Može li AI ukinuti bolesti, starenje i smrt? I šta nas može spasiti od toga?

Ko voli filozofiju, ali je mnogo ne čita, zna da su još starogrčki mislioci odredili čovjeka kao razumnu životinju. A ko čita, zna da to baš i nije tako. Najprije, Grci ne svrstavaju čovjeka među životinje, već među živa bića (zo-on). A živa bića nisu samo čovjek, pas, lav, konj, itd, već i biljke. 

E, sad, ono što čovjeka čini posebnim u odnosu na sva navedena živa bića - pa je to ujedno i njegova bitna odredba - jeste razum. Ili bar jedna posebna vrsta razuma. Grčki mislioci su znali da ni pas nije posve nerazuman, ali su isticali da nema razum poput ljudskog, razum koji omogućava da postoji država, sudovi, nauka, itd. To je značenje definicije čovjeka kao “živog bića koje ima razum” (zoon logon echon).

Jedini problem je što su i grčki bogovi također imali razum, a uz to su bili i živa bića. Tako se definicija “živo biće koje ima razum” moglo odnositi i na Zeusa, Heru, Apolona, itd. Time se raspadala klasična definicija čovjeka, jer se nije mogla odnositi samo na njega. Trebalo je istaknuti granicu između ljudi i bogova, a nju su Grci oduvijek imali na umu. Ta granica je smrtnost. 

Ta granica u odnosu na bogove (smrtnost), kombinirana sa granicom u odnosu na životinje (posebna vrsta razuma), značila je jedno potpunije određenje čovjeka. Ove dvije odredbe su supstancijalni kvaliteti čovjeka. Drugim riječima, ako ih oduzmemo čovjeku, on prestaje biti čovjek. 

Kako kaže Porfirije, najčuveniji antički komentator Aristotelove logike: ako se čovjeku oduzme odredba da je smrtan, onda se preobražava u besmrtno razumno biće. U čemu je onda njegova granica u odnosu na bogove, u čemu je u tom slučaju njegova bitna odredba, šta ga odvaja od ostalih bića?

Ovo na što ukazuje stroga logika Aristotela i Porfirija, čest je sadržaj grčkog mita i njom inspirisane epske i tragične književnosti, čiji se junaci pokazuju ogromnu fizičku ili duhovnu snagu, ali su na kraju, po volji bogova, suočeni sa patnjom i smrću: Ahil, Hektor, Agamemnon, Antigona, Edip, itd.

Čak je i najveći grčki junak Herakle izdahnuo, u teškoj patnji, ali su ga bogovi, nakon toga, učinili besmrtnim. 

Za razliku od Grka, savremeni čovjek uglavnom ne vjeruje u bogove, niti se nada da će njihovom voljom lišiti se patnje i smrtnosti. On pokušava sam, pomoću razuma, prevazići smrtnost, čime bi postao besmrtno razumno biće, poput bogova.

Čini se da je vještačka inteligencija ili, kako je naziva američki predsjednik, super inteligencija, bitno obilježje naše epohe. Ne prođe dan, a da ne čujemo kako će ishod natjecanja u razvoju vještačke inteligencije odrediti sudbinu čovječanstva. 

Pri tome se ne misli samo na vojnu, a zatim i političku prevlast, koju će ostvariti Sjedinjene Države ili Kina, već i na nešto više: povećanje moći ljudske vrste (u evolutivnom, pa i metafizičkom smislu) kroz smanjenje, pa i eliminaciju patnje, bolesti i čak smrti.

To učenje ima i svoje ime - transhumanizam. 

Kako kaže Google, radi se o pokretu, koji zagovara korištenje razvijenih tehnologija (AI, genetskog inžinjeringa, nanotehnologije, itd.), s ciljem radikalnog povećanja fizičkih, intelektualnih i psiholoških kapaciteta ljudske vrste.

Tako je, recimo, Sam Altman, izvršni direktor kompanije OpenAI, kazao kako će homo sapiens biti prva vrsta koja će dizajnirati svoje potomke u evolutivnom nizu. U narednih pedeset godina, po njegovoj procjeni, ljudska vrsta i mašine će se spojiti u jedno, što će biti sretan ishod za nas. Jer, u protivnom, može samo doći do sukoba ljudi i mašina, s obzirom da obje ove vrste teže dominaciji. 

Najbogatiji čovjek na svijetu Elon Musk je, u istom duhu, napisao da „sve više djeluje kao da je čovječanstvo biološki mehanizam za pokretanje digitalne super inteligencije”.

Isto tako, Peter Thiel, vlasnik PayPala i Palantira, govori o “radikalnoj transformaciji s ciljem da ljudsko, prirodno tijelo postane besmrtno tijelo”. 

Zahvaljujući razvoju nauke, te njene primjene u medicini, ljudi već žive 35-40 godina duže, nego u 19. stoljeću. Dakle, na jedan životni vijek, već je dodan još jedan. Pa ako tijelo i ne učinimo besmrtnim, dovoljno je da se trenutni životni vijek dodatno produži do mjere, koja se trenutno čini nezamislivo, i to će biti ogromna promjena.

Mnogo pažnje je izazvao i komentar Jareda Kushnera, zeta i saradnika aktuelnog američkog predsjednika: “Mislim da je velika vjerovatnoća da će moja generacija, zahvaljujući naučnom razvoju, biti - ili prva generacija koja će živjeti zauvijek ili će, s nama, kao zadnjom generacijom, ljudska vrsta izumrijeti.”

Premda je na društvenim mrežama njegov komentar ismijan, on u sebi nosi više ozbiljnosti, nego ocjene Altmana, Muska i Thiela, jer sadrži svijest o tome da povećanje ljudske moći nosi u sebi mogućnost autodestrukcije. Drugim riječima kazano, nema garancije da će nas AI samo ojačati, može nas i oslabiti. 

Time se vraćamo grčkoj mudrosti. Tragedija je izvorno bila dio vjerskog rituala i govorila je o tome kako ljudi izuzetne duhovne snage, poput Antigone ili Edipa, bivaju podvrgnuti vječnoj patnji i smrti upravo. 

Po zamisli Grka, bogovi kažnjavaju pokušaje ljudi da izađu iz okvira ljudske tjelesne ili duhovne moći. Ikar je, dosegnuvši božansku visinu, ostao bez krila, a Sizif, koji je bio mudriji od bogova, osuđen je na uzaludno guranje kamena. Riječ koja je označavala to natjecanje s božanskom moći, jeste hibris, koja znači “oholost”, ali i “zločin”.

Dok se iz grčke mitologije, kao i abrahamskih religija, mogla izvući pouka o potrebi čovjeka da bude svjestan granica svoje moći u odnosu na božansku moć, jedna linija moderne misli, vidljiva u djelu Friedricha Nietzschea, odbacuje tu religijsku skromnost i slavi ljudsku moć. Prezirući prosječnu ljudsku masu, on slavi velike ljude: Aleksandra, Cezara, Napoleona, itd. 

Smisao čovječanstva je, za Nietzschea, u postojanju takvih, velikih individua, dok su mase prosječnih ljudi samo materijal.

Tako Muskova ocjena da je “empatija fundamentalna slabost zapadne civilizacije” neodoljivo podsjeća na senzibilitet pisca Zaratustre, koji je smatrao da neprestano osuđivanje egoizma vodi ka manjku individualne slobode. 

Da bi pojedinac bio slobodan ne smije imati pretjerani strah od sebičnosti, koji ga tjera u bilo kojem očitovanju vlastite volje, koja nije u skladu sa očekivanjima drugih, vidi sebičnost.

Nietzschova kritika kršćanstva - ili bolje reći, jednog masovno raširenog pogrešnog shvatanja kršćanstva - imala je za cilj psihološko oslobođenje individue. Ali mi ne živimo u isto vrijeme, u koje je živio Nietzsche. 

Prošlo je stoljeće i po. Njegova kritika kršćanstva može se danas vrlo lako uklopiti u ideologiju neoliberalizma, kao jednog pretjeranog slavljenja slobode, odnosno moći pojedinaca, pojedinca poput Muska, Thiela ili Altmana. Sve je to nužno praćeno prezirom prosjeka. 

Čini se da smo mi u fazi kada nam nije potrebna razjularenost moćnih pojedinaca, AI oligarha, treba nam nešto posve suprotno: obuzdavanje njihove moći, kao i moći njihovih mašina. Ali tradicionalna idejna sredstva, kao što su religija, demokratija ili socijalizam - dakle, ideje koje štite masu prosječnih ljudi od isuviše moćnih pojedinaca, ostale su bez nekadašnje učinkovitosti.

Potrebno nam je nešto novo.

Već 1950-ih, jedan drugi veliki njemački mislilac Martin Heidegger je primijetio da mašine nisu više na usluzi čovjeku, već je čovjek počeo opsluživati mašine. Tehnika je, kaže on, već počela upravljati nama.

U intervjuu za Spiegel, koji je objavljen posthumno, Heidegger je u vezi s navedenim poručio da nas samo bog može spasiti. Nur noch ein Gott kann uns retten. 

To se često pogrešno prevodi kao: Samo nas Bog može spasiti, čime se sugeriše da je mislio na kršćanskog Boga. A ako pažljivo čitamo, vidimo da Heidegger kaže: samo nas neki bog može spasiti. Dakle, bog je ciljano neodređen i ta njegova neodređenost je naglašena: ein Gott, neki bog, bilo kakav bog. Dakle, bilo kakva ideja o bogu, grčka, kršćanska, islamska… Ili neka posve nova.

Drugo je pitanje naše moći da zaista vjerujemo da božanska moć zaista postoji. Heidegger preporučuje razvijanje takve vjere - dakle, ne specifično kršćanske ili islamske, već neke vjere - ili pak mirenje s time da nam, u nedostatku takve vjere i moći da njome ograničimo kolektivne nagone, predstoji propadanje.

Evo kako njegova misao o bogu zvuči u kontekstu: “Filozofija”, veli Heidegger, “neće biti u moći da napravi bilo kakvu neposrednu promjenu trenutnog poretka stvari u svijetu. To ne važi samo za filozofiju, već i za svaki misaoni napor, pa i svaki ljudski napor. Samo nas neki bog može spasiti. Jedina mogućnost koja nam ostaje jeste da se kroz mišljenje i poetiziranje [Dichten] pripremimo za manifestaciju tog nekog boga ili za naše propadanje u njegovom odsustvu [Abwesenheit], utoliko što smo već, s obzirom na odsustvo boga, već u stanju propadanja.”

Opaska o nemogućnosti filozofije da neposredno mijenja svijet, ćuška je marksizmu, pa i liberalno-prosvjetiteljskom angažmanu. Zaključak da nas “samo neki bog može spasiti” znači da za nas ima nade samo ako historijski razvoj iznevjeri naše težnje, pa i onu da, uz pomoć tehnologije, postanemo besmrtni. 

Historija se, sa stanovišta očekivanja njenih sudionika, toliko puta neočekivano razvila, čak i ironično, da su ljudi s razlogom povjerovali da, umjesto ljudskih namjera, njome upravlja naum neke nevidljive moći daleko veće od moći američkih vlada, vlasnika krupnog kapitala, naučnika u njihovoj službi, itd.

Pojava ili manifestacija božanske moći može biti neočekivana propast američkog i kineskog političkog-ekonomskog sistema, kao što je na kraju hladnog rata, nakon više decenija naučno-tehnološkog natjecanja, došlo do samourušavanja sovjetskog sistema koje je, iz ranije perspektive izgledalo nezamislivo. Dakle, to ne bi bilo otkrovenje čistog prisustva, kao parousia, već njegovo neizravno otkrovenje kroz trag. 

Heidegger, čini se, preporučuje da bismo, oslanjajući se na misao o toj moći (“nekom bogu”), mogli obuzdati strast, koja rukovodi transhumanističkim projektom. On sigurno savjetuje da imamo na umu da je moguća manifestacija takve nadljudske moći, koja će spriječiti ishod od kojeg strahujemo (npr. glede razvoja AI-ja). Trebamo, dakle, pripremiti misao da razumijemo tu višu moć iz njenih tragova kad se očituje. Druga mogućnost, koju njemački mislilac ostavlja otvorenom, jeste da našu misao pripremimo i za nešto lošiji ishod, u slučaju da se stvari ne odviju tako da bismo ih mogli protumačiti kao spasonosnu manifestaciju neke više moći. 

Treća mogućnost, koju Heidegger ne spominje, jeste da, u “odsustvu manifestacije najviše moći”, nastavimo s propadanjem kao i dosad, ali da ono bude podnošljivo, kao i do sada. Znakovito je da Heidegger vjeruje u spas ili propadanje, te da beskrajno podnošljivo propadanje ne vidi kao opciju. Možda je to simptom njegovih poznih godina, u vrijeme kada daje intervju za Spiegel.

U svakom slučaju, Heidegger nije u vlasti kompulzivne misli da je katastrofa neizbježna, ali odbacuje i hibris, odnosno naivnu uvjerenost, kakvu vidimo kod Altmana, Muska ili Thiela, da smo zaista toliko moćni da ćemo doći do “besmrtnog tijela” ili dizajnirati nasljednika homo sapiensa.