Kako je govorio Safet Isović: Postoje ljudi koji žive u Bosni i jedu hljeb ovdje, a ne misle joj dobro

Safet Isović ostaje trajno upisan u historiju Bosne i Hercegovine kao autentični tumač njenog kulturnog bića i doajen sevdalinke.

Međutim, on nije samo bio samo neprikosnoveni doajen sevdaha i najveći glas bosanskohercegovačke narodne muzike - bio je i intelektualac, poliglot koji je govorio pet jezika, bivši student anglistike i romanistike, rezervni oficir JNA, član Uprave FK „Sarajevo”, prvi čovjek Udruženja estradnih radnika, aktivista Crvenog krsta, te aktivni učesnik društvenog i političkog života BiH.

U velikom, otvorenom razgovoru za sarajevski list „Naši dani” od 27. aprila 1990. godine (autori Tihomir Loza i Nedim Sarač), Isović je bez ustručavanja analizirao ključne lomove svog vremena. Od pjevanja pred Josipom Brozom Titom i rada u sarajevskom „Selji”, preko pritisaka i ispitivanja bivše Udbe, pa sve do vizionarskih stavova o očuvanju sevdalinke, bosanskog jezika i državne suverenosti.

Ovaj arhivski razgovor ostaje upečatljivo svjedočanstvo o intelektualnom prkosu i viziji Safeta Isovića.

ND: Kako ste počeli karijeru?

ISOVIĆ: Imao sam jedan postupan put. Pjevušeći onako nešto na brucoškoj večeri, čule su me neke starije kolege i na njihovu preporuku otišao sam u akademski ansambl “Slobodan Princip Seljo”. Ali tada to nije bilo samo onako, otići i odmah početi, nego sam ja tamo polagao audiciju. Tako sam postao član “Seljine” sekcije koja je proslavila društvo Ansambl narodnih igara i pjesama. Bilo je to 1955. godine. Studirao sam engleski i francuski jezik, naravno, nisam diplomirao jer sam rano bio uplovio u vode estrade. A i da sam diplomirao, ne bih volio da se u ovim uvjetima bavim pedagoškim radom. Jedan kolega mi priča da on, npr., ne može da spriječi svoju studentkinju da se šminka na času. Ja to ne bih mogao otrpjeti! Išla bi ili ona ili bih ja išao!

ND: Kakva atmosfera je u to vrijeme vladala u “Selji”?

ISOVIĆ: Druga bi priča bila da nabrajam sve šta smo doživljavali i kuda smo putovali... Davali smo već tada koncerte širom Jugoslavije, pa smo redovno nastupali u Sarajevu za strane turiste. Između ostalih davali smo koncerte i na američkoj krstarici “Salem” u Dubrovniku, i tom prilikom je dvije hiljade mornara ludovalo uz našu muziku...

ND: Kada postajete profesionalac?

ISOVIĆ: Već 1956. godine otišao sam na audiciju na Radio-Sarajevo. Te njihove audicije bile su rigorozne, a kada vas prime, to je značilo da prvo treba da radite jedno vrijeme, pa da tek onda snimite prvu emisiju. To nije bilo kao danas, dođeš s ulice i odmah pjevaš! Ja sam prošao jednu savršenu školu pjevanja pri Radio-Sarajevu. Imao sam redovite vježbe pjevanja, učeći melizme, tj. ukrase u narodnoj muzici. Vježbao sam sa pokojnim Jozom Penavom. Sećam se da sam ponedeljkom, srijedom i petkom išao na vokalizaciju, neku vrstu učenja solo pjevanja. S nama je radilo još nekoliko sjajnih pedagoga, da pomenem Zvonimira Nevželu, pa Maria Arkusa, te pokojnu Brunu Šplier, koja je takođe bila vrstan pedagog. I tek nešto više od godinu dana poslije dobio sam priliku da snimim emisiju. Prva emisija mi se pojavila na radiju 7. aprila 1957. godine, toga se jako dobro sjećam. Veoma brzo, zahvaljujući angažmanu u “Selji” i na Radiju, postao sam zreo pjevač, pa sam već tada, da tako kažem, izbio u prvi plan.

ND: I sve te godine ostali ste vjerni sevdalinki...

ISOVIĆ: Da, sevdalinka je veoma važan segment našeg kulturnog nasljeđa, jedna lirska ljubavna pjesma urbanih sredina, što je veoma bitno. Ja sam savladao sve njene varijante, pa poznajem, da tako kažem, svaku caku sevdalinke. Ona je nastajala desetljećima, transformisala se, narod joj je dodavao tokom vremena ponešto, dok se nije isklesao jedan poseban oblik u kojem je danas poznamo. To vrijedi i za pjesme koje su komponovane u duhu narodnog stvaralaštva. Takav autor bio je Jozo Penava, i njegovo ogromno stvaralaštvo danas je već skoro poistovijećeno s izvornom muzikom zato što je to pravljeno na takvim temeljima. U tu grupu sjajnih autora koji su stvarali na fundamentima prave izvorne pjesme, po meni, spadaju rahmetli Ismet Alajbegović, pa pokojni Rade Jovanović, koji je ostavio veliki broj antologijskih pjesama u nasljeđe, počevši sa “Malenim sokakom”, “Jablani se povijaju”, “Kad sretneš Hanku” itd. Trenutno je jedino još Selver Pašić ostao vjeran toj kompoziciji.

ND: Da li neka institucija brine o sevdalinki?

ISOVIĆ: Nažalost, ne! Naročito me iznenađuje što se Muzička akademija time ne bavi. Sve oko narodnog stvaralaštva, a najviše oko sevdalinke, prepušteno je entuzijastima! Radio i televizija tu su u velikom podbačaju. Ali sevdalinka neće umrijeti zahvaljujući prije svega entuzijastima i sretnoj okolnosti da se strahovito diferencira prema ovom šundu koji je poplavio zemlju, tako da se i kad se rjeđe čuje jasno vidi da je to ipak nešto vrijedno.

ND: Zašto se RTV SA tako odnosi prema izvornom narodnom stvaralaštvu iz Bosne?

ISOVIĆ: Pogledajte ko su tamo urednici narodne muzike! Simptomatično je da tu nema ljudi iz Bosne. To je tužno. Što se tiče produkcije Radio-Sarajeva, evidentno je da se tu mnogo pjesama i tekstualno i melodijski krivo snimi. To se često dešava iz neznanja, međutim bilo je i vrijeme iz kojeg i sam nosim gorka iskustva, kada su autokrate sa Radio-Sarajeva prilikom snimanja naređivale Belušu Jungiću, našem uredniku i jednoj legendi grada Sarajeva, da u pjesmama ne može biti “Boga, bega i age”. Beluš Jungić zapravo je pseudonim Aleksandra Mladena. To je bilo jedno politikanstvo koje je sebi uzimalo prava da negira istoriju.

ND: Često se govori o enormnim zaradama estradnih zvijezda. Kako ste Vi prošli u tom pogledu?

ISOVIĆ: Mislim da sam i danas jedan od najbolje plaćenih pjevača u Jugoslaviji. A te cifre koje spominju po štampi trenutne zvijezde predstavljaju jednu laž. To vam mogu reći kao predsjednik Udruženja estradnih radnika Sarajeva. Ti pojedinci stvaraju sebi nekakav status visokoplaćenih zvijezda. To nam čak stvara probleme jer mnoge institucije povjeruju takvim izjavama, pa lažne iznose uzimaju kada donose poreske zakone. Tako da razne dažbine na naše honorare danas iznose od 45 do 50%.

ND: U javnosti često ispliva dosta prljavog veša iz estradnih voda. Šta Vi o tome možete reći?

ISOVIĆ: Isuviše je prljavih stvari na estradi. Ne postoji nikakav filter koji bi određivao ko može da se bavi djelatnostima na estradi, premda mi imamo i zakon o estradnoj djelatnosti i komisiju pri Udruženju pred kojom se polaže audicija i od koje se dobiva odobrenje za bavljenje estradnom djelatnošću. Ali meni nije poznato da je milicija ikoga ikada skinula sa bine zato što nije imao potvrdu o položenoj audiciji.

ND: Ko Vama organizuje koncerte?

ISOVIĆ: Tu sam najviše radio preko ustanova, najduže sa beogradskom “Estradom”. Vrlo malo ili nikako sa menadžerima. Menadžer je u Jugoslaviji još uvijek nekakav mešetar koji u cijeli posao ne ulaže nikakve garancije, nema nikakav kapital kojim garantira da će ljudi biti isplaćeni ako koncert ne uspije. Vrlo često to se svodi i na najvulgarnije prevare. Pravi menadžer bi trebao da posjeduje kapital i da bude član tih naših udruženja. Veoma pozitivna iskustva imam sa turneja koje sam sa emisijom “Večeras zajedno” pravio širom Zapadne Evrope; sada upravo slavimo dvadesetogodišnjicu i povodom toga priređuje se veliki koncert u Domu sindikata u Beogradu 12. maja. Imao sam s njima nekoliko stotina nastupa širom Evrope i uvijek su to bili grandiozni koncerti, uvijek su bila dva voditelja, tehnička ekipa, pet narodnih, pet zabavnih vrhunskih pjevača. I ti su se koncerti odvijali u najelitnijim dvoranama. Imali smo sreću da nam je te koncerte uvijek organizovao “Jugoturs” sa posebnom redakcijom Radio-Beograda za inostranstvo. Uvijek smo imali po tri do četiri hiljade posjetilaca.

O BOSANSKOM KONJU

ISOVIĆ: Mnogo se govorilo i govori o zaslugama ovih i onih u našoj NOB-i. Ne zna se više ko kome i kako pravi spomenik, došlo je do jedne spomenikomanije. A ja mislim da bi svakako trebalo napraviti i jedan krasan spomenik bosanskom konju koji je i bukvalno na sebi iznio jedan dio tereta te revolucije, noseći hranu, ranjenike, topove, minobacače po našim vrletima. Pa bi siromah često završio i u kazanu kao prehrambeni artikl.

ND: Mnogi estradni radnici govorili su o problemima koje su na gostovanjima po Evropi, Australiji i Americi navodno imali sa našom političkom emigracijom. Kakva su Vaša iskustva u tom pogledu?

ISOVIĆ: Iskustva su sigurno iz prve ruke. Često se ti problemi sa emigracijom preuveličavaju. Mnogi su to pričali da bi izigravali heroje po povratku u zemlju. Sjećam se da je svojevremeno jedan pjevač koji voli da se nameće publici na silu pjevao pet-šest pjesama, a bilo je dogovoreno samo tri. Zbog toga ga je neko gađao kutijom šibica. Po povratku sa turneje u beogradskim “Večernjim novinama” pročitao sam da je tog čovjeka napala ekstremna ustaška emigracija!

ND: Da li imate negativna iskustva sa novinarima?

ISOVIĆ: Na dobrotvornom koncertu za list “Ven”, koji je bio u gubicima, imao sam neugodno iskustvo sa novinarom “Večernjih novina” Zlatkom Srkalovićem. Ja sam bio prekinuo svoju turneju i iz Zadra sam došao u Sarajevo, pa sam bio jako umoran. On je nastojao da od mene tako umornog iznudi intervju. Kad sam ga pitao za koga piše, rekao je da radi za “Sarajevske novine”, na šta sam mu ja u šali rekao kako mogu kupiti cijeli njihov tiraž... Bez obzira što je očito bilo da sam se samo šalio, sutra se u novinama pojavio natpis u kojem se govori da sam ja, eto, “nesamoupravan”. Poslije sam ga u više navrata tražio, a ne bi bilo dobro da sam ga našao!

ND: Da li ste često nastupali pred političarima?

ISOVIĆ: Imao sam mnogo nastupa na tim priredbama, čak sam u više navrata pjevao kod Tita. I lično sam ga dobro poznavao. Znao je da nikad nisam bio SK, to su mu govorili ljudi iz protokola, ali mu to nije smetalo da sa mnom prijateljski razgovara. Danas često sebi kažem: moj Tito, šta si doživio da te branim. On je bio fin, sjajan čovjek, njegovo djelo danas bacaju pod noge na najvulgarniji način. Napadaju ga oni koji su stekli penzije, a da nije bilo Tita, oni sa svojim ni osnovnim školama ne bi mogli čuvati ni tuđe koze. Među njima ima licemjernih generala koje ja lično poznajem. Bilo je na tim nastupima pred političarima ugodnih trenutaka, naročito na tradicionalnim proslavama Istočnobosanske brigade, ali bilo je i takvih za koje ne mogu reći da su to bile obične terevenke.

ND: Kakve utiske ste stekli o nedavno palој garnituri bosanskohercegovačkih političara?

ISOVIĆ: Bilo je tu svakakvih prljavih poslova, za koje su kao paravan služile skute Partije. Ja stanujem u komšiluku funkcionerskog naselja, pa sam neke stvari mogao da vidim i izbliza. Mercedesi i audiji dolazili su dnevno po desetak puta u jednu kuću, vozajući njihove strine, bake, unučad, djecu. Odlazilo se u lov i na kafe helikopterima. To je bilo smiješno i ja sam mogao da nazrem ovakav ishod. Ja sam član Uprave “Sarajeva” i uvijek sam bio protiv da im se dijele besplatne karte. Za vrijeme koje je iza nas vežu se velike pljačke i otimačine koje, i neka mi oprosti javni tužilac, nikad ne mogu zastarjeti. Znam i ja, i to od mojih velikih zarada, šta znači podići kuću na moru, pravim je skoro deceniju i još je nisam završio! Afera “Agrokomerc”, koja je krenula sa 8. sjednice CK Srbije, posebna je priča. Bila je tu želja samo za uništenjem takvog giganta, uz nejasno izraženu nacionalističku notu. Ti koji su uništili Krajinu i unazadili Bosnu i Jugoslaviju dobili su velike penzije, pa sad šute u miru. A ja im nikad neću dati mira i vjerujem da će na kraju odgovarati. Meni će možda neko reći da se zalažem za revanšizam. Međutim, to su zločini, a zločini se moraju kazniti. Kome je smetao Mujo Hrnjica i njegova slika na kesici bibera? To je bio narodni junak koji je ljut, a i biber je evidentno ljut. Niko nije objavio ime novinarke koja je došla u Kladušu i rekla da je ne interesuje Agrokomerc već samo Hamdijina glava. Sudbina Fikreta Abdića, kao i danas Azema Vlasija, posebna je priča. To su klasični montirani procesi.

ND: Da li ste imali problema zbog toga što niste bili član Partije?

ISOVIĆ: U tom boljševičkom vremenu svako je imao problema, pa i ja. Iziritiran sam metodama SDB-a i njihovim “informativnim razgovorima”. Davno su i mene jednom pozvali, ‘62. ili ‘63. Pokušali su me optužiti da radim za stranu obavještajnu službu, pri tome su se služili svakakvim prljavštinama. Međutim, i u to vrijeme za njih sam bio tvrd orah. Udbašima je tada bilo sve dozvoljeno. Oni su svojim metodama većih patriota pravili državne neprijatelje. Danas svi spominju Duška Zgonjanina, Rešida Mušića, a ja mislim da bi trebalo objaviti sva imena tih agenata koji su ljude malterirali. To su zločinci! Naravno, službe kao što je SDB moraju postojati i one u principu mogu biti društveno korisne. Ali njihov rad mora biti podvrgnut demokratskoj kontroli, recimo nekom skupštinskom tijelu. A što se tiče pritiska da uđem u Partiju, ja sam i rezervni kapetan JNA, sugerisano mi je da napišem molbu za prijem u SK, pošto bi mi onda mogli dodijeliti značajnu komandnu ulogu. To sam, naravno, odbio pa sam ostao samo komandir čete. Eto tako se nekad radilo. A danas mi naročito smeta ova mržnja u Jugoslaviji. Dokle smo mi dogurali kad je u SUBNOR-u ogromna podijeljenost, oni reaguju na nacionalnom principu, a kao su neki komunisti! Zbog toga bih njih, Savjet Republike i Savjet Federacije raspustio. To je samo trošak. Koga oni mogu savjetovati, imamo dosta intelektualaca i pametnih ljudi koji su danas potisnuti. Mi smo davne ‘45. te ljude koji su bili zaslužni trebali dobro materijalno obezbijediti, ali im ne dozvoliti da se petljaju u ono u šta se ne razumiju. Inteligencija je bila potisnuta, pa smo došli do ovog danas.

ND: Kako se, po Vama, odnose mediji prema izvornoj bosanskoj tradiciji?

ISOVIĆ: Ona je apsolutno zapostavljena, i ne samo kada je riječ o sevdalinki. Mi danas nemamo prave institucije koje bi vodile računa o kulturi. Stalno se govori o zabrani nacionalnih institucija. Zašto i ko to zabranjuje? To je klasičan primjer boljševizma. Zbog takvih stvari mi u Bosni praktično smo izgubili jezik kojim se ovdje stoljećima govorilo. Mediji su ga potisnuli iz upotrebe, pustili samo istočnu varijantu. Eto, neki dan vidim autobus na kojem piše da vozi na relaciji Sarajevo–Renovica, ono “h” se negdje zagubilo. Ovdje se nikad nije govorilo “duva vjetar”, nego “puše vjetar”, i nije “Fabrika duvana”, nego “Fabrika duhana”. Ko u Bosni kaže duvan? Takvih primjera je bezbroj. Pitanje jezika je vrlo bitno i o njemu treba da raspravljaju kompetentni ljudi. Ne bi nam se smjelo nametati sa strane kako ćemo ovdje govoriti. Velike štete su nanesene i kulturnim objektima. Uzmite samo puteve Šamac–Sarajevo ili Sarajevo–Mostar pa ćete vidjeti kroz koliko muslimanskih groblja prolaze. Jedna od najljepših džamija u Sarajevu, na Skenderiji, srušena je da bi na tom mjestu podigli nebodere! Srušena je tekija mevlevijskog reda na Bembaši. Jedan od takvih katastrofalnih poteza je i pravljenje javnog klozeta u velikom parku na kostima predaka Sarajlija. Nekad je na tom mjestu bilo groblje, a onda su ga srušili i napravili WC. To nikad neću oprostiti urbanistima, a ni gradonačelniku iz tog perioda. To je u najmanju ruku necivilizirano. U Sarajevu su se dešavale i dešavaju se veoma čudne stvari. Ja sam za to da se ulicama vrate njihovi stari nazivi. Godine 1925. At-Mejdan park je preimenovan u Park cara Dušana. Zar ne zaslužuje Ferhat-paša, otac Gazi Husrev-bega, da ima svoju ulicu u Sarajevu? Takva je postojala, poznata Ferhadija. Ulica Isaka Samokovlije ovdje je na Dobrinji, a on je toliko zadužio ovaj grad. Ulica kralja Tvrtka po ‘43. stoji, ali bogu iza nogu! Ja ne znam uopšte postoji li ona koja se zove po Kulin-banu?! To kako se u ovom gradu zovu ulice veoma je ilustrativno za odnos prema kulturnoj baštini. To upropaštava identitet Sarajeva.

ND: Kako vidite poziciju BiH u današnjoj Jugoslaviji?

ISOVIĆ: Pa, sve te igre oko Bosne me dovode do euforije. Ljudi neće da shvate da je Bosna stara zemlja, a i mi se ovdje stidljivo oglašavamo. Imali smo državu još prije osamsto godina! Kako je samo nezapaženo prošla godišnjica Kulin-bana. To zamjeram RTV SA i štampi, a o ANU BiH da i ne govorimo. Stalno se govori da Slovenija, Hrvatska i Srbija mogu same. Jedino naši ljudi govore da mi ne možemo bez njih. Svima prije svega mora biti jasno da je ovo Bosna, da je ona bosanska i da, ako treba, može opstati samo u svojim povijesnim granicama lakše nego druge. Druga je stvar što je narod ovdje za Jugoslaviju. Međutim, koju Jugoslaviju? Jedino onu koja je stvorena u Jajcu i nikakvu drugu! A danas nam se pod jugoslovenstvom podmeću svakakve sumnjive stvari. E, to neće moći! Ne želimo nikakve unitarističke kraljevine! To prvo ujedinjenje na koje se danas neki pozivaju nije nam donijelo nikakvu slogu, već mržnju i bratoubilački rat. Ako ne bude avnojevske Jugoslavije, može Bosna i sama. Mi za to imamo odlične preduvjete, čak i lijepe granice, a imamo, bogme, more, planine, šume, rudna bogatstva... Imamo mi i dobre ljude koji se nacionalno razlikuju, ali to je naša prednost, a ne mana.

ND: Sve više se govori o bošnjaštvu kao o nacionalnoj identifikaciji. Kakav je Vaš stav o tome?

ISOVIĆ: Ja bih bio najsretniji kad bi mi bili Bošnjaci, ali s tim da se i Srbi i Hrvati koji pripadaju ovom tlu tako izjasne. Zbog čega bi se samo Muslimani tako izjašnjavali? Ovo što ću sada reći vrlo je bitno i to hoću da podvučem! I sa istoka i sa zapada se upliću, a bosanski Srbi i Hrvati su dovoljno pametni da im ne trebaju nikakve sugestije sa strane. Neka se oni drže nas, a mi njih, pa će sve biti u redu! Dovoljno smo mi svikli jedni na druge pa nam ne treba popovanje sa strane. Oficijelne institucije su tu zakazale, svima su trebale reći da drže ruke dalje od Bosne. Npr. Branko Ekert je decidno tvrdio kako nije bilo nikakvog uplitanja iz SR Srbije u SR BiH, a ispostavilo se da nije bio u pravu. Prilikom raznih mitinga i vršljanja po Bosni vlasti nisu reagovale.

ND: Vi ste član Inicijativnog odbora Stranke demokratske akcije, odnosno Jugoslovenske muslimanske stranke...

ISOVIĆ: Takva stranka je formirana u interesu odbrane Bosne, i to ne samo u interesu Muslimana, već i svih ostalih naroda. Zaista mi nije jasno zašto nam ne dozvoljavaju da se legalizujemo, oni time direktno negiraju naciju, što je protuustavno. Evidentno je da su Muslimani narod, pa zašto i oni ne bi mogli imati svoje institucije: Akademiju, kulturno-umjetnička društva, pa i političku partiju. Bez obzira što se stranka zove Muslimanska, njen program je otvoren za sve ostale jer je demokratski. Naša je deviza: odbranićemo svoju slobodu braneći slobodu drugih! Poduzećemo energične ekološke mjere, jer je Bosna s te strane uništena, pošto je u njoj smještena bazna industrija. Obradivo zemljište je takođe izloženo jednom vandalskom uništenju i mi ćemo se tome suprotstaviti. SDA podržava program amidže Ante Markovića, kome vjerujemo i koji je dobro počeo. Osim toga, zalagaćemo se za zaštitu privatnog vlasništva i denacionalizaciju otetih posjeda od pojedinaca i institucija, od kojih su naročito loše prošle vjerske zajednice, a najgore IVZ. Mi nismo nekakva religiozna stranka, već nacionalna, ali naš program će zastupati slobode svih ljudi. Ja ni u kom slučaju ne bih mogao biti u stranci koja bi mogla imati nacionalističke atribute, jer imam prijatelje svih vjera i nacija. Kako bi me oni gledali? Međutim, ne može se poistovjećivati nacionalno i nacionalističko. Mi Muslimani više nikada nećemo biti ničiji privjesak. Ja znam šta sam i ko sam, a ako to nekom smeta, onda je to druga stvar! Mi imamo svoju kulturu, svoj jezik, svoje pisce, svoju religiju, svoju kulturu stanovanja i ishrane, pa i teritorije, te zaista ne vidim nikakvog razloga zašto, kao i svi drugi narodi u Jugoslaviji, ne bi imali i svoje institucije. A dosad ih nismo imali, pa su ljudi poput Meše morali praviti ustupke drugim sredinama da bi se mogli afirmisati. Sarajevo je, kao grad, više od drugih moralo se vezivati uz Beograd i Zagreb, a naročito uz Beograd. Stalno nas guraju u nekakav provincijalizam. Postoje ljudi koji žive u Bosni i jedu hljeb ovdje, a ne misle joj dobro. Oni nameću Bosni inferioran položaj i treba ih skloniti sa uticajnih punktova. Poruka je: sebi ruke od Bosne! Kako samo “Duga” piše o BiH. Nemaju drugog posla nego da pišu ružno o Muslimanima, Hrvatima i Srbima koji im ne konveniraju. Intencija je da se to što ovdje živi više naroda proglasi hendikepom, a u stvari je obratno, pojam ljepote vezan je uz raznolikost. Na planu Jugoslavije se stalno tvrdi da se eksploatiše ta i ta republika, a ja vam tvrdim da je Bosna do sada bila najveća krava muzara. Iz nje najviše dobara odlazi. Pa, pogledajmo samo unatrag! Godine 1941. svi su doletjeli u bosanska brda da se spašavaju. Od sedam ofanziva pet je bilo ovdje. A poslije svi pljuju po Bosni. Strahovito sam ozlojeđen na razne bh. institucije koje su držale širom otvorena vrata staljinistima i boljševicima koji iz svojih prostranih beogradskih stanova vode brigu o toj našoj jadnoj BiH. Neka se oni drže tih stanova i neka šute! Ovo morate napisati: neka sjedi i šuti Osman Karabegović u Beogradu, to mu je bolje! A ne da maše prstom put BiH. S tim je završio, to je prošlo! Mjesto boravka mu je Beograd. Neka brine o njemu, ako mu daju Beograđani, u što čisto sumnjam jer su pametniji od njega! Nije Beograd Busovača!!!