Politički stav kao simptom: Jesu li za sve loše krivi komunisti ili Mladi muslimani?

U proteklih nekoliko decenija, koje ćemo pamtiti kao vrijeme prevlasti neoliberalne dogme, neprestano se govorilo o tome kako konzervativno društvo sa svojim moralom i iz njeg proistekli autoritarni politički sistemi predstavljaju glavni izvor opasnosti po slobodu pojedinca. Stvoren je dojam da su sve potencijalne prijetnje našoj individualnoj slobodi izvan nas, pa smo zaboravili da je dobar dio ograničenja te slobode također u nama. 

O čemu govorim?

U studiji Čovjek pacov, Freud piše o nekom svom pacijentu, koji je jednom prilikom, u parku u Šenbrunu, naišao na odlomljenu granu. Najprije ju je udario nogom a zatim zavitlao u grmlje pored staze. A onda ga je na putu kući obuzela zabrinutost da bi grana, tu gdje ju je pomjerio, mogla uzrokovati nezgodu za nekog prolaznika. 

“Morao je”, piše Freud, “da skoči sa tramvaja, požuri natrag u park, potraži ono mjesto i vrati granu u prvobitni položaj, mada je svakom drugom osim našem pacijentu moralo biti jasno da je raniji položaj opasniji od onog onog u grmlju.”

Govoreći o istom pacijentu, Freud veli da mu je za terapiju plaćao savršeno čistim i ispeglanim novčanicama. Kasnije se, veli, ispostavilo da to nisu nove novčanice, 

“Za njega je”, piše Freud, “pitanje savjesti da prljave papirne guldene nikome ne daje u ruke, jer se za njih lijepe opasne bakterije koje primaocu mogu da naškode.”

Da li se za ovog pacijenta, koji je pod unutrašnjim pritiskom radio bizarne stvari, može reći da je slobodan?

U pogledu datih radnji - ne, jer one nisu izvršene voljno, već pod pritiskom prinudnih misli.

Dovoljno se osvrnuti oko sebe i vidjet ćemo mnoštvo ljudi, koji su u vladavini sličnih, prinudnih misli, od onih blažeg intenziteta, koje se podvode pod neurozu, do onih težeg intenziteta, koje se podvode pod psihozu. 

Ili, kako je Karen Horney, svojedobno ilutrovala razliku: kod neurotičara primjećujemo želju da postane moćan i slavan kao Napoleon; ta želja tako je moćna da upravlja njime i onemogućava mu da slobodno živi. S druge strane, psihotičar već misli da je Napoleon. Dok je neurotičar u određenoj mjeri odsječen od stvarnosti, psihotičar je odsječen posve.

Mislima tog čovjeka, koji vjeruje da je Napoleon, ili onog koji se morao vratiti u park da pomjeri granu upravljaju snažni nesvjesni impulsi. Ista sila, u konačnici, oblikuje političke stavove mnogih ljudi sa slabim živcima.

Izvorište tih moćnih impulsa može biti neko potisnuto samooptuživanje, želja, strah, itd. Pri tome, ne treba zaključiti da se pacijent u cijelosti prepušta pritisku nesvjesnog. 

On se bori protiv tih impulsa, ali ne do kraja uspješno, prepušta im se djelimice. Bizarna radnja, koju izvrši, može biti rezultat nekog kompromisa između moći impulsa i moći volje. Ali premda je deformisan, nesvjesni poticaj se manifestira kroz konačnu radnju, kao što je peglanje novčanica ili pomjeranje grane u parku.

Pacijent može dati oduška svom snažnom porivu tako što će napisati knjigu ili članak, iako je izvorno osjećao želju npr. da nekog fizički povrijedi ili čak ubije, uvjeren da je objekt njegove kritike razlog silne uznemirenosti, bola i nesreće koju osjeća.

Dakle, ima tu slobode, jer je obuzdao poriv u nekoj mjeri; ali nema dovoljno slobode: morao je bar napisati članak, gonjen nečim jačim od vlastite volje.

Tako jedan dio autora, u našoj javnosti, i dalje snažno vjeruje da je komunizam, uprkos tome što je pao prije tri i po decenije, uzrokovao većinu problema s kojima se naše društvo suočava. 

Jedan osnivač SDA ide čak dotle da tvrdi kako je Alija Izetbegović još 2001. “iz dosad nerazjašnjenih razloga, predao nacionalni politički pokret, Stranku demokratske akcije, ilegalnoj Komunističkoj partiji”. To, po ocjeni ovog autora, određuje politiku SDA i danas.

Nalaz je toliko bizaran da graniči s pravom poezijom (ako ga ne shvatimo ozbiljno).

Često imamo priliku pročitati da KOS još uvijek djeluje, samo pod imenom Naše stranke. Dokaz tome je navodno porodično porijeklo Sabine Ćudić ili pak jedna ničim potkrijepljena izjava Stjepana Kljuića. Ništa bolji nije ni SDP, čut ćemo često.

Najbizarnije od svega je što takve optužbe iznose bivši čelnici stranaka ljevice. Primjera radi, prije nekoliko godina, bivši šef SDP-a i aktuelni ambasador BiH pri UN-u Zlatko Lagumdžija je, u intervjuu, kazao: 

“Jedan čovjek mi je skrenuo pažnju, kaže: ‘Je li znaš kako u jednoj našoj susjednoj zemlji, u centrali njihove obavještajne službe, zovu šifrovanog agenta u SDP-u? M-3.’ Šta ti je M-3? ‘Imaju neka trojica, kažu, koji direktno tamo rade za njih’.”

Premda je sam kazao da je navedena priča - šala, Lagumdžija je dodao da je ta šala ipak ilustracija stvarnog stanja, te da su srpske i hrvatske službe prodrle u vrh SDP-a. 

Najluđe od svega je što je Lagumdžija u nastavku razgovora zaboravio da je rekao da se radi o šali, te je kazao kako ima dokaze da M-3 zaista rade za strane obavještajne službe. 

“Dajte mi ta tri imena”, kazala je voditeljica.

“Neću vam dati tri imena. Kad mi jednom neko pokuca i pita ko su, ako neko otvori istragu, rado ću reći.”

”Šta - dođete i zaškakiljate, kažete trojica SDP-ovaca rade za obavještajne službe i…?”, nastavila je insistirati voditeljica.

“Neću da vam kažem sada u programu ko su M1, M2, M3.”

”Zašto? Zato što nemate dokaze, bojite se ili šta?”

”Ne, ne, imam dokaze koji će biti predočeni, ako budu nekom trebali.”

E sad, je li Lagumdžija i sebe uvjerio da je sve to istina, jer želi da je tako, ili cilja na onaj dio publike, koji lako povjeruje u takve, najteže optužbe, jer osjeća ugodu vjerujući u to, pa mu ne trebaju nikakvi dokazi. Dovoljno je ono “kaže mi jedan čovjek”.

Isto tako, na drugom, lijevom kraju spektra naći ćemo autore, koji vjeruju da je zapravo s padom komunizma počela erozija bh. društva.

Iz te perspektive, sve probleme s kojima se suočavamo uzrokovala je SDA, a ako se, nakon pada komunizma, desilo bilo šta dobro to treba pripisati sveopćem civilizacijskom napretku, a ne vlasti te nacionalne stranke. 

Za takve pisce sve što se desilo rezultat je mladomuslimanske zavjere, koja se provodi decenijama unazad. Kad SDA nije na vlasti, onda društvom upravlja njen duh, ekonomska ili kulturna elita proistekla iz prvobitne akumulacije 90-ih. Razlika između vremena kad je SDA na vlasti i kad nije, za ove autore postaje nebitna: SDA je, što se njih tiče, uvijek na vlasti.

Da SDP i Naša stranka još sedam godina vladaju u Sarajevu, i još četiri godine na federalnom i državnom nivou, ovi autori bi izvor svih problema s kojima se grad suočava vidjeli u prethodnoj vladavini SDA. 

Iz tog ugleda gledano, nema ništa u društvenom razvoju što nadilazi namjere mladomuslimanske jezgre u SDA. Ništa ne izmiče, sve se odvija po planu, svaki fragment stvarnosti samo potvrđuje tezu, kao u svakoj teoriji zavjere, kao simptomu psihoze. Dobar dio “intelektualne” proizvodnje na savremenoj bh. ljevici nije ništa drugo do ponavljanje i razrađivanje ove teorije zavjere.

Šta je porijeklo tih prinudnih, bizarnih uvjerenja?

U Čovjeku pacovu, Freud piše o pacijentu, kojeg je, kad je bio dijete, otac izbatinao, pošto ga je uhvatio da masturbira. 

”Ova kazna je”, veli, “svakako stavila tačku na onaniju, ali je s druge strane ostavila neizbrisivu pritajenu mržnju prema ocu i za sva vremena mu dodijelila ulogu onog koji ometa njegov seksualni užitak.”

Stvar ide tako daleko, da je pacijent razvio moćnu nesvjesnu želju da otac umre. A onda je (više puta) sanjao da je ocu na obnaženu zadnjicu stavljena kanta s pacovom, koji krene da rije, nastojeći prodrijeti kroz analni otvor. 

U snu Freudovog pacijenta manifestuje se, uz ostalo, želja za grubim kažnjavanjem oca, koji je trajno zapamćen kao smetnja (seksualnoj) sreći. A pošto je otac umro, sve ostaje u okviru fikcije.

Čini se da na isti način u člancima spomenutih autora s oba ideološka pola manifestuje želja da, bar u svojoj mašti, kazne Savez komunista ili Stranku demokratske akcije koju prepoznaju kao smetnju vlastitoj sreći. Sve je bilo dobro ili je moglo biti dobro da ove dvije stranke nisu došle na vlast.

Takvim autorima Komunistička partija ili SDA nije samo pokvarila sreću, oduzevši im značajan dio političke ili socijalne moći, već ih, u izvjesnom smislu, čak i izbatinala, bar psihološki, ako ne i fizički, što joj nikad neće oprostiti. Kao i Čovjek pacov, sanjat će do kraja života snove, u kojima se svete tim političkim organizacijama. I tu više ne može biti govora o slobodi, jer pisanjem više ne vlada volja, već jedna interna prinuda.

Na kraju još ostaje pitanje kako raspravljati sa autorima, čiji su politički stavovi mnogo više simptomi, nego osvjetljavanje stvarnosti i trezveno nastojanje da se ona popravi. 

Kada su jednoj profesorici psihijatrije na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu doveli pacijenta, koji je bio uvjeren da ima rogove i niko ga nije mogao razuvjeriti, ona mu nije govorila da je bolestan. Nije ga ubjeđivala da samo umišlja kako ima rogove. Umjesto toga, obuzdala ga je, kazavši mu samo: “Jao, kako su vam divni roščići.”

Njemu se nametnula misao da ima rogove, jer mu je bilo potrebno da zastraši ljude oko sebe. Ako se svi oni nisu prepali nepostojećih rogova, zastrašivalo ih je njegovo uvjerenje da zaista ima rogove. Pacijentu je to bilo dovoljno. A onda ga je doktorica zbunila, ne poričući da ima rogove, ali ophodeći se prema njima kao da nisu ništa strašno, već “divni roščići”. Paradoksalno, pacijent je najbliže realnosti, ako, uz ironiju, prihvatite njegovu fikciju kao stvarnost.