Od Jelene Pekić do Refika Lende: Može li građanski glas dati etnički legitimitet?

Pitanje odnosa etničkog i građanskog koncepta, odnosno etničkog i građanskog legitimiteta izabranih zastupnika i delegata na svim zakonodavnim nivoima u BiH, ponovo je, kao što to uvijek bude, aktualizirano okončanjem Općih izbora u Bosni i Hercegovini. Ovaj put polemiku nije pokrenulo pitanje predlaganja i izbora (pot)predsjednika Federacije već, potpuno neočekivano, formiranje Vlade Kantona Sarajevo.

Predstavnici Trojke su najavili da će spriječiti novu većinu u Skupštini Kantona, okupljenu oko koalicije SDA-DF-SBiH, da formira novu vladu. Izjavili su da nova većina nema dovoljno zastupnika Srba, Hrvata i Ostalih da bi dobila mogućnost da izabere predsjedavajućeg Skupštine koji imenuje mandatara za sastav Vlade, pa će, samim tim, osoba koja zasjedne na tu funkciju iz redova Trojke odbiti predložiti mandatara iz redova stranaka koje imaju većinu.

Jedna od prvih analiza tog problema bio je tekst glavnog urednika portala Odgovor.ba Kenana Efendića pod naslovom "Jelena Pekić nije Refik Lendo: Hoćemo li od Sarajeva praviti Federaciju?".

On je kritikovao takvu namjeru Trojke napisavši da zastupnici u Skupštini KS nisu "predstavnici" naroda iz kojih dolaze već "pripadnici".

"Rukovodstvo Skupštine mora imati pripadnike (ne predstavnike) različitih naroda, a izabrani Srbi i Hrvati sjede u klupama Trojke. Uskrate li svoja imena, nema novog rukovodstva. Bez rukovodstva nema mandatara, a Vlada u ostavci ostaje", napisao je Efendić.

Zatim je otišao korak dalje rekavši da je Refik Lendo (aktuelni potpredsjednik FBiH iz reda Bošnjaka) "predstavnik" naroda iz kojeg dolazi, baš kao i delegati u klubovima u Domu naroda.

"Ona je pripadnica srpskog naroda (zastupnica SDP-a Jelena Pekić) izabrana u Skupštinu, kao građanka Kantona Sarajevo. Refik Lendo je bio predstavnik Bošnjaka, kao što su i delegati u klubovima u Domu naroda predstavnici svojih naroda". 

Na takvu tvrdnju ja sam na svom X profilu napisao da Ustav Federacije ne prepoznaje predstavnike naroda na način kako to Efendić sugeriše, pa da samim tim ni Lendo to ne može biti. Nakon što se mojom krivicom diskusija proširila društvenim mrežama, Efendić se pozvao na presudu Ustavnog suda BiH (U 23/14), donesenu na zahtjev Bože Ljubića, koji je još 2014. godine osporio dijelove Izbornog zakona BiH koji određuju raspodjelu delegata u Klubovima naroda u Domu naroda FBiH. Ljubić je osporio mogućnost da svaki kanton, bez obzira na procenat određenog konstitutivnog naroda koji živi u njemu, daje po jednog delegata Srbina, Hrvata i Bošnjaka. 

Ustavni sud je 2016. godine donio odluku i zaključio da odredbe Izbornog zakona koje garantuju svakom kantonu po jednog delegata iz svakog naroda nisu u skladu sa članom I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. 

Zbog važnosti teme u ovom tekstu ću se osvrnuti na kontradiktornosti presude "Ljubić" i pokušati obrazložiti zašto ona, iako joj je to bila namjera, nije srušila građanski koncept u izboru delegata u Domu naroda Federacije. Time ću odgovoriti i na argumente Efendića.

Prije nego se osvrnem na obrazloženje presude bitno je iznijeti najvažnije teze Ljubićevog zahtjeva. On je u jednom dijelu svog zahtjeva pozvao na odredbe Ustava Federacije BiH koje je suprotstavio tadašnjem Izbornom Zakonu. Također je važno napomenuti da je Ljubić u svojoj argumentaciji koristio odredbe Ustava Federacije i Izbornog zakona BiH koje su kasnije zamijenjene odlukom visokog predstavnika Christiana Schmidta.

Ljubić je ukazao da Izborni zakon u dijelu koji se odnosi na raspodjelu delegata "garantuje" svakom kantonu po jednog delegata Srbina, Hrvata i Bošnjaka. Da bi osporio taj dio Izbornog zakona on se pozvao na Ustav Federacije BiH koji kaže da će svakom kantonu biti dodijeljen po jedan delegat iz svakog naroda samo ako su u određenoj kantonalnoj skupštini mandat dobili zastupnici koji se izjašnjavaju kao Srbi, Hrvati ili Bošnjaci. 

Pojednostavljeno, Izborni zakon je garantovao delegata svakom kantonu, a Ustav Federacije uslovno nudio svakom kantonu delegate iz svakog naroda. 

a) "Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu", odredba je Izbornog zakona koju je osporavao Ljubić, a Ustavni sud BiH proglasio neustavnom. 

Istovremeno, Ljubić je spomenutu odredbu Ustava Federacije, na koju se prethodno pozvao, suprotstavio drugoj odredbi istog Ustava.

Federalni Ustav određuje da se proporcionalno dodjeljuju delegati po kantonima s obzirom na procenat pripadnika određenog konstitutivnog naroda. Pojednostavljeno, Ustav određuje da se broj delegata iz jednog naroda u kantonima određuje na način da se uporedi broj pripadnika, naprimjer Hrvata, u datom kantonu sa ukupnim brojem Hrvata u Federaciji BiH. Ukoliko u jednom kantonu živi veći broj Hrvata u odnosu na neki drugi kanton, onda će kanton u kojem je broj pripadnika ove zajednice veći davati i veći broj delegata. 

I zaista, makar na prvi pogled, te dvije odredbe su kontradiktorne, jer nemoguće je postići apsolutnu proporcionalnost ako se svakom kantonu daje, pa makar to bilo uslovno, minimalno jedan delegat. 

Ljubić je polazio od shvatanja da su delegati predstavnici naroda. Ipak, on je upao u jednu vrstu kontradiktornosti jer se pozvao na Ustav Federacije kao temelj kojim je želio oboriti odredbe Izbornog zakona kojima se garantuje delegat svakom kantonu iz svakog od konstitutivnih naroda, a istovremeno se žalio na iste te odredbe Ustava Federacije jer su narušavale apsolutnu proporcionalnost. 

Nije mu bila prihvatljiva ni uslovna odredba o davanju po jednog delegata svakom kantonu iz svakog naroda jer time proporcionalnost nije mogla biti do kraja zadovoljena. U pitanju je član 8, stav 1 i 3, Ustava Federacije, koje je Schmidt svojim izmjenama praktično prepisao, u smislu samog principa, ne dirajući suštinu. 

(1) Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva.

(3) U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvata i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu.

Ako je namjera ustavotvorca bila da u Domu naroda sjede "legitimni predstavnici" naroda stav (3) je višak. 

Ljubić je tvrdio da to jeste suština Doma naroda, a sa tim se složila većina u Ustavnom sudu. Prije argumenata koje ću iznijeti potrebno je navesti dijelove obrazloženja Ustavnog suda BiH.   

Već u samom startu obrazloženja Ustavnog suda BiH ističe se da "podnosilac zahtjeva ustavnost odredbi Izbornog zakona osporava u odnosu na relevantne odredbe Ustava Federacije i Ustava Bosne i Hercegovine".

Sud je potvrdio da Ustav Federacije daje samo uslovnu mogućnost da se svakom kantonu dodijeli po jedan delegat iz svakog naroda. 

"Navedeno ukazuje (U Izbornom zakonu) da se radi o apsolutnoj odrednici, a ne uvjetnoj opciji. Ustavni sud uočava da je navedeno u cijelosti suprotno načelima uspostavljenim u Ustavu Federacije. U smislu prethodno postavljenog zadatka, Ustavni sud mora odgovoriti je li zbog toga povrijeđen Ustav Bosne i Hercegovine".

To je bio argument koji je većina iskoristila da previše "oslobođeno" krene u tumačenje ustavnosti odredaba Ustava Federacije, a ne samo Izbornog zakona BiH.

Citirajući odredbu Ustava Bosne i Hercegovine u kojoj stoji da je BiH demokratska država "koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora" Ustavni sud je u obrazloženju otišao toliko daleko da je na osnovu ove generalne odredbe kantonima u izboru delegata doma naroda pokušao oduzeti bilo kakav značaj. 

Sud je obrazložio da Ustav BiH kao "narod" označava konstitutivne narode koji zajedno sa Ostalima i građanima BiH čine "zajednicu državljana koja ravnopravno ostvaruje vlast putem svojih predstavnika". 

"A pravo na demokratsko odlučivanje ostvaruje se legitimnim političkim predstavljanjem koje mora biti zasnovano na demokratskom izboru te zajednice državljana koju predstavlja i čije interese zastupa", stoji u obrazloženju. 

Sud je prvo uveo etničke "predstavnike" kao nosioce suvereniteta, a time su se vrata za ono što će uslijediti širom otvorila. Da bi obrazložio da Dom naroda predstavlja isključivo konstitutivne narode, a ne kantone, Ustavni sud se pozvao na mehanizam vitalnog nacionalnog interesa (VNI) koji je definisan Ustavom Federacije. 

"Kao osnovno pitanje od vitalnog interesa (Ustav FBiH) propisuje ostvarivanje prava konstitutivnih naroda da budu adekvatno zastupljeni u zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim organima vlasti. Nadalje, Ustav Federacije, pored navedenog pitanja i drugih pitanja preciziranih Ustavom Federacije, definira da se kao pitanja od vitalnog interesa mogu pojaviti i druga pitanja koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa ukoliko tako smatra 2/3 jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda u Domu naroda. Nesporno je da iz navedenog proizlazi da je osnovna zadaća Doma naroda zaštita konstitutivnosti naroda. Nadalje, prema Ustavu Federacije, Federacija se sastoji od federalnih jedinica (kantona). Međutim, bez obzira na navedeno, Dom naroda nije Dom federalnih jedinica nego Dom konstitutivnih naroda". 

Iz takve analize Sud je dalje izveo koncept "legitimnog predstavljanja", nepoznat Ustavu Bosne i Hercegovine, niti Ustavu Federacije BiH.

Najvažniji dio obrazloženja jeste dio koji indirektno kaže da delegati iz kantona u kojem se naprimjer biraju jedan ili čak dva delegata iz reda Hrvata, a taj kanton je većinski bošnjački, ne mogu biti legitimni jer ih biraju većinski pripadnici drugog naroda. 

"Nadalje, u situaciji kada im na neposrednim izborima u pretežnom dijelu legitimitet mogu dati pripadnici drugih konstitutivnih naroda, čak i u slučaju da zakonodavno tijelo kantona ima više delegata iz reda određenog konstitutivnog naroda, navedene odredbe krše Ustav Bosne i Hercegovine". 

Kao što sam napisao iznad, Ustavni sud je iskoristio mehanizam vitalnog nacionalnog interesa u Domu naroda da ovu instituciju okarakteriše "domom konstitutivnih naroda", a ne "domom kantona". 

Većina u Ustavnom sudu je zanemarila da ovaj mehanizam egzistira i u skupštinama svakog od deset kantona na osnovu istih odredaba koje koristi Dom naroda Federacije, a koji su definisani Ustavom Federacije. Klubovi naroda na identičan način mogu osporiti pojedine zakone u kantonima, kao što to može federalni Dom naroda u odnosu na Parlament Federacije. 

Ukoliko je vitalni nacionalni interes dokaz da je Dom naroda isključivo dom konstitutivnih naroda, a ne kantona, u kojima mogu sjediti samo "etnički predstavnici", onda bi iz toga proizilazilo da u skupštinama kantona mogu sjediti samo etnički predstavnici. Znamo da to nije slučaj, jer je to prosto nemoguće zbog rasprostranjenosti pojedinih naroda u odnosu na cijelu Federaciju BiH. 

Skupštine kantona nisu dvodomne, a njene zastupnike biraju svi građani u datom kantonu. Štititi interese određenog naroda možete i samim tim što ste pripadnik tog naroda. To upravo pokazuje mehanizam VNI u kantonima, suprotno od tumačenja Ustavnog suda da je ono ovaj mehanizam nešto specifično za Dom naroda.

Da bi opravdala tumačenje konstitutivnosti većina u Ustavnom sudu BiH se pozvala na Odluku Ustavnog suda (U 5/98) po zahtjevu Alije Izetbegovića koja je utvrdili konstitutivnost Srba, Hrvata i Bošnjaka na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Do momenta donošenja te presude 2000. godine Hrvati i Bošnjaci su bili konstitutivni jedino u Federaciji, a Srbi u Republici Srpskoj. 

"S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj U 5/98 (odluka o konstitutivnosti) u kojoj je Ustavni sud istakao: 'Ovo označavanje u Preambuli, stoga, mora biti shvaćeno kao jedan natkrovljujući princip Ustava BiH kojem se entiteti moraju u potpunosti povinovati prema članu III/3.(b) Ustava BiH'", stoji u presudi Ljubić. 

Na ovom mjestu je većina zanemarila da presuda iz predmeta "Izetbegović" nije utvrđivala konstitutivnost Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH, niti bilo kakvu njihovu neravnopravnost u ovom entitetu. Izetbegović u svom zahtjevu nije ni jednom riječju nije tvrdio da konstitutivnost Hrvata i Bošnjaka u Federaciji nije na pravi način prepoznata, da bi se pozivanjem na tu presudu Ustavnog suda, između ostalog, mogao mijenjati sadržaj principa konstitutivnosti u Ustavu Federacije. 

Ukoliko je Ustavni sud BiH primjetio da broj delegata Hrvata u Domu naroda FBiH koji je tada iznosio 17 (u odnosu na 30 ranije) mogao je ukazati da broj delegata iz ovog naroda treba povećati čime bi hrvatska zajednica neminovno imala veću mogućnost da utiče na izbor većeg broja delegata u Klubu Hrvata, nego što je to tada bio slučaj. 

Umjesto toga, uradio je ono najgore, obrazloženjem je narušio same principe na kojima funkcioniše Federacija, građanski model u izboru delegata koji se biraju iz svakog kantona i gdje se svakom kantonu uslovno daje po jedan delegat iz svakog konstitutivnog naroda.

Ustavni sud se postavio kao da je konstitutivnost u Federaciji "otkrivena" presudom Izetbegović. Nije, jer je ona postojala i ranije, sa svojim jasnim sadržajem.

Princip konstitutivnosti u Federaciji je definisan Vašingtonskim sporazumom i Ustavom Federacije izvedenim iz njega. Ono što je presuda Izetbegović donijela Federaciji jeste da se princip konstitutivnosti proširi i na Srbe, a da ne bude ograničena samo na Hrvate i Bošnjake. Time ni na koji način nije osporen princip niti je mogao, da svakom kantonu pripada po jedan delegat iz svakog konstitutivnog naroda (uslovna odredba).

Sadržaj konstitutivnosti u Federaciji definisao je Ustav Federacije, dok je dejtonski Ustav Bosne i Hercegovine davao sadržaj konstitutivnosti na državnom nivou, sa generalnim smjernicama za oba entiteta. Ustav BiH obavezuje entitete na konstitutivnost, ali njen sadržaj, s obzirom na specifičnosti svakog entiteta, određuje se ustavima entiteta.

Upravo presuda iz 2000. godine na koju se pozvao Ustavni sud u svom obrazloženju govori suprotno tome da delegati konstitutivnih naroda moraju biti izabrani od pripadnika naroda iz kojeg dolaze. U presudi U-5/98 se daje primjer izbora delegata Srba iz Narodne skupštine Republike Srpske.

"Sud uočava upadljivu razliku u tome da srpske delegate bira Narodna skupština bez ikakvih razlika po etničkim linijama. Ova odredba, stoga, sadrži ustavnu garanciju da članovi Narodne skupštine nesrbi imaju ista prava kao i članovi Srbi da učestvuju u izboru pet srpskih delegata u Domu naroda BiH. Dakle, ne postoji striktan jednoobrazan model etničkog zastupanja koji je osnov ovih odredbi Ustava BiH. Da je to bila namjera ustavotvoraca, oni ne bi ove izborne procese propisali drugačije". 

Kao što vidimo u stvarnosti konstitutivnost kao koncept ne rezultuje istim mehanizmima u rukama konstitutivnih naroda u entitetima, poredeći jedan s drugim, niti na državnom nivou poredeći ga sa svakim od entiteta. Time se obrazloženje sudskog vijeća u predmetu "Ljubić" svelo na dorađivanje "konstitutivnosti" u Federaciji bez logičkog opravdanja, jer Federacija također ima vlastitu ustavnom autonomiju. A čak i sam Ustav BiH, koji reguliše izbor delegata u Dom naroda BiH, govori suprotno od onog što je navela većina u predmetu "Ljubić" kao argument.

Ustavni sud BiH također u obrazloženju navodi da Predstavnički dom Parlamenta Federacije "predstavlja interese svih građana koji žive u Federaciji", a da s druge strane, federalni Dom naroda "predstavlja" isključivo narode. 

Ustavni sud BiH je svjesno zanemario činjenicu da predsjednika Federacije po Ustavu Federacije predstavlja Federaciju, odnosno sve narode i sve građane, a da ga istovremeno jedino mogu predložiti Klubovi naroda u Domu naroda. 

"Predsjednik Federacije predstavlja i zastupa Federaciju i šef je federalne izvršne vlasti", stoji u Ustavu FBiH. 

U državi i Federaciji postoji dualna konstitutivnost. Ako bi se implementiralo da je Dom naroda isključivo dom konstitutivnih naroda, kako tvrdi većina koja je donijela presudu Ljubić, gdje se glasanje za zastupnike iz drugih konstitutivnih naroda treba izbjeći, onda bi činjenica da samo Klubovi naroda predlažu kandidate za potpredsjednike Federacije praktično volju građana marginalizovala.

Istina, Predstavnički dom potvrđuje prijedlog spomenutih klubova, ali ga nikad ne može izmjestiti izvan Klubova. Klubovi naroda imaju isključivu nadležnost da predlažu kandidate, a postupak se može samo ponoviti ako se Predstavnički dom ne složi. Praktično glasači u Federaciji u svojoj građanskoj konstitutivnosti, ukoliko bi principi iz obrazloženja Ustavnog suda bili implementirani, ne mogu uticati na predlaganje kandidata za potpredsjednika i predsjednika Federacije. 

Još gore, činjenica da predsjednik uz saglasnost dva potpredsjednika imenuje Vladu Federacije, u okolnostima gdje Dom naroda postaje isključivo dom konstitutivnih, volju većine građana stavljalo bi u nepovoljan položaj u odnosu na volju konstitutivnih naroda. 

Moj je argument je da činjenica da delegate u Dom naroda Parlamenta mogu indirektno birati svi građani kroz kantonalne skupštine daje i građanima uticaj na izbor predsjednika i dva potpredsjednika Federacije. Zato bi drugačije implementiranje konstitutivnosti, u skladu sa obrazloženjem Ustavnog suda, moralo promijeniti i način izbor rukovodstva i Vlade Federacije. 

Uzmimo za primjer Vijeće ministara, njega ne potvrđuje Dom naroda, a predsjedavajućeg predlažu članovi Predsjedništva koji se biraju na osnovu građanskog principa.

Najgore što proizilazi iz obrazloženja Suda je da ni jedan delegat Srbin izvan Kantona 10 nije legitiman još od formiranja Kluba Srba u Domu naroda Federacije niti može biti ukoliko se zadrži izbor delegata u kantonima. Nije legitiman zato što je broj glasača Srba u kantonima uglavnom minimalan. 

U predmetu "Ljubić" tadašnji predsjednik Ustavnog suda Mirsad Ćeman izdvojio je mišljenje. On upravo ističe, a što smo iznad naveli, da je "ključna teza" većine da Dom naroda Federacije nije dom federalnih jedinica već dom konstitutivnih naroda, a iz čega se kasnije izvlači zaključak o "legitimnom predstavljanju". 

"Iako se poziva na načelo 'konstitutivnosti naroda (kao i podnosilac zahtjeva) stav i odluka većine se dalje, očigledno, zasnivaju na redukcionističkom razumijevanju i ekstenzivnom 'teritorijaliziranju' kategorije 'konstitutivni narod"', ističe Ćeman. 

Smatra da većinsko mišljenje funkciju Doma naroda svodi isključivo na zaštitu vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda u Federaciji, dok se zanemaruje da je Dom naroda de iure "paralelni zakonodavac", sa istim kapacitetom i značajem kao Predstavnički dom. 

"Dakle, zakonodavni kapacitet Doma naroda isti je kao i kod Predstavničkog doma čiji se zastupnici biraju s teritorije cijele Federacije. Stoga, klubovi konstitutivnih naroda (i) u Domu naroda trebaju biti popunjeni s teritorije cijele Federacije BiH jer se radi o istoj zakonodavnoj nadležnosti kao i kod Predstavničkog doma". 

Najvažnije, Ćeman ističe da činjenica da neke delegate mogu izabrati glasači iz konstitutivnog naroda kojem taj delegat ne pripada "ne utječe" na poštovanje načela konstitutivnosti. 

Dodaje da ukoliko bi se prihvatila logika većine u Ustavnom sudu da buduće delegate većinski mogu birati u skupštine kantona samo pripadnici naroda iz kojeg dolaze, to bi bilo "drastično odstupanje od koncepta i modela izbornog sistema u BiH, u koji su ipak ugrađeni 'kompromisi' i neka vrsta kakve-takve, ali neophodne ravnoteže građanskog i etničkog modela". 

Ustavni sud je u predmetu Ljubić u konačnici donio odluku da izbriše odredbe Izbornog zakona BiH koje svakom kantonu garantuju delegata, a da nije obrisao odredbe Ustava Federacije BiH koje je u obrazloženju osporio. On to nije ni mogao, jer je Ljubić osporio samo odredbe Izbornog zakona, ali ne i Ustava Federacije, makar ne direktno.

Sud je naložio Parlamentarnoj skupštini BiH da donese nove odredbe Izbornog zakona. Time je pokazao da obrazloženje iz presude napušta okvir pravno mogućeg jer bez naloga Parlamentu Federacije BiH da promjeni Ustav FBiH u skladu sa obrazloženjem ono nikad nije ni moglo biti implementirano.

Izborni zakon u spornom dijelu je proizilazio iz Ustava FBiH, a ne obrnuto. Jedino što je Parlamentarna skupština BiH mogla uraditi je da donese odredbu koja uslovno daje svakom kantonu (a ne garantuje) po jednog delegata iz svakog konstitutivnog naroda. 

Kada je Christian Schmidt nametnuo izmjene Izbornog zakona on je upravo to uradio. Prethodnu garanciju koju je davao Izborni zakon, definisao je kao uslovnu, kako to stoji u Ustavu Federacije. 

Da je namjera onih snaga u Ustavnom sudu koje su utjecale na ovakav sadržaj presude bila više politička, a manje pravna, pokazuje činjenica da nakon što je Schmidt donio nove odredbe Ustavni sud BiH i dalje tvrdi da presuda Ljubić nije provedena. Čak i nakon gotovo četiri godine od odluke Schmidta.

Time je Sud pokazano da se politički motivi kriju iza presude. Držeći presudu "neprovedenom" Ustavni sud BiH drži politički zahtjev HDZ-a za izbornom reformom živim. Principe navedene u obrazloženju presude nije moguće provesti ako se pred Ustavnim sudom BiH ne ospore odredbe Ustava Federacije. 

Borjana Krišto je 2018. godine osporila odredbe Ustava Federacije u dijelu o kojem govorimo, ali je zahtjev godinu dana kasnije povukla što slikovito govori da je Ustav Federacije značajna prepreka zahtjevima HDZ-a "o legitimnom predstavljanju". 

Ovdje se vraćamo na početak teksta i Efendićevu tvrdnju da je Pekić pripadnik, a ne predstavnik svog naroda, za razliku od Refika Lende koji je navodno predstavnik Bošnjaka.

Ukoliko pojam "predstavnik" shvatimo na način da označava osobu koja predstavlja zastupnike određenog naroda (a ne sam narod u cjelini) naprimjer Bošnjake iz kantonalnih skupština, koji su između sebe izabrali delegate u Dom naroda Federacije, a onda ti delegati predložili Lendu za svog predstavnika, onda sam pojam i nije sporan. Ukoliko mu građanski osnov ostane netaknut.

Ako predstavnike shvatimo kao predstavnike cijelih naroda, onda se taj pojam kosi sa suštinom ustavnih i zakonskih odredbi po kojima ovaj entitet još uvijek funkcioniše. Ukoliko u domovima naroda legitimitet delegatima određuju samo i isključivo pripadnici naroda iz kojeg delegat dolazi, građanska konstitutivnost gubi na značaju i u praksi neće dobiti adekvatan mehanizam. To sam objasnio u dijelu teksta koji se odnosi na izbor i ovlasti predsjednika i potpredsjednika Federacije. 

Na kraju ću odgovoriti na ključno Efendićevo pitanje. 

"Ako je uloga i svojstvo predsjednika i potpredsjednika to što ti kažeš, zašto se ne biraju direktno, ili barem prostom većinom u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH? Logika Predsjedništva BiH nije ista kao logika rukovodstva Federacije", glasilo je pitanje. 

Klubovi predlažu kandidate za rukovodstvo Federacije da bi etničke zajednice u Federaciji BiH kao zasebne cjeline kroz ovaj dom dobile na značaju, kao izraz konstitutivnosti. S druge strane, da bi se ograničila apsolutna dominacija etničkog principa, izbor delegata je definisan na način da ih biraju svi građani u kantonima, ali uz ograničenje da svaki naredni popis određuje raspored delegata. Činjenica da s jedne strane popis određuje većinu delegata po kantonima, a da isti taj princip ograničava uslovna odredba da se svakom kantonu daje po jedan delegat iz svakog konstitutivnog naroda, pravi se prijeko potreban balans. Upravo ono što je naveo Ćeman u svom izdvojenom mišljenju - kombinacija etničkog i građanskog principa.

Kao što sam naveo iznad, ukoliko Dom naroda shvatimo jedino kao dom konstitutivnih naroda izbora rukovodstva i Vlade Federacije ne može ostati isti jer se u tom smislu građanska konstitutivnost gotovo isključuje.