Ilustracija: !Odgovor / Foto: Muzej Alija Izetbegović
Haris Ahbabović
31.10.2026. 04:34
Babo mi je jednom pričao – a tu priču i njezine detalje volim slušati svako malo – kako se cijela ulica budila u rane jutarnje sate daleke 1974. godine i odlazila u osnovnu školu, gdje se na televiziji gledao meč stoljeća Ali – Foreman, poznatiji pod nazivom Rumble in the Jungle.
U ovoj, mojoj priči, sve se zbiva u oktobrima, od 1974. pa do 2003. Od Kinšase do Sarajeva.
Tog pretposljednjeg dana oktobra 1974. godine, u Kinšasi, u nekadašnjem Zairu (danas DR Kongo), sudarili su se titani teške kategorije, Muhammed Ali i George Foreman. Nebrojeno sam puta odgledao snimak borbe, rundu po rundu, i bez obzira na to što znam šta će se u konačnici dogoditi, svaki put mi srce počne jače kucati kada krene osma runda. Veliki George Foreman svojevremeno je rekao da je moral izgubio onog trenutka kada mu je Ali, nakon niza udaraca u tijelo, prišao i na uho šapnuo: "Je li to sve što imaš, George?!"
Godinu dana poslije, 1. oktobra 1975. godine, Ali je rukavice ukrstio sa svojim drugim, vjerovatno i većim rivalom – Joeom Frazierom – u još jednom kultnom klasiku, nazvanom Thrilla in Manila. Ponovo je Ali slavio, ovaj put znatno teže.
Ljubitelji boksa, a često i ljekari, reći će da je ova borba jedan od uzroka Alijeve teške bolesti koju je vukao sve do smrti. I sam Ali je, podbuhlog lica, nakon meča izjavio kako je to bilo nešto najbliže smrti što je ikada osjetio. Frazier, čiji je trener prekinuo meč prije posljednje runde, na putu do svlačionice nije vidio ništa: desno oko bilo mu je potpuno zatvoreno, a na lijevo je ionako slabo vidio. O tome svjedoči i snimak AP-a s konferencije za novinare nakon meča.
Još tokom ljeta 1992. godine, na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, Muhammed Ali je u saradnji s organizacijom Task Force Bosnia lično došao u sjedište Ujedinjenih nacija u New Yorku. Dočekao ga je tadašnji ambasador BiH pri UN-u, imenjak Muhamed Šaćirbegović. Zbog uznapredovale Parkinsonove bolesti nije se obraćao medijima, ali je samo njegovo prisustvo poslalo snažnu poruku protiv genocida i embarga na uvoz oružja koji je građane BiH ostavio golorukim.
Prema svjedočenju Alijevog biografa Davisa Millera, šampion je često tugovao gledajući televizijske izvještaje o stradanju djece i izbjeglica u Bosni i Hercegovini: "Jedina stvar koju ne mogu razumjeti jeste ubijanje ljudi."
Dvojica velikana susreću se 25. oktobra 1995. godine u New Yorku, nekoliko dana prije početka pregovora u Daytonu. Ali je već narušenog zdravlja; naš Alija je stariji, iscrpljen agresijom, ali se bolje drži. Sastanak je kratak i, zbog šampionovog stanja, emotivan, ali srdačan i neformalan. Fotografije s tog susreta obišle su svijet.
"Znaš, Muhammede, i ja sam Ali!" – objašnjava mu Izetbegović da su imenjaci. Ali, uz prepoznatljivi osmijeh, podiže ruke, zauzima gard i nudi predsjedniku prijateljski sparing, što Izetbegović s oduševljenjem prihvata. Razgovor ubrzo skreće na porodične teme. Ali pita o djeci i unučadi; Izetbegović odgovara da ima pet unuka. Šampion se, uprkos poteškoćama s govorom, našali da ih on ima mnogo više i doda: "Valja nam ih poudavati, moj predsjedniče."
Alija Izetbegović zabilježio je da je cijeli život s velikom strašću pratio Alijeve borbe. Posebno je pamtio tešku noć kada je Ali izgubio od Fraziera, jednu od tri njihove borbe (omjer 2:1 za Alija), zbog koje je cijelo Sarajevo osvanulo potišteno. Po povratku kući primijetio je da ga ljudi mnogo češće i s većim zanimanjem pitaju o susretu s Muhammedom Alijem nego o zvaničnim razgovorima koje je u Americi vodio s Billom Clintonom.
Ne postoji sportista, izuzev možda Michaela Jordana, kojeg bih u bilo kojem univerzumu i trenutku stavio ispred Muhammeda Alija. Da je bokserski GOAT (greatest of all time – najveći svih vremena, kako se danas kaže) znaju i ptice na grani; i oni koji su mu se najviše približili, poput Mikea Tysona, odavno su priznali da boljeg nema.
Nešto više od pola godine nakon susreta dvojice Alija, u Sarajevu se igra prvi poslijeratni gradski derbi.
Prvi poslijeratni vječiti derbi između Željezničara i Sarajeva, odigran 2. maja 1996. godine na Grbavici, ostao je upamćen kao jedan od najemotivnijih sportskih i društvenih događaja u novijoj historiji grada.
"Alija, Alija!" – odjekivalo je krcatom Grbavicom dok je predsjednik države izlazio iz ne baš napucanog Audija. Slavili su ga i navijači Želje i navijači Sarajeva.
Pred 20.000 gledalaca predsjednik izlazi na centar terena i izvodi početni udarac.
Utakmica je odigrana u gotovo nemogućim uslovima. Teren i stadion bili su razoreni, a Grbavica je nešto prije derbija deminirana. Završilo je bez pobjednika, 1:1; golove su postigli Bulend Biščević i rahmetli Dženan Uščuplić.
Probajte danas, 30 godina nakon prvog poslijeratnog derbija i 23 godine nakon smrti rahmetli Alije Izetbegovića, pronaći političku ili društvenu ličnost u Bosni i Hercegovini koju je običan narod – onaj koji se upravo izborio za svoju domovinu, u najtežem meču svog života, bez prava na predah i bez ičije pomoći – toliko volio, cijenio i tako dočekivao.
Lakše bi vam bilo pobijediti Muhammeda Alija u najboljim godinama nego pronaći lidera kojeg bi tako dočekali. Zato Alija Izetbegović i jeste bio najveći. Zato i jeste GOAT!
I u ovom oktobru koji ispraćamo, prije nekoliko dana, odigran je još jedan vječiti derbi. Opet oktobar i opet jubilej: FK Sarajevo proslavio je 80. rođendan. Dok se klub 1946. osniva, Alija Izetbegović je već u zatvoru, kao pripadnik pokreta Mladi muslimani.
Za mene je susret dvojice Alija – susret dva GOAT-a. I zato volim oktobar. Jer je Muhammed Ali dva najveća meča karijere imao upravo u oktobru; jer se u oktobru susreo s Alijom Izetbegovićem, koji je u oktobru, 2003, i preminuo. Jer mi je u oktobru rođen otac, koji mi je prepričavao kako je cijela ulica gledala Alija i Foremana; u oktobru rođena majka; u oktobru rođen drugi sin...
