiteta.

Dakle, zakon ne prebiva u slovu, već u strahu od štapa, npr. u Dodikovom strahu od štapa SIPA-e, i obratno. Ako nema tog straha, onda nema ni zakona. Sve se to vidjelo na sudbini spomenutih “zakona” Narodne skupštine, ali i “sudskog naloga” državnog suda.

Vidjelo se da vlasti Republike Srpske nemaju moć da prognaju državne institucije sa područja tog entiteta, kao što se vidjelo da državno pravosuđe nema moć da uhapsi predsjednika Republike Srpske.

Slovo u oba slučaja tvrdi suprotno, ali slovo bez štapa je bezvrijedno.

Na vezu štapa i zakona ukazali su i protesti protiv OHR-a, koje je organizovao vladajući SNSD, odnosno pjesma koju je omanja grupa sudionika pjevala:

Iz Milića krenula je svita,
da obori Kristijana Šmita.
E, moj Šmite, ne kači se s nama,
ubiće te lole vrljikama.

Vrljika je odsječeno i okresano drvo, koje primarno služi za pravljenje ograda, ali može poslužiti, kao uostalom i bilo koji kolac ili parmak, da se nekog isprebija. U ovom slučaju (bivši) visoki predstavnik. Iako vulgarno, pjesmica svite iz Milića otkriva suštinu: autoritet visokog predstavnika izvire iz gole sile, koja stoji iza njega.

Kada se na tlu BiH nalazilo 50 ili bar 10-15 hiljada NATO trupa, nikome u Republici Srpskoj nije palo na pamet da ne poštuje visoke predstavnike i njihove odluke. Ali, nakon što se NATO povukao, a kasnije i EUFOR reducirao svoje snage na minimum, visoki predstavnici više nisu imali nekadašnji autoritet, pa je i slovo njihovih odluka izgubilo nekadašnju težinu.

To je, na kraju, dovelo do toga da se državne institucije, pa ni EUFOR, ne usuđuju do kraja provoditi zakonske odredbe o kažnjavanju neprovođenja odluka OHR-a. Kao što znamo, ishod procesa Dodiku završen je političkim kompromisom, kojem je u sudnici data samo forma. To je rezultat činjenice da je OHR izgubio nekadašnju “vrljiku”, ali da je ni Dodik nema. Dok su “lole” pjevajući budne sanjale da će izmlatiti Schmidta vrljikama, vlasti RS-a su mu prijetile da će ga uhapsiti, ali nisu se usudile.

Pa, iako zakon bez štapa nije zakon, ne treba prestati ponavljati da ni štap nije zakon. Rousseau kaže: “Onaj najjači nije nikada dovoljno jak da sve vrijeme vlada, osim ako vlastitu snagu ne preobrazi u zakon, čime se poslušnost pretvara u dužnost.” Drugim riječima, da bi zakon bio održiv, ne smije biti nepodnošljiv onima na koje se primjenjuje. U protivnom, sve vrijeme se mora provoditi isključivo štapom, golom silom, a nijedna vlada ne raspolaže s toliko sile. 

Kada bi većina građana u jednoj državi odlučila da svaki dan krši zakon, taj zakon bi bio neprovodiv. Policija ne bi mogla da privede većinu građana. Stoga, kako objašnjava Rousseau, zakon mora biti takav da se s njime građani identificiraju, da ga razumiju kao izraz sopstvene volje, te da njegovo provođenje postaje čin dužnosti, a ne poslušnosti. 

Ustav Bosne i Hercegovine, dakle najviši zakon u našoj zemlji, takav je da je većina državljana ipak zadovoljna njime u dovoljnoj mjeri, te nema potrebe da u odnosu na većinu ljudi, svaki dan, bude provođen štapom: većina, u praktičnom smislu, prihvata BiH sa njenom ustavnom strukturom, koja uključuje entitete, kantone, domove naroda, predstavničke domove, itd. Suveren, koji je, uz ostalo, višenacionalan, preobrazio je svoju (vojnu) silu u pravo. Nema potrebe za prekomjernom upotrebom štapa, dovoljan je strah kombinovan sa time da je zakonski poredak u dovoljnoj mjeri prihvatljivi većini.