Hujka (10): Nijedan od njih nije htio napustiti grad

Pisac, pjesnik i esejist Elvedin Nezirović na portalu !Odgovor u nastavcima će objavljivati dijelove knjige (u nastajanju) o slavnom mostarskom komandantu Midhadu Hujduri Hujki. U desetom nastavku Nezirović nam i dalje prenosi priču Hujkinog polubrata, Mensura Mense Mujezinovića.

„Zašto si se uopšte vratio u Sarajevo“, pitao sam. „I kada?“

Bez imalo oklijevanja odgovorio je da se vratio u aprilu, 1992.

„Htio sam da oca, sestru i zeta izvučem iz grada, ali oni nisu htjeli ni da čuju za to. Onda sam odlučio da odem u Mostar i pokušam nagovoriti Hujku, Mirsu i Jaću da pođu sa mnom, u Firencu. Već se tada pucalo i to uveliko, rat je bio počeo. Sjećam se da sam pretrčavao pistu na sarajevskom aerodromu, jedva sam izvukao živu glavu. Međutim, kada sam došao ovdje, opet ista priča. Nijedan od njih nije htio napustiti grad. Tako sam ja ostao s njima, umjesto da oni pođu sa mnom.“

Posljednju rečenicu propratio je ironičnom gestom, kao da je osoba koja je mogla da ostvari mnogo toga u životu, a nije ostvarila gotovo ništa i u tome sada, nakon toliko godina, vidi razlog za šalu.

„Jedne prilike Hujka me je zaista uspio nagovoriti da se vratim u Firencu“, nastavio je, ne mijenjajući šaljivi ton svojih rečenica, zbog čega mi je na trenutak izgledao kao da je opet onaj mladić iz Bakija 44, koji ni ne sluti da će mu jednoga dana u paklu istočnog Mostara ubiti brata. „Bolje bi bilo da kažem, nije mi ostavio mogućnost izbora. Bio je kraj aprila, početak maja 1993., tako nekako. Već se vidjelo da se rat s HVO-om ne može izbjeći. Naredio je svom vozaču i još nekim ljudima da me odvedu u Zagreb, milom ili silom. Oni su to i uradili, ali sam ja isti dan uzeo avion iz Zagreba za Split. Bio je neki legendarni let na ovoj relaciji, ne sjećam se više. Ispalo je da sam se ja vratio prije njih“, rekao je i nasmijao se. „I tako se iz Splita ponovo probijem nekako ovamo. Dođem 5. maja.“

Odmah sam se nadovezao na priliku koju mi je pružio.

„Sjećaš li se gdje si bio 9. maja, kada je počeo napad Hrvatskog vijeća odbrane i Hrvatske vojske na istočni dio grada? Na Hujki, Tetku^[1] i Muji Isoviću^[2] toga je dana bio ogroman teret, obzirom da se Arif^[3] zatekao u Konjicu i da se u grad vratio nekoliko dana poslije, zahvaljujući Španskom bataljonu Ujedinjenih nacija.“

Odgovorio mi je da tog jutra nisu bili zajedno i vratio se na događaje od 7. maja, kada mu je Hujka naredio da iste večeri presječe kablove u zgradi glavne pošte, koja se tada nalazila u naselju Cernica, u neposrednoj blizini buduće linije razdvajanja.

„Bila je to mjera predostrožnosti“, pojasnio je i ja sam se odmah prisjetio da je bio osoba od najvećeg Hujkino povjerenja – bio mu je i tjelohranitelj, i kurir, i sve što je trebalo da bude. „Za slučaj da nam probiju linije, znaš. I ja sam te noći uzeo kliješta i sve redom cviko, sve na šta sam naišao, i telefone, i ko zna šta još.“

Aldin, vlasnik bara i ujedno konobar, iznenada je prišao našem stolu i ljubazno nas počastio novom turom. Uzeo sam još jednu kafu, Menso još jednu lozu.

„Hujka je u zoru devetog maja odmah otišao na Zatvor, u Šantićevu, dok je mene i još nekolicinu boraca napad zatekao u zgradi preko puta Razvitka, odmah do Bagata, tu nam je bila menza“, nastavio je, otpivši gutljajčić rakije; za susjednim stolom prolomio se smijeh iz nekoliko muških grla, pa je ponovo morao govoriti za nijansu glasnije kako bih ga mogao čuti. „Kada je puklo, odmah smo se počeli refati za municiju. Znaš, ono, ja imam trideset metaka, evo tebi deset; ja imam deset, daj mi još deset i tako. Tada je upao jedan naš drug, Pašo, sav uspaničen, jer mu je brat ostao negdje na Bulevaru to jutro. A Mostar gori, ne možeš oka otvorit. Nema čime nas ne gađaju. Ali šta ćemo, odemo mi s Pašom na Bulevar i tamo prođemo golgotu živu, užas. Ne volim se toga ni sjećati, i danas imam PTSP od toga.“

Dok sam posmatrao kako Mensina sjećanja na to jutro igraju pred mojim očima, nisam mogao da ne osjetim slabost, jer su se pomiješala s mojima i premda je rat već odavno bio završen, na trenutak mi se učinilo da još traje. Izgledalo je kao da će mu se svakoga časa glas raspolutiti na krike, ali to je bio samo moj dojam; ubrzo je povratio onaj opušteni ton i ispričao mi da je nekoliko dana prije nego će Hujka poginuti sanjao ružan san. Uradio je to mirno, zagledan u čašu pred sobom, kao da pripovijeda nekome ko je odsutan.

„Kao ležim ja u nekoj prostoriji, u kojoj imaju neka vrata kroz koja dopire dim. I onda odjednom kroz njih ulazi neka ogromna debela žena, s kukastim krstom oko vrata i pištoljem, Magnumom. Jarane, ja se trznem, pogledam prema njoj, a ona opali i pogodi me u grudi... Matere mi. Kao da sam te noći, u snu, predosjetio da će se desiti nešto loše.“

Odmah sam se sjetio da je i Hujka predosjetio svoju smrt i da je šest-sedam dana prije početka akcije za deblokadu Mostara, rekao tadašnjem mostarskom muftiji, Seidu Smajkiću, onu poznatu rečenicu, koju je po sjećanju kasnije zapisao svjedok tog razgovora, profesor Muhamed Šator: „Dragi muftija, sprema se velika bitka. Mi ćemo je dobiti, ali predosjećam da će se sa mnom neki devar desiti. Ako poginem, dragi muftija, sahranite me ovdje u Šehitlučkom parku, eno, ispod onog širokog stabla.“^[4]

Hujkin prijatelj, Edin Batlak, koji se, nakon pada komande 4. korpusa u zgradi Građevinskog preduzeća „Vranica“, gdje je privremeno stanovao, dugo skrivao u zapadnom dijelu grada stalno mijenjajući stanove i adrese sve dok nije uhapšen, također mi je pričao, na osnovu svojih kasnijih saznanja, da je Hujka dan prije početka akcije satima sjedio sam u dvorištu svoje zapaljene kuće na Luci. Šta li mu je tada prolazilo kroz glavu? Je li se želio oprostiti od svog Hadžića sokaka, od svojih uspomena, predosjećajući da dolazi ono neizbježno?

Je li tog kobnog jutra mogao ostati na Isturenom komandnom mjestu u Zaliku, te tako promijeniti tok sudbine i izbjeći smrt? Ili je sve, možda, već odavno bilo zapisano? Gotovo da ima nešto iracionalno u činjenicida, usprkos tome što je danima osjećao da će poginuti, lično krene u akciju deblokade Mostara unatoč tome što, ni po planu napada, ni po svojoj komandnoj funkciji, to uopšte nije morao; nešto što bi se možda s jedne strane dalo objasniti fenomenom thanatosa, to jest ljudskog nagona za samouništenjem, koji nas tjera da se izravno izlažemo opasnostima, jer samo na taj način možemo ispuniti temeljnu svrhu vlastitog postojanja, a to je smrt; ili s druge strane, apstraktnim, ali običnom čovjeku mnogo razumljivijim pojmom sudbine. Meni, pak, to je mogla razjasniti samo književnost.

„Te noći, 30. juna, Arif me je pozvao u stranu i bukvalno mi naredio da ga ne smijem pustiti da ide u akciju. Ni po koju cijenu, podvukao mi je. Ako treba, kaže, malo ga i rani, ali ne daj mu da ide. Međutim, kada je počelo u tri ujutro, kada je sve krenulo kako je krenulo, nije bilo nikakve šanse da ga zaustavim“, rekao mi je glasom u kojem nije bilo tuge i krivice ili ih barem ja nisam osjetio; pokušao je ostaviti utisak čovjeka kojeg ne dotiče ono što je upravo rekao, kao da je tu naredbu Pašalić dao jednoj osobi, a preda mnom je sada sjedila neka sasvim druga, iako sam osjetio, ne znam tačno na osnovu čega, da ga je iznutra obavio neki mračni vrtlog, neka oluja koja mu je ležala na dnu srca.

Iz nekog razloga, upitao sam se nije li možda tu priču s Arifom izmislio kako bi se osjećao krivim, ali sam brzo odbacio tu pomisao. Razgovarali smo još malo, uglavnom o stvarima koje nisu imale veze s ratom i onda, pošto smo se dogovorili da ćemo razgovor nastaviti na licu mjesta, u Sjevernom logoru, tamo gdje je Hujka proživio posljednje trenutke svoga života, ustali od stola i pozdravili se.

„Hvala ti što pišeš o mom bratu“, dobacio je prebacivši se u manje društvo koje me je ljubazno pozvalo da sjednem s njima; sjećam se da su me te njegove riječi iznenadile i da nisam uspio čak ni da mu kažem nema na čemu ili nešto slično, kao da još nisam mogao vjerovati da smo razgovor vodili upravo zbog toga i da sam se odvažio da to zaista i uradim. A jesam, to je već bila činjenica s kojom sam morao svakodnevno da živim, iako je bilo mnogo pitanja koja su me mučila i na koja u tom trenutku još nisam znao odgovore.

[1] Sulejman Budaković Tetak, brigadni general Armije R BiH i drugi komandant 4. korpusa. Vojnu akademiju završio je u Beogradu i Banja Luci 1979. godine. Diplomirao je na smjeru/rodu oklopno-mehanizovane jedinice. Bio je na službi u Brčkom, da bi pred sami početak rata, 1990., njegov bataljon bio prekomandovan u Mostar.  JNA je napustio 15.aprila 1992. godine, kao kapetan prve klase i odmah se priključio TO. Do 21. aprila 1994. godine bio je pripadnik 4. Korpusa ARBiH na raznim pozicijama, zaključno i na poziciji komandanta Korpusa. Ostatak agresije provodi u 2. Korpusu ARBiH gdje je bio i načelnik štaba Korpusa. Dobitnik je priznanja: Srebrni štit i Ordena za vojne zasluge sa srebrnim mačevima. (Biografija je izvučena iz nekoliko različitih izvora, uključujući i knjigu „Mostar i 4. korpus Armije RBiH u odbrambeno oslobodilačkom ratu u periodu 1992. – 1994. godine: sjećanja“, autor Sulejman Budaković, autorsko izdanje, Tuzla, 2021.)

[2] Mustafa Isović – Muja (25. maj 1943., Mostar) je već sa nepunih 17 godina postao je najmlađi prvak SFR Jugoslavije u trčanju na 200 metara. Zajedno sa Salihom Salkom Ćurićem osnovao je Karate klub Mostar, u kojem je trenirao mnoge generacije zaljubljenika u ovu plemenitu borilačku vještinu. Radio je kao profesor fizičkog odgoja. Nosilac je crnog pojasa. Na početku rata aktivno se uključio u odbranu zemlje. Tokom agresije na BiH obnašao je brojne odgovorne dužnosti, a u jednom periodu bio je zamjenik komandanta 4. korpusa Armije RBiH. Ranjavan je tri puta. Nakon rata obavljao je funkciju direktora Fudbalskog kluba Velež.

Danas živi u Mostaru - gradu kojem je posvetio cijeli svoj život. (biografija prema fb stranici Memorijalnog centra Mostar, vidjeti link: https://www.facebook.com/mostarmemorijal/posts/mustafa-isovi%C4%87-muja-ro%C4%91en-je-25-maja-1943-godine-u-mostarukao-veliki-zaljubljeni/751802911192131/)

[3] Arif Pašalić (Zenica, 1943. – Mostar, 1998.) general Armije R BiH, prvi komandant 4. korpusa. Završio je Vojnu podoficirsku školu, a zatim vojnu akademiju u Zadru, te je poslije kratkog službovanja u Zagrebu, postavljen na dužnost komandira baterije u 200. divizionu u Bihaću gdje je napredovao do čina majora i funkcije operativno nastavnog oficira 200. vazduhoplovne baze u Bihaću. Nakon toga premješten je u garnizon Mostar, u 171. vazduhoplovnu bazu gdje je napredovao do čina potpukovnika i funkcije načelnika štaba 171. vazduhoplovne baze. Komandno štabnu akademiju završava u Beogradu. U JNA je važio kao jedan od perspektivnih oficira, a imajući u vidu da je završio i školu Narodne odbrane važio je za jednog od obrazovanijih oficira u JNA. Visoku školu završio je 1967., a 1979. dvogodišnju školu za komandni kadar u Beogradu. Arif Pašalić je napustio JNA u martu 1992. u činu potpukovnika. U aprilu 1992. godine, Arif Pašalić se stavlja na raspolaganje lokalnoj Teritorijalnoj odbrani, kasnije formira Samostalni bataljon odbrane Mostara, a 17. novembra 1992. godine formira 4. korpus Armije R BiH i postaje njegov prvi komandant. U toj funkciji ostaje sve do novembra 1993. godine, kada ga zamjenjuje Sulejman Budaković Tetak. (Izvor: https://bs.wikipedia.org/wiki/Arif_Pa%C5%A1ali%C4%87)

[4] „Legenda koja svijetli: Posljednja Hujkina želja“, prof. Muhamed Šator, časopis „Most“, broj 114 (25 – nova serija), Godina XXV maj-svibanj 1999. (Link: https://www.most.ba/025/108.htm)