Liberalizam je sam sebe izjeo

Piše: Pratap Bhanu Mehta (Foreign Affairs)

Niko nije uvjereniji u propadanje liberalizma od samih liberala. U zapadnim zemljama protekla decenija donijela je pravu lavinu eseja i knjiga koje bijesno oplakuju gašenje liberalne svjetlosti. Učvrstio se grubi konsenzus da svijet svjedoči kraju jedne epohe. Uspon liberalizma koji je uslijedio nakon američke pobjede u Hladnom ratu — praćen širenjem demokratije i slobodnih tržišta — sada je završen. (Izrazi „liberalan“ i „liberalizam“ ovdje označavaju širu političku i ekonomsku filozofiju i ne treba ih miješati s njihovom čestom upotrebom u Sjedinjenim Američkim Državama za opisivanje ljevičarskih stavova.) Prema svim empirijskim pokazateljima, demokratije širom svijeta nazaduju. Vlade podižu prepreke trgovini i migracijama. A desničarski populistički politički pokreti, koji su se nekada smatrali marginalnim, zauzimaju centralno mjesto. Pod predsjednikom Donaldom Trumpom, Sjedinjene Američke Države odlučno su okrenule leđa svojoj ulozi predvodnika takozvanog liberalnog međunarodnog poretka. Američki zvaničnici sada glasno zagovaraju agresivni nacionalizam, odbacujući dugogodišnje opredjeljenje za demokratske norme, individualne slobode i ljudska prava.

Ovu priču obično obilježavaju različite prelomne tačke. Među njima je najvažnija 2016. godina, kada je Ujedinjeno Kraljevstvo glasalo za izlazak iz Evropske unije — čin koji se često tumači kao javno odbacivanje tehnokratskog liberalnog projekta — i kada je Trump prvi put pobijedio na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama, što se na sličan način tumači kao narodno odbacivanje liberalnih elita otuđenih od stvarnosti. Uspon indijskog premijera Narendre Modija i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana unazadio je liberalizam izvan Zapada. Finansijska kriza iz 2008. godine razotkrila je neravnoteže globalnog kapitalizma, dok su pristupanje Kine Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001. godine i njena integracija u međunarodni trgovinski poredak doprinijeli potkopavanju industrijske radne snage u mnogim zapadnim zemljama. Možemo se vratiti i još dalje u prošlost, do naftnih kriza iz 1973. i 1979. godine, nakon kojih je rast plata u Sjedinjenim Američkim Državama i drugdje drastično usporio, ili do previranja šezdesetih godina, koja su oslabila uticaj tradicionalnih društvenih institucija.

Bez obzira na hronologiju, dijagnoza je često ista: liberalizam je sam sebe izjeo. Uspjeh dvadesetog stoljeća pretvorio se u rasulo dvadeset prvog. Prosperitet je iznjedrio nejednakost i koncentraciju bogatstva, individualizam je iznjedrio anomiju i raspad tradicionalne zajednice, a demokratija je iznjedrila nepovjerenje i polarizaciju. Liberalne elite zalagale su se za toleranciju, jednakost i otvorenost, ali činilo se da nisu spremne dosljedno primjenjivati vlastita načela. Između pobjednika i gubitnika nastao je dubok jaz. Kako britanski kolumnista Adrian Wooldridge kaže u knjizi Revolucionarni centar: „Trijumf liberalizma bio je gubitak običnog čovjeka.“

Tursko-američki ekonomista i dobitnik Nobelove nagrade Daron Acemoglu iznosi sličan stav u svojoj analizi krize, Šta se dogodilo s liberalnom demokratijom? „Današnji neuspjesi liberalizma“, tvrdi on, „povezani su s njegovim napuštanjem radničke klase.“ Prema ovom tumačenju, ekonomsko zanemarivanje otvorilo je put usponu izrazito antiliberalnih snaga, kao što je Trumpov pokret „Učinimo Ameriku ponovo velikom“ u Sjedinjenim Američkim Državama. Wooldridge također ukazuje na različite moćnike koji vladaju autoritarno i na islamiste kao na aktere koji liberalizam osporavaju izvana. Međutim, tvrde autori, teškoće koje danas progone liberalne demokratije proizlaze više iz njih samih nego iz vanjskih faktora.

Prema Wooldridgeu i Acemogluu, neophodno preusmjeravanje podrazumijevalo bi da liberali prihvate ekonomske politike koje su više naklonjene ljevici, kako bi se ispravila šteta koju su prouzrokovale decenije nekontrolisanog neoliberalizma, te da se u kulturnim pitanjima pomjere udesno. Predlažu usmjeravanje pažnje na „prioritete radničke klase“, Acemogluovim riječima. Za Wooldridgea to podrazumijeva čvršće granice, ograničavanje imigracije i potrebu za kulturnom asimilacijom; za Acemoglua, veći naglasak na lokalnoj zajednici i ozbiljnije razmatranje zabrinutosti u vezi s imigracijom; a za obojicu, nestrpljenje prema usredsređenosti — često prisutnoj u elitnim krugovima — na pitanja seksualnog samoodređenja i identitetske politike zasnovane na rasi.

Ovim prijedlozima autori se pridružuju brojnim drugim liberalnim misliocima koji su pokušali razumjeti iznevjerena obećanja liberalnog uspona nakon Hladnog rata. Ali njihova zaokupljenost bolestima liberalizma onemogućava im da uvide dublju istinu. Otuđenost i nemiri koji su opipljivi u liberalnim demokratijama nisu svojstveni samo njima. Slična dinamika prisutna je i u zemljama koje se smatraju antiliberalnim, poput Kine i Rusije. Današnje krize ne mogu se jednostavno pripisati posrnulom liberalizmu. To znači da su ponuđena rješenja, u najboljem slučaju, ograničenog dometa. Sadašnja previranja odraz su mnogo šireg sloma, koji se može prevazići jedino prihvatanjem univerzalnih, kosmopolitskih načela u samom središtu liberalizma, a ne okretanjem leđa tim načelima.

U mnogim uobičajenim prikazima, dvije decenije od 1989. do 2009. godine — koje otprilike obuhvataju period od poraza komunizma do globalne finansijske krize — često se predstavljaju kao zlatno doba liberalizma. To je bilo vrijeme dominacije centrističke politike u većem dijelu svijeta, uključujući mandate američkog predsjednika Billa Clintona, britanskog premijera Tonyja Blaira, njemačke kancelarke Angele Merkel i indijskog premijera Manmohana Singha. To razdoblje obilježili su i ubrzano međusobno povezivanje globalnih tržišta, naglo smanjenje globalnog siromaštva, porast broja liberalnih demokratija, značajno otvaranje Indije i drugih ekonomija koje su dotad bile zatvorene, dublja evropska integracija, liberalniji režimi legalnih migracija, sve izraženiji multikulturalizam društava u zemljama poput Ujedinjenog Kraljevstva, povlačenje mnogih oblika rasizma, širenje prava žena, smanjenje nasilja širom svijeta i — moglo bi se čak dodati — opći osjećaj lakoće postojanja.

Ni Wooldridge ni Acemoglu ne smatraju to razdoblje nekakvim zlatnim dobom bez ikakvih problema. Naprotiv, za obojicu ono nosi prizvuk tragedije. U njemu se nalaze klice konačnog razočaranja liberalizmom.

Kako bi objasnili neuspjehe liberalizma, obojica se spuštaju u dubine historije ideja. Wooldridge uvjerljivo prikazuje skup ideja koje su liberalizam učinile uspješnim: uspon suverenog pojedinca, ograničavanje samovoljne vlasti države, stvaranje djelotvorne vlasti, toleranciju, slobodu i meritokratiju. Prema Wooldridgeu, bolesti liberalizma ne proizlaze iz njegovih ideja, nego iz pretjeranih ambicija liberalnih elita, koje te ideje nisu uspjele primjenjivati na odgovarajući način.

Acemoglu, nasuprot tome, krivi same liberalne mislioce. Na osnovu površnih i brzopletih čitanja iznosi neuvjerljivu optužnicu, tvrdeći da su različiti velikani liberalizma unaprijed postavili temelje njegovog neuspjeha. Kategorički imperativ Immanuela Kanta bio je dogmatičan i, kako Acemoglu kaže, nije „podsticao svijest o vlastitoj pogrešivosti niti sumnju“. Tradicija društvenog ugovora, od spisa Jean-Jacquesa Rousseaua do djela Johna Rawlsa, oblikovala je idealizirane ugovore ne pitajući stvarne ljude o njihovim stvarnim interesima, zaobilazeći tako demokratiju. Adam Smith bio je pretjerano optimističan u pogledu nevidljive ruke tržišta, potcjenjujući monopole i koncentraciju moći u društvu. A svi su oni zanemarili zajednicu. Acemogluov liberalizam ispravio bi te nedostatke tako što bi postao pragmatičnija doktrina, usmjerena na rezultate, umjesto političkog morala.

U tom svjetlu nije iznenađujuće što i Wooldridge i Acemoglu pedesete godine prošlog stoljeća smatraju razdobljem koje se najviše približilo zlatnom dobu. Prema Acemogluu, liberalna demokratija nekada je omogućavala široko rasprostranjen zajednički prosperitet i djelotvornu upravu. Pedesetih godina prošlog stoljeća rast produktivnosti, naročito u Sjedinjenim Američkim Državama, pretvarao se u rast plata te djelotvorniju vlast i bolje javne usluge. Taj društveni sporazum raspao se s opadanjem proizvodne industrije krajem sedamdesetih godina, čime je prekinuta veza između rasta produktivnosti i rasta plata, a oslabljeni su i temelji pregovaračke moći radnika jer su sindikati izgubili snagu. Deregulacija za vrijeme mandata američkog predsjednika Ronalda Reagana i britanske premijerke Margaret Thatcher tokom osamdesetih godina dodatno je narušila ravnotežu moći na štetu radnika.

U prvoj deceniji ovog stoljeća, poplava kineskog uvoza zadala je konačni udarac američkoj industriji. Tehnološke promjene istisnule su mnoge radnike s njihovih radnih mjesta i stvorile pristrasnost ekonomije u korist određenih vještina, pri čemu su obrazovani radnici imali više koristi nego oni bez fakultetske diplome. Krajnji rezultat bilo je produbljivanje dohodovne nejednakosti u Sjedinjenim Američkim Državama, uz izrazitu geografsku dimenziju: mali gradovi i ruralne zajednice postali su manje važni za nacionalnu ekonomiju. Slična dinamika obilježila je i druge evropske ekonomije koje su sve više prelazile u postindustrijsku fazu.

Jedna od glavnih tema u brojnim raspravama o liberalizmu jeste pitanje načina na koji je ekonomija koja je iz toga proizašla lišila radnike moći. „Zapadni kapitalizam“, piše Wooldridge, „okreće se protiv liberalnih vrijednosti koje garantuju njegov dugoročni uspjeh.“ On upozorava da se „bogati pretvaraju u nasljednu kastu“. Acemoglu najviše brine automatizacija, za koju strahuje da će istisnuti radnike i nagristi put prema zajedničkom prosperitetu. Ipak, napominje da tehnologija nije nezaustavljiva sila čije su posljedice unaprijed određene: vlade mogu uspostaviti politike koje će podsticati određene načine razvoja i primjene tehnologija, unapređujući vještine radnika umjesto da ih istiskuju s radnih mjesta.

Kao što i Wooldridge i Acemoglu pokazuju, liberalizam je konačno odnio pobjedu u kontekstu krize s početka dvadesetog stoljeća tako što je iznova osmislio ekonomski poredak. Novi dogovor (New Deal) u Sjedinjenim Američkim Državama i kejnzijanizam u Ujedinjenom Kraljevstvu preobrazili su društveni i ekonomski sporazum, garantujući radnicima pravedniji udio u ekonomiji, obavezujući državu da štiti pojedince od nepredvidivih tržišnih kretanja i stvarajući punu zaposlenost. Nakon ekonomskih potresa proteklih decenija i s pojavom vještačke inteligencije, demokratijama je potreban još jedan novi društveni sporazum.

Acemoglu iznosi skicu sporazuma koji bi mogao poslužiti toj svrsi. Nada se da države mogu izvršiti pritisak na kompanije kako bi razvijale vještačku inteligenciju „u korist radnika“, koja bi povećala produktivnost radnika bez visokih kvalifikacija i poboljšala kvalitet usluga kao što su zdravstvena zaštita i obrazovanje. Vlade bi trebale izmijeniti poreske propise kako bi prestale podsticati automatizaciju. U Sjedinjenim Američkim Državama prihod od rada oporezuje se više nego kapital, čime se poslodavci podstiču da ukidaju radna mjesta automatizacijom čak i kada ona možda ne bi dovela do povećanja produktivnosti. Međutim, glavni problem je u tome što radnici imaju premalo uticaja na način organizacije proizvodnje. Sindikati su, insistira Acemoglu, neophodni za demokratizaciju ekonomije.

Acemogluov „liberalizam radničke klase“ obiluje hvalevrijednim ciljevima: uključivim rastom, promišljenijim oblicima tehnologije, snažnijim sindikatima, mudrijim poreskim sistemima, većom demokratskom kontrolom te boljim uslugama i upravljanjem. To je snažan poziv na odbacivanje fatalizma pred tehnološkim promjenama. Ipak, iznenađuje što jedan ekonomista ne može jasnije objasniti kompromise koji su neophodni za ostvarenje tih ciljeva, uključujući suočavanje s neizbježnim napetostima između potrebe za regulacijom i podsticanja inovacija.

Iako obojica usput spominju finansijalizaciju razvijenih ekonomija, ni Acemoglu ni Wooldridge ne razmatraju u potpunosti širenje kreditnih i dužničkih tržišta, uspon kapitalizma usmjerenog na dioničare, ulaganje penzionih fondova na berzama te sve veći značaj duga i mobilnosti kapitala. Obojica uglavnom posmatraju udaljavanje od zlatnog doba pedesetih godina kao intelektualnu grešku, kao da je liberalizam napravio pogrešan konceptualni zaokret prema globalizaciji, finansijalizaciji, deregulaciji i potiskivanju radnika. Ali postoji i drugačije tumačenje: to nisu bile intelektualne greške, nego promjene koje su nametnuli pad produktivnosti, industrijski sukobi i fiskalni pritisci tokom sedamdesetih godina. Ukratko, Acemogluovo razdoblje zajedničkog prosperiteta iscrpilo se, a finansijalizacija koja je uslijedila bila je jedan od odgovora na tu situaciju. Autori su mogli istražiti da li je finansijalizacija bila odgovorna za pomjeranje fokusa mnogih ekonomija s produktivnih ulaganja na finansijske prinose. Mogli su razmotriti i šta tačno znači veća kontrola radnika u ekonomiji u kojoj njihovo blagostanje, paradoksalno, sve više zavisi od uspjeha upravo onih finansijskih tržišta koja su ih prvobitno lišila moći.

Najrazočaravajući dio Acemogluovog argumenta jeste implicitni nacionalizam njegovog pristupa. Globalizacija je možda imala negativne posljedice po raspodjelu bogatstva u Sjedinjenim Američkim Državama, a ta je zemlja svakako mogla bolje upravljati nestankom radnih mjesta. Ali globalizacija je također u ogromnoj mjeri doprinijela industrijalizaciji, rastu dohotka, pa čak i širenju socijalnih država u Brazilu, Kini, Indiji i drugim zemljama, istovremeno smanjujući globalno siromaštvo i doprinoseći rastu globalne srednje klase. Svakako, te zemlje suočavaju se s vlastitim problemima raspodjele i patološkim oblicima upravljanja. Ipak, prilično je neobično i obeshrabrujuće da jedan ekonomista ne posmatra svjetsku ekonomiju kao integrisanu cjelinu i u skladu s tim ne procjenjuje kompromise povezane sa širenjem tehnologije, slobodnim tržištima i mobilnošću kapitala.

Ako je liberalizam napustio ekonomske interese radničke klase, onda je, čini se, dodatno pogoršao njenu situaciju agresivno braneći novi kulturni etos putem onoga što Acemoglu mračno naziva „društvenim inženjeringom“. I Wooldridge i Acemoglu zabrinuti su zbog uspona fakultetski obrazovanih ljudi kao zasebne klase čije su kulturne norme u sukobu s normama ostatka stanovništva. Wooldridge također upozorava na posljedice „dosad nezabilježenih razmjera imigracije“ i zahtijeva da liberali „veći naglasak stave na asimilaciju“, izražavajući naročitu zabrinutost zbog muslimanskih migranata u Evropi. Acemoglu, blažim tonom, poziva liberale da ozbiljnije shvate zabrinutost bijelih Amerikanaca u vezi s imigracijom.

Wooldridge se zadržava na tome kako su liberalne elite pretvorile opredjeljenje za slobodu, jednakost i uključivost u zahtjevnu politiku identiteta. Prema njegovom mišljenju, liberalizam je istovremeno postao previše tolerantan i previše netolerantan. Kada su se suočili sa stvarnim napadima na slobodu govora, kao što je fetva protiv britanskog pisca Salmana Rushdieja 1989. godine, liberali su bili spremni odreći se slobode i jednakosti zarad kulturne osjetljivosti. „Ljudi koji su bili hrabri kao lavovi kada su ismijavali kršćanstvo“, piše Wooldridge, „počeli su se premišljati kada je došao red na islam.“ Ipak, ti isti liberali netolerantni su prema onima koji dovode u pitanje njihove progresivne dogme o pitanjima kao što su samoodređivanje rodnog identiteta ili programi raznolikosti, jednakosti i uključivosti.

Wooldridge i Acemoglu potpuno su u pravu kada tvrde da je liberalna kulturna politika doprinijela diskreditaciji liberalne ekonomske politike. Veliki dio njihovih kritika performativnih i cenzorskih ekscesa fakultetski obrazovanih elita sasvim je opravdan. Zanimljivo je, međutim, da se nijedan od njih ne zadržava mnogo na brojnim načinima na koje su elite u liberalnim demokratijama izgubile povjerenje javnosti, između ostalog podržavajući ratove u Vijetnamu, Iraku, a sada i Gazi. Ta sklonost doprinijela je urušavanju vjerodostojnosti i desnog i lijevog centra u Sjedinjenim Američkim Državama, pa je čak oslabila i zaštitne mehanizme protiv neograničene izvršne vlasti.

Kako god bilo, autorsko prekorevanje elitne „woke“ politike nezadovoljavajuće je i iz drugih razloga. Ponavljajući kritike s desnice, obojica govore o kulturnim promjenama posljednjih dvadesetak godina gotovo apokaliptičnim jezikom: Acemoglu govori o razdoblju društvenog inženjeringa, dok Wooldridge o takozvanoj kulturi otkazivanja govori izrazima koji podsjećaju na staljinističku diktaturu, žaleći se da su „identitarci“ pokrenuli „kampanju pročišćavanja“ i da su „nemilosrdni u nametanju svoje ortodoksije“. Kada se razmrsi medijska i politička pomama oko „woke“ politike, nije jasno koliko se opipljivih promjena zapravo dogodilo — bilo u sastavu akademske zajednice bilo u strukturi neke druge moćne institucije. Postoje dobri razlozi za skepsu prema zahtjevu da se unapređuju raznolikost, jednakost i uključivost na štetu drugih ciljeva. Ali takvi napori teško da su predstavljali društveni inženjering transformativnih razmjera.

Zapravo, liberalizmu bi možda uistinu trebalo više društvenog inženjeringa. Čitajući naročito Acemoglua, teško je ne primijetiti ogroman raskorak između sveobuhvatnosti njegovih dijagnoza i neambicioznosti ponuđenih rješenja. Svakako, liberalizam koji bi — slijedeći Acemoglua — zahtijevao radikalno preusmjeravanje razvoja tehnologije, očuvanje zajednica, proširenje radničkih prava i usvajanje dubljih demokratskih stavova može se iznova izgraditi jedino opsežnom preobrazbom institucija i temeljitim preuređenjem ekonomskih podsticaja.

Acemoglu i Wooldridge u pravu su kada pozivaju liberale da brane slobodu, demokratiju, dobro upravljanje i interese radničke klase pred autoritarizmom, oduzimanjem moći građanima, koncentracijom bogatstva i disfunkcionalnošću vlasti. Ali liberalna demokratija nije jedina koja se bori s tim problemima. Navodna kriza liberalizma zapravo je samo jedan izraz šire krize modernosti.

Konkurenti liberalizma suočavaju se s vlastitim krizama. Uprkos ogromnim razlikama u političkom sistemu i očiglednim ekonomskim uspjesima, Kina odgovara na slične izazove: nejednakost, tehnološke poremećaje, teškoće u ponovnom uspostavljanju ravnoteže u ekonomiji i probleme „masovne linije“ — odnosno teškoće da se, kroz strukturu Komunističke partije, spoznaju i zastupaju potrebe običnih ljudi. Peking je odgovorio potezima koji zapanjujuće podsjećaju na mjere koje predlažu Wooldridge i Acemoglu: ulijevo u ekonomiji, udesno u kulturi. Kineske vlasti centralizovale su moć i obuzdale privatni sektor, navodno kako bi se uhvatile ukoštac s rastućom nejednakošću i pitanjima kvaliteta života, uključujući i probleme svojstvene izrazitoj meritokratiji zasnovanoj na ispitima. Istovremeno, kineski lideri sve se više okreću samouvjerenijem nacionalizmu i prizivanju kineske civilizacijske prošlosti kako bi nadoknadili nacionalnu koheziju koju je nekada pružala revolucionarna komunistička ideologija.

Također je upadljivo da se i Kina i Sjedinjene Američke Države nadaju kako će tehnologija obaviti posao stvaranja bolje budućnosti, djelujući kao svojevrsna zamjena za politiku koja je iscrpila svoje mogućnosti. Sjedinjene Američke Države polažu nade u revoluciju vještačke inteligencije kao rješenje problema produktivnosti i rasta. Kina ima drugačiji model, ali je i ona svoje nade položila u tehnološke inovacije. Zapravo, obje zemlje sve više izjednačavaju nacionalnu svrhu s očuvanjem ili sticanjem tehnološke prednosti. Očekuje se da tehnologija može riješiti probleme koje su proizveli postojeći tehnološki sistemi. Acemoglu s pravom strahuje da bi te tehnologije mogle povećati produktivnost, a da pritom ne stvore dovoljno novih radnih mjesta niti osnaže radnike. Međutim, problem ovdje nije svojstven samom liberalizmu, nego načinu na koji tehnologija može zatvoriti mogućnosti za oblikovanje svijeta.

Izjednačavanje modernosti s liberalizmom dovodi i do drugih zabuna. Lako je raspad institucija poput porodice pripisati liberalnom naglašavanju pojedinca. Ali pad stope fertiliteta jednako je dramatičan — a ponekad i dramatičniji — u islamskom Iranu, konfucijanskoj Južnoj Koreji i komunističkoj Kini kao i u zapadnim liberalnim demokratijama. Tačno je da liberali ponekad mogu pokazivati prezir prema malim gradovima i zajednicama koje su zaostale u maršu ekonomskog razvoja. Ali odumiranje tih zajednica teško da je patološka posljedica liberalnih ideja.

Neprestano kretanje rada i kapitala, ponavljano uništavanje starih zanimanja i pražnjenje tradicionalnih uporišta u ime veće produktivnosti stalna su obilježja patologije modernosti. Nepravedno je, a ujedno i previše jednostavno, posmatrati razorene postindustrijske gradove kao kolateralnu štetu liberalnih zabluda. Problem, kako su znali klasični društveni teoretičari, jeste u tome kako organizovati ekonomsku i društvenu moć tako da oni koji stvaraju bogatstvo imaju udjela u institucijama koje upravljaju tim bogatstvom, a oni koji snose troškove ekonomskih promjena imaju određenu moć nad smjerom tih promjena. To je izazov pred kojim su liberali, konzervativci i socijalisti iznova podbacivali. Niko od njih nikada nije uspio razriješiti napetost između frenetične razorne moći modernosti i očuvanja stabilnih institucionalnih oblika.

Čak ni problem „wokeizma“ nije patološka pojava svojstvena samo liberalizmu. Moderno društvo oslobađa fantaziju o samostvaranju, u kojoj lideri poput ruskog predsjednika Vladimira Putina i kineskog lidera Xi Jinpinga mogu razmišljati o postizanju besmrtnosti, milijarderi mogu vjerovati da se tijelo može savladati kriogenikom, a genetičari iznose mogućnost stvaranja beba po narudžbi. U ovoj epohi želja za redefinisanjem roda, naprimjer, teško da je izuzetak koji proizlazi iz patologija liberalizma. Ona je prije samo jedan oblik dublje tendencije, prisutne u mnogim različitim ideološkim okruženjima, da se identiteti pojedinaca radikalno iznova oblikuju.

Obje knjige također nastoje prikazati liberalizam kao provincijalan, kao da je proizvod određenih historijskih okolnosti i specifičnih iskustava, a ne nešto što pripada cijelom svijetu. Liberalizam i dalje može biti univerzalan čak i ako ga ne prihvataju sva društva. Sukob između slobode i represije, hijerarhije i jednakosti, podaništva i građanskog statusa te prihvatanja društvenog poretka i njegovog odbacivanja univerzalan je, čak i kada poprima različite oblike. Liberalna demokratija možda nije, kako tvrdi Acemoglu, po svačijem ukusu. Ali te linije sukoba postoje unutar svakog društva, a često i unutar većine pojedinaca.

Zabrinutost autora zbog imigracije i kulturne asimilacije navodi liberalizam da se povlači od kosmopolitizma. Oni strahuju da je težnja liberalizma ka univerzalnosti potkopala kulturnu stabilnost i nacionalni identitet. Ali takvo udaljavanje od kosmopolitizma imalo bi visoku moralnu cijenu. Posmatrati kosmopolitizam kao neku elitističku afektaciju znači dvostruko pogrešno procijeniti razmjere problema s kojim se čovječanstvo suočava.

U praktičnom smislu, posljedice modernosti danas su sveprisutne: izazovi koje predstavljaju tehnologija, protok informacija, klimatske promjene, demografija, ponovno uspostavljanje ekonomske ravnoteže, pandemije i egzistencijalni rizici ne mogu se riješiti isključivo u okvirima pojedinačnih nacionalnih država. Ne mogu se riješiti ni pregovaračkim sistemom u kojem svaka zemlja vodi računa samo o vlastitim interesima. Taj impuls predstavlja samu suštinu trumpizma i globalnog zaokreta prema nacionalizmu, koji liberali sada, nehotice, intelektualno podržavaju. U moralnom smislu gubi se ne samo univerzalna ambicija liberalizma nego i svijest da je borba za slobodu, jednakost i ljudsko dostojanstvo zajednički ljudski problem, a ne vlasništvo bilo koje pojedinačne civilizacije.

U tom kontekstu, projekat preispitivanja liberalizma podsjeća na čovjeka koji traži ključ ispod ulične svjetiljke ne zato što ga je tamo izgubio, nego zato što je ondje pronašao lokvu svjetlosti. Izazovi modernosti dovode sve ideologije u teškoće, a neke možda čak i više nego liberalizam.